Listajući
društvene mreže, za oko mi je zapela jedna fotografija nastala uz pomoć umjetne
inteligencije, ali vrlo znakovitog sadržaja. Na njoj su spojeni pripadnici 13.
SS Handžar divizije i Frano Yehuda Kolonomos Martinčević, autor otvorenog
pisma upućenog vršitelju dužnosti visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini
Louisu J. Crishocku.

Sama
fotografija nije ono što je ovdje najvažnije. Fotografija se može smatrati
ilustracijom jednog mnogo dubljeg problema koji se posljednjih godina sve češće
pojavljuje u bosanskohercegovačkom javnom prostoru.

Povijest Drugoga svjetskog
rata ponovno postaje sredstvo političkog pozicioniranja, međusobnog optuživanja
i produbljivanja nepovjerenja između Bošnjaka i Hrvata.

Otvoreno
pismo Kolonomosa Martinčevića doima se da otvara pitanje odnosa prema
osobama povezanim s nacističkim strukturama i načinima na koje se određene
povijesne figure komemoriraju.

Međutim,
mnogo je važnije pitanje zašto se upravo sada, iz određenog političkog i
medijskog okruženja, pojavljuje takva inicijativa i kakvu poruku ona nosi u
današnjim međunacionalnim odnosima u Bosni i Hercegovini.

Kolonomos
Martinčević posljednjih godina nije nepoznat dio određenog hrvatskog javnog
prostora. Njegovi istupi često su prisutni u medijima koji zastupaju određene
političke poglede unutar hrvatskog korpusa u Bosni i Hercegovini, a posebno u
onim krugovima koji naglašavaju pitanje položaja Hrvata i kritiziraju ono što
smatraju neravnopravnim odnosom prema hrvatskom narodu.

Ne treba
zanemariti ni drugu stranu iste pojave. U dijelu bošnjačkog javnog i političkog
prostora također postoje obrasci u kojima se hrvatske političke predstavnike,
institucije i povijesne procese često promatra isključivo kroz prizmu problematičnih dijelova hrvatske povijesti.

Tako se
stvaraju dvije paralelne političke stvarnosti. Jedni drugima vraćaju iste
optužbe, koristeći povijesne traume kao argumente u sadašnjim političkim
sukobima.

Umjesto da prošlost postane prostor ozbiljnog istraživanja i
razumijevanja, ona postaje sredstvo kojim se održava postojeće nepovjerenje.

Rezultat
je svojevrsna politička pat pozicija. Bošnjački i hrvatski politički prostor
sve se više udaljavaju, a teme iz prošlosti koje bi trebale zahtijevati
historiografsku ozbiljnost pretvaraju se u oružje dnevne politike.

Stoga ni
ovo pismo nije bitno samo zbog sadržaja, nego i zbog trenutak u kojem se
pojavljuje.

Pitanje nije samo što ono problematizira, nego i kako se određene
povijesne teme koriste u današnjoj političkoj borbi.

To,
međutim, ne znači da otvorena pitanja treba zatvoriti. Naprotiv. O kontroverznim dijelovima prošlosti treba govoriti. Ali način na
koji govorimo o prošlosti pokazuje jesmo li zainteresirani za povijesnu istinu
ili za nastavak političkih sukoba drugim sredstvima.

Slučaj 13.
SS Handžar divizije, Huseina Đoze, Kasima Mašića i drugih osoba povezanih s
tim razdobljem zahtijeva mnogo više intelektualnog angažmana negoli se to može uraditi kroz
tendenciozne i političke proračunate pisanije.

To primarno zahtijeva
razumijevanje vremena, okolnosti i ljudi koji su donosili odluke u jednom od
najtežih razdoblja evropske povijesti.

Da bi se
razumjela pojava 13. SS divizije i položaj pojedinih pripadnika
tadašnje muslimanske elite u Bosni i Hercegovini, potrebno je izaći izvan
današnjih političkih interpretacija i vratiti se u povijesni okvir u kojem je
ova formacija nastala.

