Iseljavanje je problem s kojim se država suočava već godinama, a postavlja se pitanje tko će graditi državu kada imamo problem sve manjeg broja najproduktivnijeg dijela stanovništva. Takav je slučaj u Kula Gradu u Podrinju, gdje je zatekla obnovljene kuće i osnovnu infrastrukturu, ali i sve manje stanovnika.

Bošnjački povratnici vratili su se na zgarišta i počeli graditi život od nule, ali za zajednicu punu djece i punih škola potrebno je sustavno ulaganje u mlade ljude, jačanje obitelji i zapošljavanje ljudi – kako bi od svog rada mogli pristojno živjeti.

U vrijeme kada se to činilo nemogućim, nekoliko povratnika odlučilo je vratiti se u Kula Grad i započeti novi život na starim temeljima. Bez sigurnosti i jasnih jamstava, ali s vjerom da se život može ponovno izgraditi tamo gdje je jednom prekinut.

– Bio je to veliki test za nas, jer je snijeg bio oko 60 centimetara dubok, a bilo je -12°C kada smo stigli u Kula Grad: ništa se nije vidjelo, samo obrisi zidića od kuće. Kad smo rekli da ćemo biti tada, onda se lako živjelo u maju, junu, julu, kad se vidi da počinje, da ljudi ograđuju svoja imanja, bašte, orezuju voćnjake, vide se obrisi kuća, a onda polako dolaze donacije – prisjeća se predsjednik Mjesne zajednice Kula Grad Avdulah Hadžić.

Osim odlučnosti i vjere da se život može obnoviti, prvi povratnici nisu imali gotovo ništa. Uz skromne donacije i puno vlastitog rada, obnovljeni su domovi, ceste i osnovna infrastruktura. Svaka nova kuća bila je znak da se život vraća.

– Vjerovao sam u život u Kula Gradu, a vjerujem i danas – nakon 26 godina, kada Kula nije ni blizu onoga što je bila. Tada se na Kuli čula i pjesma i mukanje krava i pjesma pjevačice – kaže Hadžić.

– Početak je bio težak, ali je bilo bolje, za dušu, jer je bilo više ljudi. Dosta nam je, vratili smo se. Susjeda je popisivala – otkad smo se vratili, u ovih 26 godina umrlo ih je već 162-163. Mladi dođu, školuju se i odu. Odlaze, posla nema – kaže Nusret Tarabić.

Iako su godine nakon povratka donijele obnovu i nadu, demografska slika sela počela se mijenjati. Broj stanovnika se smanjio, a svakodnevni život postao tiši.

– Mladih nema. Neka idu gdje je bolje. Što se ovdje događa, vidite, ovdje su samo starci, jedna po jedna kuća se zatvara. Dođu malo kod roditelja i to je to – kaže Mevlija Tarabić.

Prirodni odlazak starijih i kontinuirano iseljavanje mladih u potrazi za sigurnijim životom postepeno je pretvorilo Kula Grad u staračko naselje. Posljedice su vidljive na svakom koraku – od zatvorenih kuća do praznih školskih klupa. Od nekadašnjih gotovo 160 učenika, danas osnovnu školu pohađaju samo četiri učenika.

– Mladi moraju shvatiti da je ovo njihova zemlja. Imam dva sina i teško mi je, ne mogu početi pričati o njima jer me emocije svladavaju. Oba su u Austriji. Ima opuštenijeg života, međutim, kad supruga i ja stavimo pitu na stol da jedemo, ona me gleda, ja nju – i maknemo se, ne možemo. Trebaju nam djeca – kaže nam Avdulah Hadžić.

Povratnici kažu da povratak ne može biti samo fizički čin, već proces koji zahtijeva sustavnu podršku, jasnu strategiju i jednake uvjete života u svim dijelovima zemlje.

– Država BiH mora naći sistem, ako želi da povratnici ostanu u njoj, da ostanu u Podrinju, Goraždu, Zvorniku, Bijeljini i cijeloj Bosni i Hercegovini, rekao je Hadžić.

Dvadeset i šest godina nakon povratka, Kula Grad stoji kao simbol istrajnosti, ali i opomena. Jer povratak, kako kažu, ne znači samo povratak kući, već stvaranje uvjeta da se u toj kući može i ostati.