Pronalaženje parking mjesta u Sarajevu godinama je jedan od gorućih problema. Gdje parkirati automobil postala je “misaona imenica” za vozače.

Zbog toga se mnogi odlučuju auto ostaviti kod kuće, u garaži, ispred zgrade, a na posao idu javnim prijevozom. Pohvalno, moramo priznati. Kako za smanjenje prometnih gužvi, tako i za okoliš, jer smanjenjem broja automobila na cestama smanjuje se i emisija štetnih plinova. Ali to nije tema.

Ima i onih nesavjesnih vozača.

Svakodnevno smo svjedoci nepropisnog parkiranja u Sarajevu, na zelenim površinama, trotoarima, gdje onemogućuju prolaz pješacima i drugim vozačima, kao i ulaze u zgrade i druge objekte.

Nedavno smo objavili fotografiju na kojoj se vidi kako je vozač bez svijesti u Sarajevu parkirao svoje vozilo, ni manje ni više, nasred dječjeg igrališta ispred hotela.

Tako je djeci zapriječio pristup i onemogućio im igru ​​jer je automobil parkirao među toboganima, ljuljačkama i drugim igračkama. Djeca nisu mogla ni prići ljuljački, a kamoli se zaljuljati.

Prometni stručnjak Mirzet Sarajlić potvrđuje da je jedan od najvećih urbanih problema u većim gradovima mirujući saobraćaj i parking prostor.

– Kako bi riješili te probleme, općine i gradovi moraju prestati s politikom stalnog poskupljenja i prirodnih rezervata te se okrenuti proširenju kapaciteta, odnosno izgradnji podzemnih javnih garaža putem javno-privatnog partnerstva (JPP) ili koncesija.

Po uzoru na stotine garaža u europskim gradovima koje su podzemne i vizualno neprimjetne, investitor bi bio dužan kompletno urediti nultu kotu na površini zemlje kao parkovnu površinu, sportski teren ili dječje igralište – kaže za Faktor stručnjak Sarajlić.

Prema njegovim riječima, obveza koncesionara bila bi da, osim naplate i održavanja same garaže, dok traje koncesija, održava i te javne sadržaje, uključujući javni WC i korito za pitku vodu.

Koncesionar bi cijenu parkinga morao ugovoriti i vezati uz realne ekonomske pokazatelje poput prosječne cijene kruha, kako bi se spriječile malverzacije, a dugoročni zakup zakupcima ograničiti na 30 do 50 posto ukupnih kapaciteta.

– Time bismo dobili suvremena, ekološki prihvatljiva rješenja, rasteretili ulice i građanima vratili pješačke zone, umjesto da parkiranje pretvaramo u društveno nedostupnu privilegiju. Mjesta za takva rješenja ima u svim većim gradovima. Arhitektonsko-urbanistički model podzemne garaže s uređenom nultom etažom – kaže Sarajlić.

Dodaje kako problem parkiranja dodatno komplicira prometni paradoks rezerviranih mjesta za stanare oko zgrada. Više od 70 posto tih prostora tijekom dana zjapi prazno jer su stanari na poslu, a nitko ih drugi ne smije koristiti.

U isto vrijeme ti isti stanari svoja vozila parkiraju na nekom drugom javnom mjestu u blizini posla, što znači da jedno vozilo zapravo zauzima dva parkirna mjesta u funkciji vremena – ono koje ga čeka prazno i ​​ono na kojem se stvarno nalazi.

Naš sugovornik ističe da, iako gradovi i općine imaju izravnu nadležnost za ovo pitanje, svjedoci smo neadekvatnih i ekonomski neopravdanih politika.

– Recimo, u Travniku je cijena parkiranja dvije i tri KM po satu, naplata se vrši cijeli dan i noć, dakle 00-24 sata i svih sedam dana u tjednu. Ovakva politika u Srednjobosanskom kantonu, koji je statistički najsiromašniji u Federaciji BiH, potpuno je neodrživa i nefiziološka za lokalno stanovništvo.