Njemačka
ratna propaganda prilikom osnivanja divizije isticala je kako
će njezina osnovna svrha biti zaštita muslimana i njihovih domova u Bosni i Hercegovini
od četničkog i komunističkog nasilja,
kojem se najviše bili izloženi bosanskohercegovački muslimani.

Ta propaganda,
naravno, nije predstavljala stvarne ciljeve nacističke politike, nego je bila
dio šireg pokušaja Trećeg Reicha. Naime, njemački je Reich nastojao iskoristiti
domaće strahove, napetosti i zločine sa svojim političkim očekivanjima.

Međutim,
iza same lokalne bosanskohercegovačke dimenzije nastanka divizije stajala je i
šira povijesna pozadina. Riječ je o fenomenu odnosa dijela muslimanskog svijeta
prema nacionalsocijalizmu i fašizmu tokom Drugoga svjetskog rata, temi koja je
i danas predmet ozbiljnih historiografskih rasprava. O tome je najsvježije
uvide donio britanski povjesničar David Motadel u knjizi Islam i rat nacističke
Njemačke.

Nakon
Prvoga svjetskog rata veliki dio muslimanskog svijeta nalazio se u različitim
oblicima kolonijalne podređenosti. Britanska i francuska kolonijalna vlast
oblikovale su političku stvarnost brojnih muslimanskih društava, od Bliskog
istoka do drugih područja. U takvom povijesnom trenutku mnogi nacionalni
pokreti počeli su sile Osovine promatrati kao potencijalne saveznike protiv
postojećeg kolonijalnog poretka.

Njemačka,
a zatim i Japan, ozbiljno su ugrozili britansku i širu zapadnu kolonijalnu
dominaciju, zbog čega su se u dijelovima muslimanskog svijeta pojavila
očekivanja da bi njihov ratni uspjeh mogao otvoriti prostor za političku
emancipaciju. Berlin, Rim i Tokio u svojoj propagandi snažno su koristili
antikolonijalnu, protubritansku i antikomunističku retoriku, predstavljajući
sebe kao zaštitnike naroda koji se bore protiv imperijalizma.

U tom
kontekstu treba promatrati i dio muslimanskih političkih elita koje su se
okretale prema Osovini. Njihov odnos prema Njemačkoj, Italiji ili Japanu nije proizlazio
iz prihvaćanja nacionalsocijalističke ideologije, nego iz političke računice
karakteristične za ratno vrijeme – iz uvjerenja da bi poraz njihovih
kolonijalnih protivnika mogao otvoriti prostor za ostvarenje nacionalnih
ciljeva.

Naravno,
bilo bi pogrešno zbog toga zanijekati postojanje simpatija spram tih ideja.
Postojale su osobe koje su prihvaćale pojedine aspekte fašističke ili
nacističke propagande, postojali su protužidovski stavovi i postojali su
tekstovi u kojima su se pokušavale pronaći određene dodirne tačke između islama
i nacionalsocijalizma.

Ali
jednako tako, bilo bi pogrešno cijeli fenomen objasniti isključivo ideološkim
prihvaćanjem nacizma. Povijesna stvarnost bila je složenija i uključivala je
različite motive: antikolonijalizam, nacionalne interese, strah od komunizma i lokalne sigurnosne probleme.

Upravo se
zbog toga djelovanje dijela najmlađe generacije bošnjačke inteligencije koja je
ušla u javni život neposredno prije Drugoga svjetskog rata mora promatrati u
konkretnom povijesnom okviru.

Ako se samo insistira na konstrukciji koja polazi
od priče o tzv. generičkom fašizmu i nacionalsocijalizmu svih muslimanskih
aktera tog vremena, time bi se načinio veliki zulum jer bi se posve isključio i
zanemario povijesni kontekst. Ali jednako tako, negirati određene dodire s
osovinskom politikom, političke simpatije ili problematične izjave također
znači odbijati suočavanje s činjenicama.

Povijesna
analiza ne može počivati ni na demonizaciji ni na poricanju

Upravo je
zbog toga važan rad francuskog naučnika Xaviera Bougarela i njegova knjiga
o 13. SS Handžar diviziji.

