U analizi objavljenoj u Nacionalni interes ističe se da se najava visokog predstavnika Christiana Schmidta o njegovom povlačenju s dužnosti u Sarajevu i zapadnim središtima pogrešno tumači kao obično kadrovsko pitanje.

Prava kriza zapravo leži u nestanku političke kohezije koja je Uredu visokog predstavnika uopće davala ovlasti.

– Ono što (Ured visokog predstavnika) nije prevladao i što ne može prevladati je sporo raspadanje političke konfiguracije koja mu je davala ovlasti – navodi se.

Odbijanje Rusije da prizna legitimitet visokog predstavnika od 2021. svelo je upravljanje na format “sve minus Rusija”, što ozbiljno komplicira donošenje odluka o bilo kojem spornom pitanju.

S druge strane, nova američka administracija pod predsjednikom Donaldom Trumpom opisuje se kao prava nepoznanica. Na to upućuju zabrinjavajući signali poput ukidanja sankcija Miloradu Dodiku i njegovim suradnicima, posjeta Donalda Trumpa mlađeg Banja Luci, te komercijalni interesi za projekte koji zahtijevaju suradnju s Republikom Srpskom. Stoga se dugogodišnja pretpostavka o bezuvjetnoj potpori Washingtona više ne može smatrati sigurnom.

– Ono što se sa sigurnošću može reći jeste da se pretpostavka o pouzdanoj američkoj podršci, koja je tri desetljeća osiguravala autoritet OHR-a, više ne može uzimati zdravo za gotovo – navodi se u analizi.

Nadolazeće glasovanje u Vijeću sigurnosti UN-a o produljenju mandata misije EUFOR Althea ističe se kao prekretnica koja će staviti na kušnju trajnost ovog sustava. Dok je rusko protivljenje sigurno, američko ponašanje ostaje potpuno nepredvidivo.

– Ako se Washington suzdrži, podrži veto ili postavi uvjete koje Europska unija ne može prihvatiti, multilateralni sigurnosni okvir efektivno prestaje, bez obzira što se nakon toga javno kaže – zaključuje se.

Europska unija se stoga suočava s izborom koji je godinama izbjegavala. Mora ili odmah pripremiti teren za nastavak misije EUFOR-a isključivo pod nadležnošću Europskog vijeća ili prihvatiti rizik da cijeli sigurnosni paket propadne u kratkom roku bez ikakve alternative. Analiza jasno ističe da izbor nije između opstanka ili zatvaranja OHR-a, već između upravljane tranzicije koju oblikuje Europa i neupravljanog kolapsa kojem ona samo nijemo svjedoči.

Da bi prijelaz bio uspješan, njegovi dijelovi moraju napredovati istovremeno. Prvi dio te tranzicije zahtijeva reorganizaciju pravne strukture. Postojeći program 5+2, koji je zamišljen kao jednostavna lista uvjeta za zatvaranje OHR-a, treba pretvoriti u prijelazni okvir u procesu europskih integracija. To znači da se otvorena politička pitanja moraju transformirati u tehničke zahtjeve kroz poglavlja pristupnih pregovora s Europskom unijom. Prema ovom planu, pitanje državne imovine bilo bi premješteno u poglavlje 23 koje se bavi pravosuđem i temeljnim pravima, fiskalna održivost u poglavlje 17 o ekonomskoj politici, dok bi se arbitraža za Brčko rješavala kroz poglavlje 24 o pravdi, slobodi i sigurnosti.

– Ova pretvorba pretvara zatvaranje iz jedne političke odluke, koju trenutna konfiguracija ne može proizvesti, u niz tehničkih migracija kojima je pristupna arhitektura dizajnirana da upravlja – stoji u analizi.