Štoviše, ima poguban učinak na lokalnu ekonomiju i turizam jer će posjetitelje iz susjednih gradova poput Zenice, Viteza ili Visokog izravno odvratiti i obeshrabriti da dođu na jednodnevne izlete – ističe Sarajlić.

Kao usporedbu navodi austrijsku metropolu Beč, koja u zonama kratkotrajnog parkiranja nudi potpuno besplatno parkiranje subotom i nedjeljom, dok Travnik parkiranje naplaćuje bez ikakvih olakšica. Postavlja se opravdano pitanje što posjetitelj za tu cijenu dobiva na najatraktivnijim lokacijama poput “Plave vode”, osim osnovnog komada asfalta.

No, kao pozitivan primjer navodi Konjic, koji jeftinim parking kartama privlači veliki broj gostiju iz Sarajeva i drugih gradova BiH.

Naš sagovornik dodaje da ove neadekvatne tarifne politike nisu ekskluzivitet samo jedne općine, već odražavaju dublji i rašireniji sistemski problem u cijeloj Bosni i Hercegovini, što se jasno vidi na primjerima Zenice, Bijeljine i Banje Luke.

– U Zenici, iako su cijene u prvoj zoni umjerenije, od 1,50 do 2 KM, ključni problem je potpuni nedostatak integriranih prstenova oko užeg centra i neiskorištenost kapaciteta vanjskih parkinga, što dovodi do stalnog konflikta mirujućeg prometa u unutrašnjim dvorištima stambenih blokova. Bijeljina je suočena sa stalnim prostornim pritiskom na centralnu gradsku zonu jer sustavu kronično nedostaju rubna, tzv. “park & ​​​​ride” parkirališta koja bi amortizovala svakodnevni promet, zbog čega je nepropisno parkiranje vozila na pješačkim površinama i preostalim zelenim pojasevima česta pojava – pojašnjava Sarajlić.

S druge strane, napominje naš sugovornik, u Banjoj Luci je nedavnim administrativnim poskupljenjima u zonama parkiranja, gdje pojedine tarife u centru dosežu i tri KM po satu, problem gužvi u užoj jezgri samo prividno riješen – ekonomskim restrikcijama.

– Bez istovremenog i adekvatnog ulaganja u infrastrukturu, poput modernih podzemnih javnih garaža koje bi rasteretile nultu razinu u korist pješaka, ovakve mjere u Banjoj Luci, baš kao iu Travniku, ostaju samo jednostrani fiskalni nameti bez prave urbanističke vrijednosti. Bez proširenja kapaciteta nije moguće ponuditi adekvatnu uslugu niti riješiti ovaj problem – zaključuje za Faktor prometni stručnjak Mirzet Sarajlić.

Gdje parkirati u Sarajevu? To je pitanje ne za milijun, nego za pet milijuna dolara, na koje godinama, ako ne i desetljećima, nema konkretnog odgovora.

Prema podacima iz prošle godine, u Kantonu Sarajevo je registrirano 158.658 osobnih automobila, 3.464 mopeda i motocikla, 412 autobusa i više od 10.000 teretnih vozila.

To znači da je ta brojka ove godine premašila 160.000 vozila za koje praktički nema mjesta, da tako kažemo, ni na karti.

Vozači u Sarajevu svakodnevno muku muče da pronađu parking, a da cijena nije astronomska, jer dnevna karta košta 20 KM, dok je sat parkiranja dvije, a nekada i tri-četiri KM. Sada se svi pitaju što rade nadležni i zašto ne grade podzemne garaže kako bi se u središnjim dijelovima grada našlo barem malo slobodnih parkirnih mjesta.

A nemaju jer, kako kaže arhitekt Faruk Kapidžić, politika ne dopušta da joj se struka miješa u posao.

– Struka ne smije napraviti plan kako bi se u većini sredina krenulo s uređenjem u glavnom gradu, pogotovo kada je riječ o nedostatku parkirnih mjesta, što je problem koji traje već godinama.

Što se tiče novogradnje, većina, ako ne i sve, zgrade imaju podzemne garaže i tu je problem više-manje riješen.

