Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve, jer očuvanje istine ostaje temelj trajnog mira i zaštite budućih generacija – poručeno je danas na zajedničkoj komemorativnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS u Narodnom pozorištu Sarajevo, u povodu Dana sjećanja na stradale i stradale građane tokom opsade i 32. godišnjice stradanja na Markalama.

Predsjedavajući Skupštine KS Elvedin Okerić podsjetio je da je Skupština Kantona Sarajevo 2007. godine 5. februar proglasila Danom sjećanja na sve ubijene i ranjene građane Sarajeva tokom opsade. Istaknuo je da je prisustvo učenika Prve gimnazije, Prve bošnjačke gimnazije i Gimnazije Obala posebno važno na sjednici jer su mladi ti koji trebaju čuvati istinu o onome što se dogodilo kako se zločini ne bi ponovili.

– Danas njegujemo kulturu sjećanja i ne dopuštamo da zaborav prekrije nevine žrtve i počinjene zločine. Sarajevo ne zaboravlja svoje građane koji su dali svoje živote za slobodu. Prije 32 godine, 1994. godine, na pijaci Markale tokom opsade grada Sarajeva počinjen je jedan od najtežih zločina. Tada je poginulo 68 naših sugrađana, a 142 ih je ranjeno. Masakr na Markalama ostao je trajni simbol stradanja Sarajeva tijekom 1.425 dana opsade u kojoj je ubijeno više od 11.500 građana, među kojima 1.601 dijete, dok je više od 50.000 ljudi ranjeno – kazao je Okerić.

Dodao je kako iza svake brojke stoji prekinuta ljudska priča, bol i nenadoknadiv gubitak za obitelji i društvo.

– Iako je od agresije na Bosnu i Hercegovinu prošlo više od tri decenije, traganje za potpunom pravdom još uvijek traje. Inzistiranje na procesuiranju svih odgovornih za ratne zločine nije samo moralna i civilizacijska obveza, već i temeljno jamstvo trajnog mira – naglasio je Okerić.

Upozorio je da zle ideologije, ako ostanu, postaju alibi za nove zločine.

– Danas smo svjedoci strašnog razaranja u Gazi, jer se nad tim ljudima vrši agresija i teror. Naša je dužnost čuvati, prenositi i braniti istinu u ime žrtava, budućih naraštaja i u ime mira. Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve – kazao je predsjedavajući Skupštine KS.

Direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu Muamer Džananović podsjetio je da je masakr na Markalama jedan od najdokumentovanijih zločina nad civilima tijekom opsade Sarajeva.

– Za mene je ovaj dan posebno emotivan, kao i za sve koji su preživjeli opsadu ovog grada. Početkom 1992. godine imao sam nepunih sedam godina i agresiju sam proveo u Sarajevu. Ne govorim ovo da bih personalizirao činjenice, već da podsjetim da iza statistike stoje djetinjstva, porodice, ulice, kvartovi, sjećanja, traume, bol – kazao je Džananović.

Podsjetio je na zločin u naselju Otoka 10. studenoga 1993. godine, kada je ubijeno devet građana, među kojima petero djece, najmlađe od dvije i najstarije od devet.

– Za taj zločin, kao i za brojne druge masovne zločine tijekom opsade, u bosanskohercegovačkom pravosuđu do danas nitko nije odgovarao – kazao je.

Džananović je opisao opsadnu svakodnevicu, prisjetivši se eksplozije modificirane aviobombe 28. lipnja 1995. u blizini doma RTV-a.

– To je bila moja svakodnevica, ali i svakodnevica Sarajlija svih uzrasta, koju mnogi nisu preživjeli. Mi koji smo tada bili djeca nismo u potpunosti shvaćali što se događa. U podrumima i skloništima u kojima smo provodili dane i noći ponekad je postojao privid normale. Igrali smo se, razgovarali i pokušavali sačuvati djeliće djetinjstva. Ono čega tada nismo bili svjesni je da je naše djetinjstvo nasilno prekinuto i da su strah, gubitak i nesigurnost postali osnova našeg odrastanja – rekao je.