Drugi dio uključuje stvaranje zamjenskog mehanizma za provedbu odluka umjesto dosadašnjih bonskih ovlasti. U analizi se izričito upozorava da se te ovlasti ne smiju jednostavno prenijeti na Ustavni sud BiH, jer je ta institucija već pod stalnim napadima i opstrukcijama iz Republike Srpske, pa bi je takav korak dodatno oslabio i kompromitirao. Rješenje se vidi u višeslojnom pristupu gdje bi se stroga uvjetovanost u procesu europskih integracija koristila za svakodnevna pitanja, srednji stupanj kršenja bi se rješavao kroz postojeće ciljane sankcije Europske unije za Zapadni Balkan na prijedlog posebnog predstavnika EU, dok bi same bonske ovlasti ostale u pasivnom stanju na Vijeću za provedbu mira i mogle bi se aktivirati isključivo donošenjem odluke supervećine.

Treći segment odnosi se na sigurnosnu dimenziju i zahtijeva od Bruxellesa da preduhitri moguće blokade. Prijenos mandata EUFOR-a pod okrilje Europskog vijeća mora biti izveden kao unaprijed smišljen korak u okviru planirane tranzicije, a ne kao panična reakcija na ruski veto u Ujedinjenim narodima.

– Djelovanje u iščekivanju izgleda kao strategija u Bruxellesu i snaga u Banjoj Luci. Akcija u reakciji izgleda kao kolaps na oba mjesta. Europsko vijeće trebalo bi odobriti migraciju unaprijed prije glasovanja u studenom, čineći rusko stajalište nevažnim, a ne odlučujućim – piše Nacionalni interes.

Četvrti, najteži i ujedno najvažniji dio tranzicije je postizanje novog političkog dogovora kroz ustavnu reformu, bez koje bi svi drugi napori bili ništa drugo nego skele oko potpuno prazne zgrade.

U analizi se predlaže povratak na minimalne, potrebne elemente iz nekadašnjeg Travanjskog paketa iz 2006., koji bi osigurali temeljnu funkcionalnost države bez stalnog vanjskog nadzora. To podrazumijeva stabilnije Vijeće ministara, otklanjanje blokada pri donošenju rutinskih odluka u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, te potpuno jasne odluke o obrani i državnoj imovini.

S obzirom na to da će sudbina ovih reformi ovisiti o novoj vladi koja će se formirati nakon izbora u listopadu 2026. godine, u tekstu se sugerira da je Christiana Schmidta potrebno zadržati na mjestu visokog predstavnika do kraja izbornog procesa, umjesto da se forsira izbor njegovog nasljednika u duboko podijeljenom Vijeću za provedbu mira.

Naposljetku, u tekstu se daje iskrena i nimalo ugodna ocjena situacije u kojoj se konstatuje da trenutna politika Bosne i Hercegovine ne nudi pouzdane partnere za duboke ustavne promjene. Zato će za konačni uspjeh biti potrebna ili generacijska smjena među političkim liderima ili snažan, uvjetujući trenutak u procesu europskih integracija kada perspektiva članstva postane toliko stvarna da domaćim opstrukcionistima izbije adute iz ruku.

Iako se te promjene ne mogu umjetno izazvati, Europska unija se može i mora pripremiti za njih tako što će odmah izgraditi prva tri stupa ove tranzicije kako bi cjelokupna arhitektura bila spremna kada se stvore politički uvjeti za četvrti stup.

Analiza u časopisu The National Interest završava ozbiljnim upozorenjem da se Bosna i Hercegovina vraća u središte pozornosti isključivo zbog slabljenja globalnog poretka koji godinama kontrolira unutarnju nestabilnost.

– Bosna opet postaje ključna, ne zato što se tu nešto popravilo, nego zato što se oko nje ruši globalna konfiguracija koja je sadržavala njenu nefunkcionalnost. Schmidtov post nije to uzrokovao. Ona je to otkrila. Ono što ćemo učiniti u idućih šest mjeseci odredit će hoće li 30 godina nesavršenog mira postati temelj za nešto trajno ili uvod u nešto na čemu smo svi cijeli život radili da spriječimo – zaključuje se.

Autor analize, R. Bruce Hitchner, profesor je međunarodnih odnosa na Sveučilištu Tufts, direktor studija mira i pravde te osnivač i predsjedavajući Projekta Daytonskog mirovnog sporazuma. Bio je suvoditelj međunarodnog pregovaračkog tima koji je vodio paket amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz travnja 2006. (poznatiji kao „Aprilski paket“). Bio je gostujući istraživač na All Souls Collegeu u Oxfordu (2010.), stipendist “Laurance S. Rockefeller” u Centru za ljudske vrijednosti na Sveučilištu Princeton (od 2002. do 2003.) i gostujući član (dodatni suradnik) na Churchill Collegeu u Cambridgeu (od 1994. do 1995.).

