Psovke i psovke odavno su postale dio svakodnevnog govora, posebice u trenucima ljutnje, nervoze ili frustracije. Iako se često doživljavaju kao svjesna namjera da se netko uvrijedi ili ponizi, psiholozi upozoravaju da iza njih često stoji mnogo složeniji emocionalni mehanizam – osjećaj bespomoćnosti, pritiska ili unutarnjeg bijesa koji traži izlaz.

Psiholog Marko Romić smatra da ljudi najčešće psuju kada nemaju razvijene zdrave načine nošenja sa stresom i frustrirajućim situacijama.

– Kad se nađu pred preprekom koju u tom trenutku ne znaju riješiti, često nakupljeni bijes iskaljuju kroz psovke – objašnjava.

Prema njegovim riječima, takvo ponašanje posebno je izraženo na Balkanu.

– Nažalost, mi smo podneblje u kojem ima dosta psovki među ljudima, odnosno u sredini u kojoj se mnogi deklariraju kao veliki vjernici. Ono što je zanimljivo je da su psovke ponekad toliko grube i pogrdne da ih ponekad nazivam “kreativnima”, ali taj termin zapravo govori koliko brutalne mogu biti. Nažalost, živimo u podneblju u kojem se psuje stvarno, jako puno – objašnjava Romić.

Ističe kako psovka kod nekih djeluje kao kratkotrajno emocionalno opuštanje.

– No, njegova su osnova često nerazvijeni mehanizmi za suočavanje sa stresom, kao i nedostatak elementarne kulture u komunikaciji – ističe.

Što ljudi zapravo dobivaju psovanjem pita se psiholog Marko Romić. Vjeruje da mnogi dožive kratkotrajno emocionalno olakšanje i osjećaju da njihov bijes ili frustracija postaju jači i značajniji. Ali to je kratkog vijeka. A posebno ga zabrinjava činjenica da takav govor sve više preuzimaju djeca.

– Ponekad vidimo školarce koji intenzivno psuju kako bi “pokazali da su odrasli ili važniji u društvu”. Tužan je to obrazac ponašanja koji pokazuje koliko djeca usvajaju komunikacijske modele okoline – upozorava Romić i dodaje da su stranci često zatečeni količinom psovki na Balkanu.

– Ponekad sami sebe opsuju, ali svakako ne tako “kreativno” i intenzivno kao kod nas – kaže Romić, dodajući da je iskustvo stekao kroz susrete s ljudima iz drugih kultura dok su mu roditelji radili u Njemačkoj.

“Siječanj traje vječno, veljača prođe za jedan dan, dođe ožujak i dođe proljeće.”

Duhovita dosjetka koja kruži društvenim mrežama savršeno dočarava osjećaj koji mnogi dijele u prvom mjesecu godine.

No, šalu na stranu, većina ljudi misli da je siječanj zaista “najdulji i najdepresivniji mjesec”, koji nikad ne završava, a zašto nam se tada dani čine sporo, hladno i slični jedni drugima, objašnjava psiholog Marko Romić.

– Narod općenito ima takvo mišljenje o siječnju, mislim i da postoje zdravorazumski razlozi kojima bismo ga mogli tumačiti, odnosno razumjeti. Jedan od najvažnijih je psihološki kontrast u odnosu na prosinac, mjesec prepun blagdanskog raspoloženja i euforije. U prosincu smo kao napuhani balon – okićeni i lijepi, dok smo u siječnju ispuhani balon jer tri dana su dovoljna za svako čudo. To su logični razlozi – pada raspoloženje, emocionalno i materijalno se iscrpljujemo i vraćamo se u stvarnost, a ponekad smo i depresivni – kaže psihologinja.

Dodajmo tome, kaže, i kratke, tmurne zimske dane.

– Siječanj je siv mjesec s malo svjetla. Znanstvena istraživanja pokazuju da razina dnevnog svjetla utječe na raspoloženje, a nedostatak svjetla može pojačati osjećaj tromosti i težine dana – kaže Romić za Faktor.

Za usporedbu, ljudi u sjevernim krajevima, gdje su dani kraći i hladniji, a noći duže, kaže, emocionalno su hladniji i distanciraniji, dok su južnjaci energičniji i razigraniji čak i tijekom zimskih mjeseci.

No, dodaje Romić, osjećaj da siječanj traje beskonačno nije samo stvar hladnoće ili tmurnog vremena. Na to utječe i psihički “reset” nakon blagdana.

– Prosinac je mjesec velikih očekivanja, slavlja i trošenja, kako emotivnog tako i materijalnog. Kad dođe siječanj, dolazi realnost, radni ritam i obaveze. Subjektivno, dani se tada čine duljim, a mjesec beskonačnim – zaključuje Romić.

U sarajevskom tramvaju jutros je zabilježen šokantan incident: dvojica maloljetnika napala su trećeg metalnim šipkama, dok su ostali putnici, njih desetine, sjedili i gledali, reagirajući samo riječima “nemoj ga tući”. U tučnjavu su se uključile tri žene i vozač, koji su pokušali razdvojiti mladiće i oduzeti im oružje, no većina putnika samo je to mirno promatrala. Ovakva pasivnost građana i moralna (ne)odgovornost zapravo su samo još jedan primjer u nizu, ali i znak upozorenja da smo negdje u ovoj klimi “izgladili”.

Upravo o tome govori psiholog Marko Romić. Za Faktor objašnjava zašto smo kao društvo “guglali” na nasilje i patnju drugih i prestali biti empatični.

– Ne tiče se to samo mene, ne dira samo mene, a ponašamo se tako da nas tuđe nevolje i problemi ne dotiču i ne zanimaju. I tada, ako vidimo da je nečiji život ozbiljno ugrožen, vidjeli smo to u ovom, ali i u jednom drugom slučaju koji se dogodio u Sarajevu prije mnogo godina – ubojstvu dječaka Denisa Mrnjavca. Mogu reći da smo pali jako, jako nisko, ali i dalje padamo i bojim se da će biti još drastičnijih primjera upravo zato što ništa ne poduzimamo po tom pitanju – kaže psihologinja.

Romić ističe da je ovakva ravnodušnost postala gotovo pravilo u društvu.

– Skrštenih ruku gledamo razne primjere neprihvatljivog ponašanja, strašnih zločina, zlostavljanja slabijih i slično. Ako se pitamo jesmo li dotakli moralno dno, bojim se da možemo pasti još niže – smatra.

Romićeve tvrdnje potvrđuje i raskorak između ponašanja ljudi na društvenim mrežama i u stvarnosti.

Dok društvene mreže svakodnevno vrve od glasnih osuda, poziva na pravdu i samoprozvanih moralnih autoriteta, stvarnost pokazuje sasvim drugačiju sliku. U situacijama kada je potrebno reagirati, ustati, pomoći ili barem pokušati spriječiti nasilje, mnogi biraju šutnju i povlačenje.

Psiholog Marko Romić upozorava da postoji opasan jaz između online slike i stvarnog ponašanja.

– Na društvenim mrežama, nažalost, imamo previše onih koji svoje bitke vode iz nekakvih sigurnih fotelja, mišjih rupa, lažnih identiteta i lažnih profila, glumeći heroje i pametnjakoviće, a u praksi, u stvarnosti, pokazuju sasvim druga lica – zaključuje.

Taj kontrast, smatra, dodatno produbljuje osjećaj društvene apatije. Kada solidarnost ostane ograničena na komentare i postove, a nema je u stvarnim situacijama, nasilje dobiva prostor za ponavljanje, a mi smo samo promatrači dok ne dođe red na nas.