Sustav logora Jasenovac, osnovan 1941. u sklopu NDH, bio je jedno od najvećih stratišta u jugoistočnoj Europi. Kroz njegove logore prošli su deseci tisuća ljudi.

Ističu se samo Srbi, Židovi, Romi, Hrvati, Slovenci, čak i po jedan Čeh i Norvežanin.

Bošnjačke žrtve logora Jasenovac, prema riječima Nihada Halilbegovića, autora brojnih studija o novijoj povijesti Bošnjaka, nisu spomenute, vjerojatno da bi se negiralo ili minimiziralo njihovo sudjelovanje u sveukupnom stradanju. To se kontinuirano radi od Drugog svjetskog rata do danas.

U razgovoru za Preporod.info Halilbegović, koji je napisao i knjigu “Bošnjaci u logoru Jasenovac”, podsjeća da je u ovom logoru ubijeno 1.520 Bošnjaka iz 273 mjesta u Bosni i Hercegovini. Među njima je 371 Bosanka.

Halilbegović podsjeća da je logor Jasenovac, odnosno sustav jasenovačkih koncentracijskih logora, za razliku od privremenih i improviziranih logora, osnovanih neposredno nakon proglašenja NDH, bio prvi sustavno građen koncentracijski logor, koji je postao najveće mučilište i pustoš u NDH.

Navodi da se kompleks logora Jasenovac nalazio na površini od 210 km2. Prvi zatočenici u ovaj logor upućeni su u kolovozu 1941., a logor je zatvoren u svibnju 1945. U logor su dovedene dvije kategorije zatočenika: osuđeni i neosuđivani.

Obljetnica logora Jasenovac obilježava se svake godine 22. travnja, nažalost na dva mjesta: u Memorijalnom centru u Jasenovcu i Memorijalnom centru u Gradini.

– Iako je, prema mojoj evidenciji, u Jasenovcu stradalo 1.520 Bošnjaka, oni se rijetko ili nikako ne spominju kao žrtve. Bošnjaci su u logoru Jasenovac stradali kao antifašisti u pravom smislu te riječi, iako značajan broj njih nije ni znao što je antifašizam – navodi Halilbegović.

Dodaje da je stradanje Bošnjaka u Jasenovcu dugo bilo nedovoljno istraženo; mnogi su ubijeni zbog pomaganja partizanima, zaštite bližnjih ili zbog humanih akcija.

Ističe da nas šutnja, pa i negiranje stradanja Bošnjaka u logoru Jasenovac, obavezuje da budemo aktivniji i da ne zaboravimo strahote ovog logora i njegovih žrtava.

Halilbegović naglašava da se žrtvama najveća nepravda čini upravo kroz “licitiranje brojkama”, gdje se ljudi svode na statistiku umjesto da budu zapamćeni po imenima i sudbinama.

Posebno ističe da je među žrtvama veliki broj uglednih i obrazovanih Bošnjaka, intelektualaca, književnika i članova poznatih obitelji.

Njihova stradanja svjedoče da se represija nije opredjeljivala samo prema nacionalnoj pripadnosti, već i prema društvenom utjecaju, obrazovanju i stvarnom ili pretpostavljenom političkom opredjeljenju.

Podsjeća da je tijekom dugogodišnjeg istraživanja zločina u logoru Jasenovac i objavljivanja knjige propustio odgovoriti na tri pitanja.

Prvo, zašto partizani nisu pomogli zatočenicima logora, kada su 22. travnja 1945. goloruki probili, što bi smanjilo broj žrtava.

Drugo, zašto su partizani nakon ulaska u logor uništavali dokaze o postojanju logora, rušili zgrade, ograde, mučilišta i drugo.

Treće, zašto Tito nikada nije posjetio logor Jasenovac i poklonio se njegovim žrtvama.

– Tijekom stradanja jasenovačkih logoraša od kolovoza ’41. do svibnja 1945. godine srpske postrojbe četnika, ustalnika, pa i zajedničkom suradnjom četnika i partizana počinile su strašne zločine nad Bošnjacima i njihovim raseljavanjem, posebno u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, što bi se moglo okarakterizirati kao genocid nad Bošnjacima – naglasio je Halilbegović.

Jasenovac ostaje, ne samo mjesto masovnog stradanja, nego i simbol uništene intelektualne i društvene elite.

Radi istine i budućnosti, sjećanje na žrtve treba biti utemeljeno na činjenicama, dostojanstvu i istini, kao trajno upozorenje protiv mržnje i zlouporabe povijesti.