Naglasio je da suvremena istraživanja traume pokazuju da ratno nasilje ne prestaje s krajem rata, te da trauma djeluje kao trajni psihološki zapis. Pozvao se na američku teoretičarku Marianne Hirsch koja govori o post-sjećanju, odnosno iskustvu generacija koje snose posljedice događaja koje su proživjeli kao djeca ili naslijedili kroz obiteljska i društvena sjećanja.

– U presudama Haaškog suda postoje jasni dokazi prema kojima je 7. bataljun 1. rumunjske pješačke brigade Sarajevsko-romanijskog korpusa imao minobacač 120 mm u Mrkovićima, koji su sjeveroistočno od Markala. Za dobrobit žrtava, važno je naglasiti da poricanje nije drugo mišljenje. Markale nisu bile izolirani slučaj, već dio sistemskog obrasca terora nad civilnim stanovništvom Sarajeva i masovnih zločina – naglasio je Džananović.

Podsjetio je da su granatirana naselja Alipašino Polje, Dobrinja, Čengić vila, Hrasno, Marijin Dvor, Sedrenik, Soukbunar i druga mjesta, a da su između prvog i drugog masakra više puta granatirane Markale, kao i frekventni dijelovi centra Sarajeva.

– Stanovnici Sarajeva, kao i stanovnici drugih takozvanih sigurnih zona Ujedinjenih naroda, u stvarnosti nisu imali nikakvu zaštitu. Nakon proglašenja Srebrenice sigurnom zonom 16. travnja 1993. godine, a zatim 6. svibnja Žepe, Goražda, Sarajeva, Tuzle i Bihaća, pod tim su statusom izvedene najveće vojne operacije samoproglašene Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije, kao i najmasovniji zločini nad civilima, uključujući i Markale 5. veljače 1994. i 28. kolovoza. 1995. godine – zaključio je Džananović.

U okviru komemorativne sjednice u Narodnom pozorištu otvorena je izložba Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava UNSA „Zločini na Markalama: Ubijanje i ranjavanje civila – suđenje zločincima, negiranje istine, otpor zaboravu“.

Autori izložbe su Muamer Džananović, direktor Instituta, Merisa Karović-Babić, viša znanstvena suradnica Instituta i Sead Muhić, operativni saradnik Instituta.

Izložba daje cjelovit prikaz opsade Sarajeva (1992. – 1996.) i detaljno dokumentira dva masakra na Markalama – 5. veljače 1994. kada je ubijeno 68 civila i 28. kolovoza 1995. kada su ubijena 43 civila. Izložba uključuje vještačenja, dokumente UNPROFOR-a, presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY), medijska izvješća, fotografije i video materijale, te arhivsku građu i izdavačku djelatnost Instituta.

Posebno značajan segment izložbe čine fotografije svih ubijenih žrtava oba masakra i popis ranjenih, s temom odgovornosti za zločine na Markalama. Izložba ukazuje i na poražavajuću činjenicu da za ove, ali i brojne druge zločine počinjene u Sarajevu tijekom opsade, do danas nitko nije odgovarao pred Sudom BiH. Razgovaralo se i o NATO-ovoj intervenciji “Namjerne sile”, izvedenoj dva dana nakon masakra 1995. godine, te problemu institucionalnog revizionizma ovih zločina, prisutnog od vremena njihova izvršenja do danas.

Nakon otvaranja u Narodnom pozorištu, izložba će od 6. veljače biti otvorena za posjetitelje u Bosanskom kulturnom centru.