No, podzemnu garažu kod Narodnog kazališta nismo gradili, kao ni onu iza Tržnice, nego smo kod Vijećnice gradili garažu koja nije bila ni u planu. Nije da nadležni nemaju ideja, nego o tome uopće ne razmišljaju, što govori i situacija na terenu.

Centar grada je najopterećeniji, automobili kruže pola sata čekajući da se oslobodi mjesto, što će platiti užasno skupo. A to nije nikakva strategija.

Mora se raditi planski, mora postojati prometna infrastruktura koja će to sve pratiti. Ne možemo graditi samo zato što je neki investitor obećao napraviti 20 parking mjesta, jer to nije rješenje – kaže Kapidžić.

Prema njegovim riječima, već se neko vrijeme razgovara o izgradnji garaže u kvadrantu C na Marijinom Dvoru.

– Tamo bi trebalo napraviti parkiralište s 2000 mjesta, ali ne bi se ništa postiglo jer bi investitor odmah zauzeo 1900 parkirnih mjesta, a građani ne bi dobili ništa – napominje Kapidžić.

No, planirano nije realizirano. Recimo, podzemna garaža kod Narodnog pozorišta o kojoj se priča više od 15 godina.

Trebalo je biti izgrađeno, ali se od toga odustalo jer bi ugrozilo temelje zgrade Narodnog pozorišta. Tada je koncesija dodijeljena tvrtki Centrotrans – prijevoz robe, pa je taj ugovor jednostrano raskinut nakon uočenih problema u realizaciji ugovora i činjenice da je izmjenama zakona zabranjeno davanje koncesije za javne garaže. Trakavica još traje, ali kako god, garaže nema niti je vjerojatno neće biti.

No, zato bi na Merhemića trgu u općini Centar trebala početi gradnja javne garaže, koja je s izgradnjom krenula krajem srpnja.

Predviđena je izgradnja tri podzemne etaže sa 300 parking mjesta, ali bi se krovište garaže podiglo na nivo sadašnjeg Merhemićevog trga, čime bi se formirao višenamjenski sportsko-rekreativni plato namijenjen prvenstveno djeci i tinejdžerima, čiji je nedostatak sadržaja u susjedstvu sve evidentniji. Kada bi trebao biti gotov i koliko će koštati izgradnja, nije poznato.

U Starom Gradu je prije nekoliko godina otvorena garaža kod Vijećnice. Riječ je o podzemnoj garaži koja ima dvije etaže sa 155 parkirnih mjesta i liftom.

To, naravno, nije riješilo problem s nedostatkom parkinga, ali je donekle, doduše u manjoj mjeri, donijelo olakšanje vozačima.

Planiraju i izgradnju garaža u Novom Sarajevu. Krajem prošle godine načelnik Općine Novo Sarajevo Benjamina Karić pohvalio se da je donesena odluka o odabiru najpovoljnijeg ponuđača za izradu studije opravdanosti i ekonomske opravdanosti izgradnje podzemne garaže na lokaciji LORIS Hrasno 1.

Prema planu, garaža bi trebala imati 550 parkirnih mjesta u dvije podzemne etaže i 48 parkirnih mjesta na površini, zajedno s uređenim zelenim površinama, pristupnim cestama i javnom površinom. Ne zna se kada će biti završena.

Ni najmnogoljudnija općina u Bosni i Hercegovini nema rješenje za nedostatak parking mjesta.

U proteklih nekoliko godina na području općine Novi Grad izgrađeno je oko 350 parking mjesta.

Izgrađeno je parkiralište sa oko 100 parking mjesta na Trgu grada Prato na Dobrinji, 150 parking mjesta izgrađeno je na Trgu međunarodnog prijateljstva, Trgu solidarnosti na Alipašinom polju i u Prijedorskoj ulici na Aneksu, kao i oko 130 mjesta kod Doma zdravlja na Otoci, što svakako nije ni blizu potrebama građana.

Što će se na kraju graditi i koliko će to koštati građane, ne zna se jer strategije i plana, kao i većine stvari, nema.