Bougarel
čiji su naučni radovi izazvali
podijeljene reakcije i određene kritike, posebno u dijelu bošnjačke javnosti, u
svojoj studiji o Handžar diviziji ukazao je na važnu činjenicu, a to je da  popunjavanje ove divizije nije imalo veze s
ideološkom privrženošću nacizmu.

Bougarel
ukazuje da su kod velikog broja ljudi koji su pristupali ovoj formaciji važnu
ulogu imali materijalni i egzistencijalni razlozi. Ratne okolnosti, strah od
nasilja, nesigurnost vlastitih porodica i uvjerenje da bi određena vojna
organizacija mogla pružiti zaštitu bili su značajni faktori.

Njemačke
vlasti nisu se oslanjale samo na dobrovoljni pristup. Na pojedinim područjima
Bosne i Hercegovine provodila se i nasilna mobilizacija, uz različite oblike
pritiska prema stanovništvu.

Među
osobama čije je ime neraskidivo povezano s raspravama o diviziji posebno mjesto zauzima Husein ef. Đozo. Upravo je na njegovom
primjeru možda najvidljivija sva složenost odnosa prema prošlosti.

On je osoba čija je ratna biografija vezana uz
službu u okviru 13. SS divizije, ali i jedan od najznačajnijih islamskih
mislilaca i obnovitelja islamske misli među Bošnjacima u drugoj polovini 20.
stoljeća.

Svaki
pokušaj da se Đozin život svede samo na jednu dimenziju vodi prema pogrešnoj
slici.

Jednako je historiografski neodrživo prešutiti njegovu ratnu ulogu,
kao što je pogrešno cijeli njegov kasniji intelektualni i vjerski rad poništiti
isključivo kroz ratnu epizodu koja je trajala kraće od dvije godine.

Đozo nije
bio samo jedan od bosanskih SS tabor-imama u činu satnika (Hauptsturmfuhrer),
konkretno dušebrižnik 28. pukovnije 13. SS divizije nego i osoba
koju su njemački SS krugovi prepoznali kao sposobnu za šire djelovanje u okviru
svoje tadašnje islamske politike.

U tom
kontekstu treba promatrati i osnivanje posebnog imamskog instituta u Gubenu u
Njemačkoj 1944. godine, gdje je Đozo kratko vrijeme bio na čelu i gdje je učestvovao u obuci imama.

Taj projekt bio je dio šire njemačke politike prema
muslimanskom svijetu, posebno razvijane u pojedinim SS krugovima, koja je
pokušavala povezati njemačke ratne interese s islamskim političkim i vjerskim
strukturama.

Ta
politika bila je zasnovana na mnogim pogrešnim predodžbama o muslimanskom
svijetu i islamu, ali je postojala kao dio nacističkog pokušaja stvaranja šireg
političkog utjecaja.

Zbog skorog vojnog sloma Njemačke nije mogla dobiti
ozbiljniji razvoj niti konkretan povijesni rezultat.

Važno je
također naglasiti da se Đozino ime ne može automatski povezivati sa svim
djelovanjima i zločinima koji se u javnosti često pripisuju Handžar diviziji.

On nije učestvovao u kratkotrajnim vojnim operacijama divizije u Bosni i
Hercegovini tokom 1944. godine, zbog čega ga nije moguće povezivati
sa zločinima koji su kasnije pripisivani pojedinim jedinicama ove formacije.

Susret
islamske politike i nacističke diplomacije

Đozini
kontakti s jeruzalemskim muftijom Aminom al-Husseinijem također se često
koriste u današnjim raspravama kao dokaz unaprijed određene ideološke slike.
Međutim, i taj odnos potrebno je promatrati u povijesnom kontekstu vremena u
kojem je nastao.

Amin
al-Husseini bio je jedan od najvažnijih arapskih nacionalnih političkih aktera
svoga vremena. Njegov sukob s britanskom kolonijalnom politikom u Palestini,
kao i protivljenje cionističkom pokretu, doveli su ga do traženja saveznika
među silama koje su bile protivnici Velike Britanije.