Petog februara prije 32 godine na pijaci Markale ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Verica Čilimdžić, Alija Čukojević, Zlatko Ćosić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selima Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minič, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Srpska opsada Sarajeva započela je 5. travnja 1992., a završila 29. veljače 1996. Procjenjuje se da je tijekom opsade na grad ispaljeno oko 500.000 projektila. U ožujku 2019. bivši predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić osuđen je na doživotni zatvor za ratni teror nad građanima Sarajeva, uključujući i dva masakra na Markalama, kao i zapovjednik Glavnog stožera Vojske Republike Srpske (VRS) Ratko Mladić.

Za ratne zločine nad stanovnicima Sarajeva, Međunarodni sud u Haagu osudio je visoke časnike VRS-a – Stanislava Galića na doživotni zatvor, a Dragomira Miloševića na 29 godina.

Masakr na Markalama, rana koja je duboko obilježila Sarajevo i čije se bolno sjećanje vraća svake veljače, danas je obilježeno polaganjem cvijeća i odavanjem počasti bolnom sjećanju koje traje već 32 godine.

Na taj dan prije 32 godine sa agresorskih položaja Vojske RS na području Mrkovića ispaljena je granata iz minobacača 120 mm, usmrtivši 68 građana, dok su 142 teže i lakše ranjena.

Ubijeni su: Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Ćamil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Verica Čilimdžić, Alija Čukojević, Zlatko Ćosić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selima Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minić, Safer Music, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Pašaga Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Cvijeće su položili predstavnici obitelji ubijenih, Udruge ubijene djece opkoljenog Sarajeva, član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, izaslanstvo koje je cvijeće položilo u ime predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića, visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, izaslanstva Vlade FBiH i Parlamenta FBiH te predstavnici lokalnih razina vlasti.

Visoki predstavnik Christian Schmidt rekao je da se danas okupljamo ne samo zbog onih čiji su životi okončani, već i zbog obitelji koje još uvijek žale za svojim voljenima. Naglasio je kako je važno da se u svim političkim raspravama ne zaboravi što se ovdje dogodilo, zašto se dogodilo i što treba učiniti da se takve tragedije ne ponove.

– Markale se nikada ne smiju zaboraviti. Upravo na temelju tog sjećanja moramo graditi pravedniju i sigurniju budućnost za sve – rekao je.

Tog februarskog dana Hasan Banda je došao na pijacu Markale da kupi hranu za svoju djecu. U trenutku eksplozije nalazio se svega nekoliko metara od mjesta na koje je pala granata.

– Bilo je strašno. Granata je pala pet metara od mene, a nakon detonacije začuli su se jauci i jauci. Bio sam teško ranjen. Odvezli su me u bolnicu gdje su me odmah operirali – rekao je Banda prisjećajući se trenutka koji mu je zauvijek promijenio život.

Vahida Tvico je tog dana došla na pijacu Markale da prodaje robu kako bi sebi osigurala nešto hrane. Trenutak koji je uslijedio ostao joj je zauvijek urezan u sjećanje.

– Sjećam se glasnog zvuka, a tada nisam znao na koju stranu da pobjegnem. Vidio sam puno krvi i dijelova tijela. Sve je bilo razbacano, glava na stolu, tijelo ispod stola – rekla je.

Dodaje da ni danas ne može ostati ravnodušna kada dođe na mjesto stradanja.

– Kad god dođem ovamo, počnem se tresti. Malo je onih koji su odgovarali za ono što su učinili – rekla je.

Nakon polaganja cvijeća, danas je u Narodnom pozorištu Sarajevo održana zajednička komemorativna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća sa područja Kantona Sarajevo.

Zaborav ne smije prekriti nevine žrtve, jer čuvanje istine ostaje temelj trajnog mira i zaštite budućih naraštaja – poručeno je na zajedničkoj komemoraciji.

Prije tačno 32 godine brojni Sarajlije otišli su u kupovinu na pijacu Markale, među njima i tada 18-godišnja Velida Tinjak, koja je otišla po hranu, a nakon što je eksplodirala granata koju je ispalila Vojska RS sa položaja u selu Mrkovići, vratila se s ranama koje će zauvijek oblikovati njen odnos prema životu, ljudima i osjećaju za ljudskost.

