Analiza objavljena u Američki konzervativac postavlja pitanje koje danas sve više dominira međunarodnim odnosima. Ulazi li svijet u razdoblje velikih promjena i postupnog raspada poretka koji je postojao nakon Drugog svjetskog rata?

Ratovi, političke krize i rastuće napetosti između velikih sila više nisu samo izolirani sukobi.

Sve češće djeluju kao znakovi dubljih promjena u globalnom sustavu koji je Amerika desetljećima oblikovala vojnom moći, ekonomskom dominacijom, dolarom i međunarodnim savezima.

Nakon 1945. nastao je svijet u kojem su zapadne institucije i američki utjecaj predstavljali temelj međunarodne stabilnosti.

Taj je sustav prvenstveno odgovarao interesima Sjedinjenih Američkih Država, ali je istovremeno mnogim zemljama donio sigurnost, gospodarski razvoj i relativno predvidljiv međunarodni okvir.

Danas su, međutim, njegove slabosti sve vidljivije.

Iako Amerika i dalje posjeduje ogromnu vojnu i gospodarsku moć, brojni sukobi posljednjih godina odaju dojam svijeta u kojem najveća sila više nema potpunu kontrolu nad događajima. Ratovi u arapskom svijetu, sukob u Ukrajini, napetosti na Bliskom istoku i rastuće rivalstvo s Kinom ukazuju na sve složeniju međunarodnu ravnotežu snaga.

U analizi se posebno naglašava da možda ne svjedočimo “kraju Amerike”, već kraju ere u kojoj je jedna država mogla krojiti pravila za gotovo cijeli svijet.

Stari poredak polako slabi, dok novi još nije jasno definiran. Takva povijesna razdoblja često su najnestabilnija.

Kada međunarodna pravila izgube svoj autoritet, države počinju djelovati neovisnije, savezi postaju krhkiji, a političke odluke postaju nepredvidljivije. U takvom okruženju raste osjećaj nesigurnosti i dojam da globalna stabilnost više nije nešto što se podrazumijeva, zaključuje se u analizi.

Rat između SAD-a i Irana sve više poprima oblike sukoba bez jasnog kraja, a analitičari upozoravaju da očekivanja odlučujuće pobjede nisu utemeljena na stvarnosti.

Prema analizi objavljenoj u časopisu Američki konzervativacsukob “vjerojatno neće završiti sporazumom o kontroli naoružanja ili kolapsom Irana”, već uspostavom nove, teže ravnoteže snaga u regiji.

Drugim riječima, umjesto mira koji bi trajno riješio uzroke sukoba, tzv. „hladni mir“ – stanje u kojem prestaju otvorene borbe, ali ostaju neprijateljstva i napetosti.

Jedan od ključnih problema, kako ističu analitičari, je nepostojanje jasno definiranih ciljeva rata. Američka strategija kreće se između višestrukih ambicija – od uništavanja iranskih vojnih sposobnosti do promjene režima – što dodatno komplicira izglede za jasnim okončanjem sukoba.

Istodobno se pokazalo da scenarij brzog unutarnjeg kolapsa Irana nije realan. Unatoč intenzivnim napadima, vlada u Teheranu nije pala, niti je došlo do masovne pobune koja bi promijenila tijek rata.

Analiza sugerira da sukob sve više ulazi u fazu iscrpljivanja, pri čemu obje strane trpe značajne troškove bez jasnog napretka.

U takvom okruženju završetak rata neće ovisiti samo o vojnoj sili, već o političkoj odluci o prihvaćanju kompromisa.

Dodatno, stručnjaci upozoravaju da Iran ima ključnu ulogu u određivanju kraja rata, odnosno da sukob ne može završiti jednostranom odlukom Washingtona.

Analiza ide korak dalje, sugerirajući da bi SAD trebao smanjiti svoju uključenost i prepustiti više odgovornosti regionalnim akterima, kako bi se izbjeglo dugoročno “krvarenje” u još jedan bliskoistočni rat.

George HW Bush postao je globalno poznat nakon uspješne operacije Pustinjska oluja 1991. godine, kada su američke i koalicijske snage brzo oslobodile Kuvajt i porazile iračke trupe.

Popularnost mu je nakon rata skočila na gotovo 90 posto, a američka ga je javnost vidjela kao odlučnog vođu sposobnog upravljati međunarodnim krizama, piše Vanjska politika.

Međutim, vanjskopolitički uspjeh nije bio dovoljan za reizbor. Pad potpore uzrokovan je padom gospodarstva, nezadovoljstvom porezima i domaćom politikom te osjećajem da Bush više brine o vanjskoj nego o unutarnjoj politici.

Unatoč vojnim pobjedama birači su se fokusirali na svakodnevne životne probleme i ekonomsku sigurnost.

Analiza u Foreign Policyju naglašava paralelu s Donaldom Trumpom.

I u svom mandatu Trump ima veliku vidljivost u vanjskoj politici i nekim međunarodnim potezima, ali će, kao i u slučaju Busha, domaći problemi – gospodarstvo, socijalna pitanja i političke kontroverze – igrati ključnu ulogu u percepciji birača i izborima, ističe se u analizi.

Ova lekcija iz povijesti pokazuje da predsjednička popularnost temeljena na međunarodnim uspjesima može biti privremena.

U američkoj politici domaći ekonomski uvjeti, društveni problemi i svakodnevni život građana često odlučuju tko će osvojiti mandat.

Vanjski uspjesi mogu poboljšati ugled čelnika, ali sami po sebi ne jamče izbornu pobjedu, osobito kada se glasači osjećaju nesigurno kod kuće, zaključak je analize.

George HW Bush postao je globalno poznat nakon uspješne operacije Pustinjska oluja 1991. godine, kada su američke i koalicijske snage brzo oslobodile Kuvajt i porazile iračke trupe.

Popularnost mu je nakon rata skočila na gotovo 90 posto, a američka ga je javnost vidjela kao odlučnog vođu sposobnog upravljati međunarodnim krizama, piše Vanjska politika.

Međutim, vanjskopolitički uspjeh nije bio dovoljan za reizbor. Pad potpore uzrokovan je padom gospodarstva, nezadovoljstvom porezima i domaćom politikom te osjećajem da Bush više brine o vanjskoj nego o unutarnjoj politici.

Unatoč vojnim pobjedama birači su se fokusirali na svakodnevne životne probleme i ekonomsku sigurnost.

Analiza u Foreign Policyju naglašava paralelu s Donaldom Trumpom.

I u svom mandatu Trump ima veliku vidljivost u vanjskoj politici i nekim međunarodnim potezima, ali će, kao i u slučaju Busha, domaći problemi – gospodarstvo, socijalna pitanja i političke kontroverze – igrati ključnu ulogu u percepciji birača i izborima, ističe se u analizi.

Ova lekcija iz povijesti pokazuje da predsjednička popularnost temeljena na međunarodnim uspjesima može biti privremena.

U američkoj politici domaći ekonomski uvjeti, društveni problemi i svakodnevni život građana često odlučuju tko će osvojiti mandat.

Vanjski uspjesi mogu poboljšati ugled čelnika, ali sami po sebi ne jamče izbornu pobjedu, osobito kada se glasači osjećaju nesigurno kod kuće, zaključak je analize.