Njegov
izbor Njemačke bio je dio te političke računice. Ozbiljna historiografska
analiza ne može ga promatrati izvan tadašnjeg međunarodnog konteksta.

Ista stvar
vrijedi i za dio bosanskohercegovačke muslimanske elite. Njihovi dodiri s
njemačkom politikom nisu nastali u vakuumu, nego u vremenu velikih lomova, kada
su mnogi politički akteri tražili izlaz iz kolonijalnih, nacionalnih i
sigurnosnih problema koji su ih opterećivali.

Kada se
govori o ratnoj prošlosti Huseina Đoze i drugih muslimanskih intelektualaca tog
vremena, potrebno je uzeti u obzir i okolnosti poslijeratne Jugoslavije. Sva
suđenja pred komunističkim sudovima nakon 1945. godine imala su obilježja
političkih procesa u kojima je nova vlast obračunavala sa stvarnim,
potencijalnim ili ideološki označenim protivnicima. 

To,
naravno, ne znači da svaka osoba koja se našla pred tim sudovima nije imala
nikakvu odgovornost niti da se svaki postupak može promatrati isključivo kroz
prizmu političke represije.

Međutim, nemoguće je zanemariti činjenicu da je
pravosudni sistem nove komunističke države bio dio šireg revolucionarnog
procesa i uspostave novog političkog poretka.

Val revolucionarnog nasilja

Đozo je
uhapšen početkom maja 1945. godine i izveden pred Vojni sud Komande grada
Sarajeva.

Taj isti sud ranije je osudio na smrt i Mustafu Busuladžića, jednog
od najistaknutijih mlađih muslimanskih intelektualaca tog vremena.

Posebno
mjesto u tim raspravama zauzima Mustafa Busuladžić, čije se ime danas gotovo
redovno svodi isključivo na njegove ratne tekstove i političke kontroverze,
pri čemu se zanemaruje cjelina njegova političkog mišljenja. Busuladžić je
društvena i politička pitanja promatrao prije svega kroz islamsku perspektivu i
bosanski muslimanski partikularitet, što je predstavljalo temelj njegova
političkog promišljanja. Upravo iz takvog intelektualnog okvira proizlazio je i
njegov odnos prema pitanju autonomije Bosne i Hercegovine tokom Drugog svjetskog rata.

Za razliku od dijela muslimanskih političkih krugova koji su
autonomiju vidjeli kao moguće rješenje bosanskohercegovačkog i muslimanskog
pitanja, Busuladžić joj nije bio sklon. Smatrao je da se iza ideje autonomije,
barem u tadašnjim ratnim okolnostima, krije srpska politička računica usmjerena
prema slabljenju Nezavisne Države Hrvatske, a ne stvarna briga za položaj
bosanskih muslimana.

Iz njegovih tekstova proizlazi da nije bezrezervno
prihvaćao ni njemačku politiku prema Bosni i Hercegovini. Naprotiv, upozoravao
je da njemački interesi nisu isto što i interesi bosanskih muslimana te da bi
njihovo poistovjećivanje dugoročno moglo proizvesti štetne posljedice.

Posebno
je bio oprezan prema pokušajima da se pitanje 13. SS divizije poveže s
političkim projektima autonomije Bosne i Hercegovine, smatrajući da bi takva
politika muslimane mogla pretvoriti u instrument tuđih geopolitičkih interesa.

U sličnom
kontekstu treba promatrati i ulogu Kasima ef. Mašića. Njegova dužnost
tabor-imama ne može se promatrati isključivo kroz vojnu hijerarhiju
Waffen-SS-a, nego i kroz položaj koji je imao unutar tadašnje Islamske vjerske
zajednice.

Kao čovjek kojeg je poslao Ulema-medžlisa, najviše vjersko tijelo
Islamske vjerske zajednice, njegova prisutnost u diviziji imala je i drugu
dimenziju.