Sarajevo je, kaže Tinjak, 5. veljače 1994. godine bilo okupano suncem, a sjeća se da je bio neuobičajeno topao dan, gotovo varljiv, kao da se spremala vrućina i neugoda. Sa sestrom je odlučila otići na pijacu Markale, gdje je stiglo dosta hrane, a prema njenom sjećanju prodavale su se čak i čokolade i mlijeko.

– Dugo smo se presvlačili i pažljivo birali što ćemo obući. Put od stana u ulici Maršala Tita 32 do Markala trajao je gotovo tri sata. Stalno smo se vraćali u stan po nešto drugo. Kao da nam je bilo suđeno da tog dana shvatimo koliko je život krhak i nemoćni pred sudbinom – prisjeća se Tinjak.

Ona i sestra su s prijateljicama stigle na Markale, a granata je pala i eksplodirala dva metra ispred njih. Šrapneli su bili posvuda.

– Izgubio sam se čim sam osjetio toplinu oko trbuha – bio sam ranjen. Svuda oko mene bila su mrtva tijela, mrtvi ljudi. Vladao je strah i nevjerica. Te slike i taj osjećaj potpune nemoći ostali su duboko urezani u meni – kaže Tinjak.

Kroz glavu joj je tada prolazila misao da će pasti još jedna granata.

– Umrijet ću, a nisam se oprostio od svojih najmilijih. Nisam im rekla da ne brinu i da ih volim – pomislila je.

U strahu da ne padne još koja granata, Tinjak je ranjena sa sestrom prešla ulicu. Prijatelji koji su bili s njima više nisu viđeni.

– Dobri ljudi spojili su nas s bolnicom i pružena nam je pomoć. Ali tek u bolnici smo vidjeli razmjere masakra. Ljudi bez ruku i nogu ležali su po hodnicima, a naši heroji – liječnici nadljudskim su naporima spašavali ranjenike – kaže ona.

Tinjak pred pravosudnim institucijama nikada nije svjedočio o stradanju na Markalama u veljači 1994. godine.

– Nisam uzela potvrdu da sam civilna žrtva rata jer bi me bilo sram zbog naših boraca, s obzirom na to da je riječ o lakšim povredama – kaže ona.

Od njezina ranjavanja prošle su 32 godine, a kako ističe, još uvijek je razočarana činjenicom da se nakon tri desetljeća ljudi moraju pravdati zašto nisu svi umrli ili nestali.

– Još čujem da smo mi sami sebi poslali tu granatu – kaže Tinjak.

S vremenske distance, kaže, zna da je ostala živa kako bi promijenila odnos prema sebi i prema drugim ljudima.

– Svi se rađamo i umiremo s misijom – a ovdje, na Markalama, moja misija je tek počela – kaže Tinjak.

Danas je Tinjak direktorica Prve gimnazije u Sarajevu i profesorica bosanskog jezika i književnosti. U svom profesionalnom radu nastoji mlade poučiti da mržnja razara čovjeka, kako iznutra tako i izvana, te da nema ništa važnije nego ostati čovjek. Želi, kaže, dati maksimalan doprinos kako bi mladi vjerovali u sebe i druge, u dobrotu kao najvažniju ljudsku osobinu te u važnost sjećanja i sjećanja na ono što se dogodilo.

– Ovo se ne radi da bi se mrzilo, nego da bi se prihvatio drugi i drugačiji i shvatilo da ništa nije važnije od dostojanstvenog, moralnog života kakav zaslužuje svaki čovjek – kaže Tinjak, piše Detektor.

Za vrijeme srpske opsade Sarajeva, najduže opsade jednog grada u modernoj povijesti, tržnica Markale je okupljala građane i bila mjesto gdje se za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini trgovalo raznim proizvodima do kojih su građani u to vrijeme mogli doći.