Prema analizi objavljenoj u za The National Interestrat s Iranom pokazao je da američko globalno vodstvo više ne funkcionira glatko kao prije.

Iako su SAD dominirale vojno, sukob je postavio pitanje koliko dugo ta dominacija može trajati kada su resursi, politički kapital i povjerenje saveznika istovremeno potrošeni.

Hormuški tjesnac ističe se kao točka na kojoj se može vidjeti prava priroda modernih sukoba.

Mali poremećaj u tom prolazu dovoljan je da cijene energije skoče i da se lančana reakcija osjeti diljem svijeta. Upravo se ovdje u analizi ističe da čak i oslabljeni Iran zadržava sposobnost stvaranja globalnog problema, bez izravnog vojnog sukoba s velikim silama.

U analizi se nadalje upozorava da je rat ozbiljno opteretio američke vojne sposobnosti, posebice mornaricu i zalihe visokopreciznog oružja. U pozadini je veća slika. U vrijeme kada se SAD iscrpljuje u regionalnim krizama, Kina postupno jača svoj utjecaj kroz ekonomiju i dugoročnu strategiju, ne ulazeći u skupe ratove.

Drugi važan naglasak je na saveznicima. Analiza sugerira da europske zemlje sve manje automatski slijede poteze SAD-a, pogotovo kada ne vide jasan plan za ono što slijedi nakon sukoba.

Zato se sve više postavlja pitanje nije li se ključ američke moći sa same vojne moći prebacio na sposobnost dugoročnog planiranja i održavanja partnerstava.

Prema pisanju Nacionalnog interesaPolitička događanja u Velikoj Britaniji i Mađarskoj ozbiljno su upozorenje konzervativnim pokretima na Zapadu, posebice u Sjedinjenim Američkim Državama.

U analizi se smatra da birači danas sve manje podržavaju političke opcije isključivo na temelju ideoloških i kulturnih pitanja, a sve više očekuju konkretne rezultate u gospodarstvu, upravljanju državom i svakodnevnom životu.

U tekstu se navodi da su britanski konzervativci, nakon više od desetljeća na vlasti, izgubili značajan dio podrške zbog ekonomskih problema, rasta troškova života i općeg nezadovoljstva građana.

Iako su godinama uspijevali mobilizirati birače kroz teme identiteta, Brexita i kulturnih podjela, na kraju su birači više pažnje usmjerili na stanje u gospodarstvu i kvalitetu života.

Slična je situacija, prema analizi, sve vidljivija iu Mađarskoj. Bivši mađarski premijer Viktor Orbán, kojeg dijelovi američke desnice često smatraju simbolom uspješnog nacionalno-konzervativnog modela, naposljetku se suočio sa sve većim pritiskom gospodarskih izazova, inflacije i optužbi za korupciju.

Analiza upozorava da pretjerana privrženost američkih konzervativaca Orbánovu političkom modelu može predstavljati rizik ako njegova popularnost nastavi padati.

U članku se posebno ističe da kulturne i ideološke teme mogu pomoći političkim pokretima da mobiliziraju birače i privuku pozornost javnosti, ali da one same po sebi nisu dovoljne za dugoročno zadržavanje vlasti.

Građani, kako se navodi, prije svega očekuju stabilno gospodarstvo, funkcionalne institucije i osjećaj sigurnosti.

U tekstu se zaključuje da bi konzervativni pokreti, žele li dugoročno održati političku stabilnost i povjerenje birača, trebali manje pažnje pridavati simboličkim sukobima i političkom identitetu, a više konkretnim temama koje izravno utječu na svakodnevni život.

Nakon američke vojne intervencije protiv Irana, predsjednik Donald Trump dodatno je zategao odnose s NATO-om, prijeteći povlačenjem Sjedinjenih Država iz saveza. Njegova retorika, u kojoj NATO naziva “tigrom od papira” i kaže da Vladimir Putin to jako dobro zna, izazvala je ozbiljnu zabrinutost europskih obrambenih stručnjaka, prema analizi The National Interesta.