Za vjerske strukture bosanskohercegovačkih muslimana, imami u
diviziji predstavljali su jamstvo očuvanja vjerskog života pripadnika divizije
i svojevrsnu branu pokušajima da se muslimanski vojnici ideološki udalje od
vlastitog vjerskog i kulurološkog identiteta.

S druge strane, njemački vrh
upravo je u mreži vojnih imama vidio važan instrument vlastite islamske
politike. Dok je Islamska zajednica nastojala očuvati vjerski autoritet nad
muslimanskim vojnicima, njemačka strana nastojala je isti autoritet uključiti u
vlastiti propagandni i politički projekt. Upravo se u tom razilaženju ciljeva
najbolje vidi složenost odnosa između njemačke politike i dijela tadašnje
muslimanske vjerske elite.

Zanimljivo
je da Đozo nije osuđen za ratne zločine niti za učešće u zločinima
Handžar divizije. Presuda ga je teretila prvenstveno za djelovanje u okviru
divizije kao tabor-imama i za saradnju s jeruzalemskim muftijom. Osuđen je na
pet godina zatvora.

Presuda
takvog političkog suda sama po sebi ne može biti konačno mjerilo za ocjenu
nečije povijesne odgovornosti.

Paradoks je u tome što je upravo komunistička
vlast kasnijom rehabilitacijom Huseina Đoze u velikoj mjeri relativizirala
vlastitu presudu iz 1945. godine.

Čovjek koji je bio osuđen kao politički
neprijatelj režima postao je jedan od ključnih osoba Islamske vjerske zajednice
u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini, predsjednik Udruženja ilmije,
autor brojnih lucidnih tekstova i polemika i jedan od najvažnijih sagovornika
države prema muslimanskom svijetu.

To ne znači da je presuda formalno
poništena, ali znači da ju je sam režim svojim kasnijim postupanjem politički
obesmislio.

Islamska
zajednica nakon 1945. godine

Da bi se
razumjela kasnija Đozina rehabilitacija, potrebno je razumjeti položaj Islamske
vjerske zajednice u socijalističkoj Jugoslaviji.

Za razliku
od Katoličke crkve, koja je imala snažniju organizacijsku strukturu i
međunarodnu potporu, Islamska zajednica u novoj državi bila je mnogo ranjivija.
Komunistička vlast vrlo brzo je putem svojih ljudi i različitih oblika kontrole
nastojala staviti vjerske institucije pod politički nadzor.

Nakon
uspostave komunističke vlasti Islamska vjerska zajednica našla se pod snažnim
političkim i institucionalnim pritiskom.

U takvim uvjetima činilo se da će
islamska tradicija u Bosni i Hercegovini postupno biti potisnuta na društvenu
marginu.

Takav razvoj događaja bio je sastavni dio šireg revolucionarnog
projekta jugoslavenskih komunista, koji je kroz sekularizaciju društva i
afirmaciju ateističkog svjetonazora nastojao religiju postupno istisnuti iz
javnog života.

Đozo se nakon izlaska iz zatvora nalazio izvan institucija Islamske vjerske zajednice kao politički nepodobna osoba.

Njegov povratak i kasnija
rehabilitacija bili su povezani s promjenama koje su se događale u
jugoslavenskoj politici, posebno s okretanjem prema arapskom svijetu u
razdoblju Hladnog rata.

Jugoslavenski
komunisti, iako su ostali ideološki ateistički režim, počeli su razvijati
posebne odnose s arapskim državama i pokretima.

U toj novoj međunarodnoj konstelaciji
snaga islam je dobio određeni prostor koji ranije nije imao.

Tako je
došlo do svojevrsnog paradoksa. Režim koji je u unutarnjoj politici ograničavao
religijski život istovremeno je, zbog vlastitih vanjskopolitičkih interesa,
omogućio određeni oblik obnove islamskih institucija i djelovanja.

U tom
procesu došlo je i do Đozine rehabilitacije. On je ponovno postao važna osoba
unutar Islamske vjerske zajednice i jedan od najznačajnijih autora islamske misli među
Bošnjacima.