U eksploziji minobacačke granate 5. veljače 1994. godine ubijeno je 68 osoba, a oko 140 ih je ranjeno. Tribunal u Haagu je u tri presude naveo da je van razumne sumnje utvrđeno da je granata na Markale ispaljena s teritorije pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, odnosno njihovih položaja na Mrkovićima.

Haški tribunal osudio je bivšeg zapovjednika Sarajevsko-rumunskog korpusa VRS-a Stanislava Galića na doživotni zatvor, između ostalog, za ubojstvo 68 Sarajlija i ranjavanje njih oko 140 na tržnici Markale. Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, i Ratko Mladić, zapovjednik Glavnog štaba VRS-a, osuđeni su na doživotni zatvor, između ostalog, zbog teroriziranja i granatiranja građana Sarajeva. Na 29 godina zatvora osuđen je i bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević.

Prema Detektorovoj bazi sudski utvrđenih činjenica, u Haagu je zaključeno da su civili u Sarajevu granatirani ili namjernim pucanjem ili neselektivnim i nesrazmjernim napadima, te da niti jedan dio grada nije siguran od granata.

Tužiteljstva u Bosni i Hercegovini nisu podigla nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje civila u Sarajevu.

Danas se s pijetetom i tugom prisjećamo 5. veljače 1994. godine – dana kada su izašli na tržište Markalu srcu Sarajeva, u jednom trenutku četnici su odnijeli 68 života, a ranili 142 osobe. Bio je to prvi od dva masakra u tom mjestu, koje je i u ratno vrijeme bilo simbol opstanka, mjesto gdje su se ljudi okupljali kako bi osigurali ono osnovno za život.

Granata ispaljena sa položaja Vojske RS prekinula je svakodnevicu i pijacu pretvorila u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenike su nosili na rukama, u automobilima, na improviziranim nosilima – sve u nadi da će živi stići do bolnice.

Prof.dr.sc. U to vrijeme Ismet Gavrankapetanović bio je mladi specijalista, ortoped u Urgentnom centru bolnice Koševo, današnjeg Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sjeća se da je bio sunčan dan. Oko podneva pred bolnicu su stigla brojna vozila.

– Izašli smo ispred bolnice i u kratkom vremenu dovezeno je 130 ljudi, možda i više. Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne ozljede. Bilo je krvi, posvuda. U tom trenutku nismo imali dovoljno liječnika, mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, otišli iz Sarajeva, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj, spasiti što više života. Radili smo bez prestanka, dan i noć. Nismo završili do zore. I danas mi se čini kao da je sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo.

Kad sam izašao iz operacijske sale, svanulo je. Radilo je nekoliko kirurških ekipa, bez pauze, bez odmora, vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjeniku. Rane uzrokovane neljudskim napadima. Takve slike se ne zaboravljaju. Dijelovi tijela koje dodirujete, lica koja gledate, vriskovi i tišina koja se provlači. To se ne može naučiti iz knjiga i to čovjek zauvijek nosi u sebi – kaže Gavrankapetanović.

Najteže je, kaže, bilo prihvatiti da, unatoč svim naporima, ne mogu uvijek spasiti živote svojih sugrađana.

– Ta nemoć je teret koji liječnik nosi cijeli život. Radili smo u gotovo nemogućim uvjetima: bez struje, bez vode, bez dovoljno medicinskog materijala i opreme. Operirali smo noću, u dvoranama bez svjetla, s minimalnim sredstvima za ispiranje rana, uz nedostatak infuzije i osnovnih potrepština. Nakon rata 5. veljače proglašen je Danom sjećanja na sve stradale Sarajlije od 1992. do 1995. godine. Taj datum nije samo broj u kalendaru, on je podsjetnik. Podsjetnik na cijenu koju civili plaćaju u ratovima, na krhkost ljudskog dostojanstva i besmislenost nasilja – istaknuo je prof. dr.sc. Gavrankapetanović.

U tim nesagledivo teškim godinama Sarajlije su nastavile živjeti, unatoč svakodnevnoj opasnosti. Radili su, učili, voljeli, stvarali umjetnost i čuvali svoje dostojanstvo. Bez obzira na sve, ovaj grad je ostao simbol hrabrosti, otpornosti i humanosti.