Bivši veleposlanik NATO-a Ivo Daalder istaknuo je kako je u ovakvim okolnostima teško očekivati ​​da će bilo koja europska država moći vjerovati američkoj zaštiti, dok je francuski predsjednik Emmanuel Macron izravno optužio Trumpa za potkopavanje temelja saveza.

Glavni uzrok ovog raskola je Trumpovo nezadovoljstvo europskim saveznicima koji su odbili pridružiti se ratu protiv Irana.

Američki predsjednik je putem društvenih mreža poručio da će SAD “zapamtiti” francusko odbijanje pomoći, iako europske vlade nisu uopće konzultirane niti obaviještene o početku operacija.

Unatoč ovom ignoriranju, Trumpova administracija očekuje da će upravo Europa preuzeti odgovornost za deblokadu i sigurnost plovidbe Hormuškim tjesnacem nakon završetka intenzivnog dijela američkih vojnih akcija.

No, europski čelnici nailaze na golem otpor vlastite javnosti koja se ne želi miješati u sukob s Iranom, a taj otpor dodatno pojačava Trumpova osobna nepopularnost na kontinentu.

Cijela situacija ide na ruku Rusiji, koja bliskoistočni kaos koristi za jačanje svoje pozicije. Skok cijena energenata izravno pomaže ruskom gospodarstvu, dok u isto vrijeme Moskva produbljuje vojnu suradnju s Teheranom dijeljenjem tehnologije bespilotnih letjelica i pružanjem informacija o ciljanju za iranske raketne napade.

Za ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog ovaj je rat neželjena distrakcija koja skreće pozornost i resurse s bojnog polja u Ukrajini, dok Putin koristi priliku za učvršćivanje kontrole nad okupiranim područjima, odbacujući svaku pomisao na suverenitet Kijeva.

No, bez obzira na oštru retoriku i trenutnu nestabilnost, izvorna analiza naglašava da su SAD i NATO još uvijek nezamjenjivi jedni drugima.

Bez američkih nuklearnih i konvencionalnih sposobnosti, Europa nema dovoljno snažno sredstvo odvraćanja od ruske agresije, bez obzira na vlastita ulaganja u obranu.

S druge strane, jedinstveni NATO predstavlja ključnu globalnu branu protiv širenja utjecaja Rusije, Kine, Irana i Sjeverne Koreje, dok unutarnje podjele unutar saveza samo otvaraju prostor za nove sukobe i destabilizaciju svijeta, zaključuje se u analizi.

U provokativnom osvrtu časopisa The National Interest postavlja se sudbonosno pitanje je li Washington u grčevitoj borbi za prevlast nad Perzijskim zaljevom doista zagrizao u otrovnu jabuku Pirove pobjede.

Analiza oslikava portret supersile koja, iako još uvijek posjeduje najmoćniju oštricu na svijetu, otupljuje tu istu oštricu u regiji koja više ne igra po njezinim pravilima.

Dok američki nosači zrakoplova patroliraju horizontom, izvor upozorava da stvarna moć izmiče kroz pukotine, ostavljajući iza sebe samo skupe račune i stratešku iscrpljenost.

U središtu ovog geopolitičkog natjecanja leži brutalna asimetrija modernog ratovanja gdje Pentagon troši bogatstva na visokotehnološku obranu kako bi neutralizirao prijetnje koje koštaju djelić tog iznosa, stvarajući financijski vrtlog koji guta resurse namijenjene budućnosti.

U isto vrijeme, dok Washington čuva stražu, njegovi nekadašnji najvjerniji saveznici tiho sklapaju nova savezništva s Istokom, pretvarajući američku vojnu nazočnost u skupu pozadinu za pozornicu kojom drugi akteri polako počinju dominirati.

The National Interest zaključuje da povijest možda pamti ovaj trenutak ne kao trijumf američke postojanosti, već kao trenutak kada je pobjeda postala toliko skupa da je izgubila svaki smisao, ostavljajući Ameriku nominalno gospodarom Zaljeva, ali ranjivijom na ostatku globalne šahovske ploče.