Ovdje se
vidi složen odnos između Đoze i komunističke vlasti. Partija je koristila Đozu
za vlastite ciljeve – za oblikovanje odnosa prema muslimanskom svijetu i za
vlastitu međunarodnu politiku. Ali je i Đozo koristio prostor koji mu je
otvoren kako bi obnovio islamsku misao i ojačao položaj muslimanske zajednice u
društvu.

Bio je to
odnos interesa, a ne jednostavno odnos podređenosti ili saradnje.

Upravo
zbog toga Đozin život predstavlja povijesni paradoks. Čovjek koji je u mladosti
bio povezan s jednom od najkontroverznijih vojnih formacija Drugoga svjetskog
rata kasnije je postao jedan od ključnih ljudi u obnovi islamske misli u Bosni
i Hercegovini.

Njegovo
ukupno intelektualno djelovanje ne može se razumjeti bez uzimanja u obzir
vremena u kojem je djelovao.

Nakon izlaska iz zatvora živio je u potpuno
drugačijem političkom svijetu, u kojem je postao jedan od najvažnijih
predstavnika muslimanskog intelektualnog života.

Zbog toga
odnos prema Đozi ne može biti jednostavan. Njegova ratna biografija mora biti
predmet istraživanja i kritičke analize, ali isto tako njegovo kasnije djelo i
uloga u obnovi islamske misli ne mogu biti izbrisani.

Možda je
najispravnije kazati da povijest često proizvodi upravo takve paradokse – ljude
i događaje koji ne stanu u jednostavne kategorije.

Isto važi
i za ostale muslimanske aktere u Drugom svjetskom ratu. Bez sagledavanja
njihovih biografija u cjelini teško je donositi trezvene zaključke. Umjesto
ozbiljne analize, takav pristup najčešće proizvodi nove društvene prijepore,
produbljuje postojeće političke podjele i svjedoči o stanovitoj intelektualnoj
lijenosti – o izostanku stvarne istraživačke namjere, ali i o višku spremnosti
da se u povijesno dovršene procese učitavaju savremeni politički sukobi i
ideološke potrebe.

Ne vrijedi svaki novčić eura jednako. Postoje pogreške u kovanju, nenamjerni nedostaci koji mogu postići značajne iznose među kolekcionarima.

Jedan takav primjer je kovanica od jednog eura iz Monaka, piše ruhr24.de.

Kako dalje izvještavaju njemački mediji, ovoj kovanici od jednog eura iz Monaka nedostaje ključni detalj kovanja.

Tipično, godina kovanja – 2007. i rog obilja (koji služi kao oznaka kovnice) nalaze se ispod slike princa Alberta II.

Međutim, na 2291 primjerku ove kovanice od jednog eura nema roga izobilja.

Svatko tko pronađe takav novčić u svom novčaniku može se smatrati sretnikom jer su kolekcionari spremni platiti i do 500 eura za ovaj vrlo traženi novčić.

Međutim, kolekcionari amateri ne bi se trebali nadati da će doista pronaći ovu ili druge pogreške u kovanju. Prema Stručnoj udruzi njemačkog trgovanja novčićima, prave pogreške u kovanju rijetko dospiju u optjecaj.

Sljedeće anomalije mogu biti od interesa:

Rotacija matrice: ako je poleđina novčića okrenuta naopako, mogao bi vrijediti do 200 eura.

Nepravilan planchet: ako je, na primjer, motiv od dva eura utisnut na praznu kovanicu od jednog eura, vrijednost može narasti do 650 eura.

Efekt “prženog jajeta”: na kovanicama od jednog i dva eura unutarnja jezgra, koja je ovalna, a ne okrugla, može doseći cijenu i do 100 eura.

Strukovna udruga izričito upozorava zainteresirane.

– Tržišne cijene u rasponu od pet ili čak šest znamenki potpuno su nerealne za greške kovnice – stoji na njihovoj službenoj stranici.

Poseban oprez preporuča se pri online oglasima s ovako previsokim cijenama, upozoravaju njemački mediji.