– Neka sjećanje na Markale ostane trajni podsjetnik na cijenu mira, važnost istine i obavezu pravde. I neka nas podsjeti na zajedničku odgovornost da se ovakve tragedije više nikada i nigdje ne ponove – naglašava prof. dr.sc. Ismet Gavrankapetanović, u znak sjećanja na masakr na pijaci Markale koji se dogodio 05.02.1994.

U Sarajevu će danas biti obilježena godišnjica masakra na pijaci Markale. Brojni građani Sarajeva i izaslanstva danas će položiti cvijeće i odati počast žrtvama tog masakra.

Na današnji dan 1994. godine od minobacačkog projektila 120 mm ispaljenog sa položaja Vojske RS u rejonu sela Mrkovići ubijeno je 68, a ranjeno 142 ljudi.

Povodom obilježavanja godišnjice stradanja na Markalama, danas će u Narodnom pozorištu biti održana zajednička komemorativna sjednica Skupštine KS, Gradskog vijeća Sarajeva i općinskih vijeća s područja KS.

Skupština Kantona Sarajevo proglasila je 5. februar (Dan masakra građana Sarajeva na pijaci Markale) Danom sjećanja na sve građane Sarajeva ubijene i ranjene od strane agresora u periodu opsade 1992.-1995. koji se obilježava „programima komemorativnog sadržaja s prigodnim protokolarnim aktivnostima“.

Četnički projektili 5. februara 1994. godine ubili su Senad Arnautović, Ibrahim Babić, Mehmed Baručija, Camil Begić, Emir Begović, Vahida Bešić, Gordana Bogdanović, Vaskrsije Bojinović, Muhamed Borovina, Faruk Brkanić, Sakib Bulbul, Jelena Čavriz, Almasa Čehajić, Zlatko Čosić, Alija Čukojević, Verica Ćilimdžić, Smilja Delić, Ifet Drugovac, Dževad Durmo, Fatima Durmo, Kemal Džebo, Ismet Fazlić, Vejsil Ferhatbegović, Dževdet Fetahović, Muhamed Fetahović, Ahmed Fočo, Majda Ganović, Isma Gibović, Rasema Hasanović, Alija Hurko, Mirsada Ibrulj, Mustafa Imanić, Rasema Jažić, Razija Junuzović, Hasija Karavdić, Mladen Klačar, Marija Knežević, Selma Kovač, Ibro Krajčin, Sejda Kunić, Jozo Kvesić, Numo Lakača, Ruža Malović, Jadranka Minič, Safer Musić, Nura Odžak, Mejra Orman, Hajrija Oručević, Seid Prozorac, Smajo Rahić, Igor Rehar, Sabit Rizvo, Zahida Sablja, Nedžad Salihović, Hajrija Smajić, Emina Srnja, Džemo Subašić, Šaćir Suljević, Hasib Šabanović, Ahmed Šehbajraktarević, Bejto Škrijelj, Junuz Švrakić, Pašaga Tihić, Munib Torlaković, Ruždija Trbić, Džemil Zečić, Muhamed Zubović i Senad Žunić.

Tržnica i zatvorena gradska tržnica Markale u starom dijelu Sarajeva granatirane su dva puta. Nakon veljače 1994. godine, u masakru pred kraj rata, 28. kolovoza 1995. godine, kod gradske tržnice Markale ubijena su 43 civila, a 84 su ranjena.

Opsada Sarajeva počela je 5. travnja 1992., a završila 29. veljače 1996. Trajala je 1425 dana. Za to vrijeme oko 350.000 stanovnika svakodnevno je bilo izloženo vatri pripadnika bivše JNA i paravojnih formacija, a kasnije i pripadnika Vojske RS, iz gotovo svih vrsta naoružanja, s položaja smještenih na okolnim brdima.