Analiza listova Nacionalni interes donosi potpuno novu perspektivu zategnutim odnosima na Bliskom istoku, tvrdeći da ključ za izbjegavanje sveopćeg rata s Iranom više ne leži u Washingtonu, već u rukama arapskih monarhija Zaljeva.

Geopolitička težina Rijada, Abu Dhabija i Dohe dramatično je porasla, pretvarajući te države od pasivnih promatrača u jedine aktere koji stvarno mogu obuzdati Teheran i spriječiti regionalni kolaps.

Eskalacija sukoba između Irana i Izraela pokazala je da tradicionalna američka diplomacija udara u zid, dok zaljevske države koriste svoju “tihu moć” za upravljanje krizom.

The National Interest ističe da su Saudijska Arabija i UAE razvili sofisticiranu strategiju koja kombinira ekonomski pritisak i izravne, tajne kanale komunikacije s iranskim vodstvom.

Njihov položaj je jedinstven. Oni su ujedno ključni zapadni saveznici, ali i susjedi koji Irancima nude ekonomski izlaz iz izolacije – pod uvjetom da se oružje priguši.

Najuzbudljiviji zaokret u ovoj diplomatskoj igri s velikim ulozima je odluka zaljevskih država da same Sjedinjene Države postave jasne granice. Izvor navodi da te zemlje više nisu spremne slijepo podržavati bilo kakvu vojnu akciju koja bi mogla ugroziti njihove megalomanske gospodarske projekte i stabilnost.

Oni su ti koji sada diktiraju tempo pregovora, koristeći činjenicu da ni Washington ni Teheran ne žele rat koji bi zapalio globalna tržišta nafte. Prema pisanju ovog lista, Bliski istok ulazi u novu eru u kojoj arapski lideri više ne čekaju upute sa Zapada, već sami pišu pravila mira, svjesni da bi svaki pogrešan korak mogao značiti kraj njihovog neviđenog prosperiteta.

Nakon niza ubojstava političkih osoba u Islamskoj Republici Iran, uključujući smrt vrhovnog vođe Alija Khameneija i ključnog državnog i sigurnosnog dužnosnika Alija Larijanija, zemlja se suočava s najdubljom političkom krizom od 1979. godine. Nacionalni interes u analizii.

Prema toj analizi, uklanjanje Khameneija i Larijanija otvorilo je politički prostor unutar kojeg se reformisti, konzervativci i vojno-sigurnosni krugovi sada natječu za kontrolu vlasti.

Larijani, koji je do svoje smrti bio vjeran most između političkih i vojnih struktura reda, osiguravao je koheziju između različitih frakcija.

Njegovim nestankom nestala je i ta veza, što je ubrzalo fragmentaciju unutar vlasti i otežalo koordinirano donošenje odluka.

U međuvremenu, nakon Khameneijeve smrti, Mojtaba Khamenei, njegov sin, izabran je za novog vrhovnog vođu prema ustavnim procedurama.

Međutim, njegov javni nastup i stvarni utjecaj ostaju nejasni, a svi njegovi dosadašnji javni istupi filtrirani su kroz državne medije, što dodatno povećava neizvjesnost oko stvarne moći u Teheranu.

Strateški gledano, ovaj dvostruki gubitak vodstva značajno slabi sposobnost Teherana da učinkovito upravlja državnim aparatima, posebno u vrijeme ekstremnih vanjskih pritisaka (rat sa SAD-om i Izraelom) i unutarnjih napetosti.

Bez jasnog i jedinstvenog vođe, vojno-politička struktura, posebice utjecajna IRG — mogla bi preuzeti dominantnu ulogu, dok politički kompromisi i reforme ostaju teško ostvarivi.

Analiza zaključuje da je Iran sada u fazi preispitivanja unutarnjeg ustroja vlasti.

Uz oslabljenu centralizaciju vlasti, paradoksalno, režim je i dalje defenzivan u vanjskoj politici, ali nesklon velikim reformama ili dijalogu s protivnicima.