Nadalje, kovanice koje pokazuju normalne znakove istrošenosti ili samo manje varijacije kovanja često se prodaju kao vrijedne pogreške kovanice.

– S obzirom na to da je u Europi dosad iskovano više od 150 milijardi eurokovanica, manja su odstupanja neizbježna – kažu u Bundesbanki.

Stoga su prave pogreške kovnice izuzetno rijetke. Svatko tko stvarno posjeduje kovanicu od jednog eura iz Monaka, kojoj nedostaje rog izobilja, ima razloga biti sretan iako se time sigurno neće obogatiti.

Koje su kovanice od jednog eura posebno zanimljive kolekcionarima?

Tu spadaju, primjerice, kovanice od jednog eura iz Monaka, San Marina i Vatikana.

Ova specifična područja privlače mnoge kolekcionare jer su kovanice iz malih zemalja koje izdaju često dostupne samo u ograničenim količinama i odmah se ističu u zbirci.

Bespomoćni 93-godišnji umirovljenik brutalno je ubijen u Köln-Neubrucku u Njemačkoj, a ozljede upućuju na to da je bio mučen.

Za ovo ubojstvo uhićena su tri muškarca, državljanin BiH, državljanin Srbije i državljanin Sjeverne Makedonije.

Mediji u Njemačkoj izvijestili su da je 93-godišnji Hans-Jurgen W. napadnut u svom domu, vezan, teško zlostavljan i na kraju mučen do smrti.

Postavilo se i pitanje neuspjeha njemačke migracijske i sigurnosne politike, jer su osumnjičenici bili dobro poznati vlastima, neki su čak dva puta deportirani, ali su se neometano vraćali u Njemačku.

Njegovo tijelo su pronašla njegova djeca pored njegovog kreveta. Forenzički pregled kasnije je otkrio traumu tupim predmetom i pritisak na njegov trup i vrat. Modrice na licu, ozljede glave, ruku, leđa i ramena stvorile su sliku čovjeka koji je prije smrti očito bio životinjski mučen, piše Kettner-edelmetalle.de.

Kuća je potpuno pretražena. Ormari su bili rasporeni, ladice ispražnjene, a njihov sadržaj razbacan po podu. Među ukradenim predmetima bili su luksuzni električni bicikl, mobitel, debitna kartica i žrtvin vjenčani prsten.

Ključni trag došao je iz tragova koje su počinitelji navodno ostavili na mjestu zločina: opušaka, otisaka prstiju i DNK na diranim predmetima. Prema izvješću, ti su tragovi doveli do 30-godišnjeg Srbina Nenada A. koji je navodno već imao impresivan kriminalni dosje: krađe, prijevare, krivotvorenja i iznude. Navodno je još uvijek bio u pritvoru od sredine travnja 2026.

Njemački portal navodi da je Nenad A. navodno dobio nalog za deportaciju uz prijetnju udaljenja. On je 21. travnja dobrovoljno otišao u Srbiju, a samo kratko vrijeme kasnije navodno se ilegalno vratio u Njemačku. Nekoliko dana kasnije, starac je ubijen u Kölnu.

Uhićen je nakon brze potjere na autocesti A1 kod Remscheida. Automobil i tablice su ukradeni.

Prema izvješćima, nadzorne kamere pokazuju još jednog muškarca u kući žrtve: Bajrama K., 36-godišnjeg muškarca rođenog u Skoplju. Policiji je poznat i zbog imovinskih, seksualnih, nasilničkih i prometnih prekršaja. Prema izvješću, muškarac je već dva puta deportiran.

Uhićen je u Salzburgu.

Drugi osumnjičeni pomagač je državljanin BiH, uhićen je u prihvatilištu za izbjeglice u četvrti Mulheim u Kelnu. Navodno su mu zabilježeni i brojni imovinski i prometni prekršaji. Portal navodi da mu je boravišni status u više navrata produljivan kroz takozvane fiktivne boravišne dozvole, iako su vlasti navodno bile upoznate s njegovom kriminalnom prošlošću.