U jeku eskalacije sukoba između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, američka administracija pod vodstvom predsjednika Donalda Trumpa sve više inzistira na tzv. bezuvjetnoj predaji Irana kao jedinom načinu za okončanje rata i uspostavu mira.

Stručnjaci upozoravaju da bi takav zahtjev mogao imati goleme financijske, političke i vojno-strateške posljedice.

Prema članku Marka Kimmitta u Nacionalni intereszahtjev za bezuvjetnom predajom ima povijesne paralele s Drugim svjetskim ratom, kada su savezničke sile zahtijevale predaju Japana i Njemačke.

– Bezuvjetna predaja nije samo simboličan cilj. To sa sobom nosi enormne troškove okupacije, političke rekonstrukcije i dugoročne stabilizacije – kaže Kimmitt.

Kimmitt upozorava da bi SAD morao rasporediti stotine tisuća vojnika za kontrolu Irana, što je logistički i strateški daleko složenije nego u povijesnim slučajevima poput Japana ili Njemačke.

Autor navodi da bi prisilna predaja Irana umjesto brze kapitulacije mogla uzrokovati dugotrajni unutarnji otpor, pobune i destabilizaciju regije.

Trošak nametanja bezuvjetne predaje Iranu mogao bi premašiti trenutne američke ratne izdatke, uključujući milijarde dolara godišnje za osiguranje i upravljanje iranskim teritorijem.

Kimmitt zaključuje da bi ovakav pristup mogao pogoršati odnose sa saveznicima i povećati protuzapadno raspoloženje unutar Irana, čineći diplomatsko rješenje sukoba još težim.

– Bezuvjetna predaja može zvučati kao jasna pobjeda, ali u stvarnosti nosi ogroman teret – financijski, politički i vojno – zaključio je Kimmitt.

Iran se suočava s jednom od najtežih kriza u svojoj modernoj povijesti. Snažni udari Sjedinjenih Američkih Država i Izraela na vojne objekte i ključnu infrastrukturu, u kojima su poginuli visoki vojni i politički dužnosnici, ozbiljno su oslabili vojne kapacitete zemlje.

Ipak, analiza Nacionalni interes ispod naslova “Iran pada, ali nije izašao” ističe da Islamska Republika i dalje pokazuje otpornost i sposobnost preživljavanja čak iu iznimno teškim okolnostima.

Unatoč ratu, ekonomskim pritiscima i unutarnjim nemirima, iranske institucije i sigurnosni sustav, uključujući Korpus čuvara islamske revolucije (IRGC), ostaju jaki i sposobni održati stabilnost.

Brza tranzicija vlasti na Mojtaba Khameneija pokazuje da političke elite ostaju kohezivne i da vlada zna kako upravljati krizama, što dodatno povećava njezinu otpornost.

Iran je oslabljen, ali njegova vojna i politička struktura i dalje funkcionira. Snage sigurnosti ključne su za kontrolu unutarnjih nemira i održavanje reda, dok unutarnja i vanjska opozicija nemaju dovoljno organiziranosti i snage da ozbiljno ugroze vlast.

Zemlja još uvijek održava regionalni utjecaj putem strateških saveznika i milicija, što joj omogućuje da zadrži svoju poziciju značajnog igrača u regiji.

Unatoč značajnim gubicima u vojnoj sposobnosti, Iran je sposoban odgovoriti na udare i voditi strateške operacije. Lansiranje projektila i bespilotnih letjelica na mete povezane sa SAD-om i njihovim saveznicima, kao i pokušaji kontrole ključnih pomorskih ruta kao što je Hormuški tjesnac, pokazuju da zemlja zadržava operativnu i stratešku sposobnost.

Ove aktivnosti imaju i šire geopolitičke posljedice, uključujući utjecaj na globalnu trgovinu energijom i pozicioniranje Irana kao faktora koji se ne može zanemariti u regiji.

Analiza jasno pokazuje: Iran je oslabljen, ali nije gotov. Vlada pokazuje otpornost, unutarnju kontrolu i prilagodljivost, što Teheranu omogućuje da nastavi djelovati kao značajan regionalni akter, čak i u slučaju snažnog vanjskog i unutarnjeg pritiska.