Organizirana kriminalna skupina u Njemačkoj predstavljala se kao poznati špediter, preuzela je transporte preko digitalnih burza i otuđila robu vrijednu više od 800.000 eura. Slučaj predstavlja ozbiljno upozorenje za logistički sektor u cijeloj Europi, pa tako i u Bosni i Hercegovini, piše Konzorcij Logistika Bosne i Hercegovine na vašem portalu.

Najzanimljiviji detalj cijelog slučaja je činjenica da su prevaranti promijenili samo jedan dio email adrese tvrtke.

Umjesto izvorne internetske domene .de koristili su gotovo identičnu domenu .com. Na taj su se način predstavili kao zaposlenici ugledne njemačke špedicije i bez poteškoća preuzimali transportne naloge.

Pošiljatelji su bili uvjereni da rade s legitimnim prijevoznikom, a roba je nakon utovara netragom nestala.

Među ukradenom robom bili su mliječni proizvodi, voćni sokovi, čokolade, čelik, deterdženti, kemijska sredstva za čišćenje.

Istraga je pokazala da je samo jedna pošiljka od 20 tona mliječnih proizvoda bila vrijedna oko 80.000 eura, dok je grupa pokušala preuzeti čak 380.000 čokoladica ukupne vrijednosti više od milijun eura.

Ukradena roba dalje je distribuirana kroz mrežu preprodavača i fiktivnih tvrtki.

Kako navode iz Logistike, ovaj slučaj potvrđuje trend na koji već duže vrijeme upozoravaju europske prometne udruge, a to je da se kriminalne skupine sve više koriste lažnim identitetima prijevoznika, kompromitiranim narudžbama na transportnim burzama, krivotvorenom dokumentacijom, lažnim e-mail domenama, te preuzetim korisničkim profilima logističkih tvrtki.

Posebno su ugrožene tvrtke koje rade pod vremenskim pritiskom i prihvaćaju narudžbe za prijevoz bez detaljne provjere partnera.

To je u sadašnjim okolnostima izjavio njemački kancelar Friedrich Merz svojoj djeci ne bi preporučio da studiraju ili rade u Sjedinjenim Američkim Državama, ocjenjujući da se društvena klima u toj zemlji značajno promijenila.

Govoreći na skupu mladih katolika u Wurzburgu, Merz je rekao da SAD više ne vidi kao “zemlju mogućnosti” kakva je nekad bila, posebice zbog sve izraženije političke polarizacije i problema na tržištu rada.

– Danas ne bih savjetovala svojoj djeci da idu u SAD na školovanje ili posao, jednostavno zato što se tamo razvila potpuno drugačija društvena klima – rekla je njemačka kancelarka.

Merz, koji se godinama smatrao jednim od najotvorenijih zagovornika transatlantskih odnosa, posljednjih mjeseci sve otvorenije kritizira američku politiku i administraciju predsjednika Donalda Trumpa.

Odnosi između Berlina i Washingtona posebno su se zaoštrili nakon nesuglasica oko rata s Iranom, trgovinskih pitanja i američke vojne nazočnosti u Europi.

Njemački kancelar istaknuo je da i dalje ima veliko poštovanje prema Americi, ali da njegovo “divljenje trenutno ne raste”, što je izazvalo smijeh i pljesak prisutnih.

Merz je istaknuo kako vjeruje da Njemačka danas mladima može ponuditi stabilniju perspektivu i sigurnije prilike za obrazovanje i zapošljavanje nego što je to sada slučaj u SAD-u.

Njemački automobilski div Mercedes-Benz prodao je svojih sedam zastupništava u Berlinu kanadskom investitoru Kuldeepu Billanu, vlasniku Alpha Auto Group.

Informaciju je potvrdio i sam Mercedes-Benz navodeći da je to dio strategije reorganizacije prodajne mreže i smanjenja izravnog vlasništva autokuća. Biznisinfo.ba.

Iako financijski detalji transakcije nisu objavljeni, njemački mediji prenose kako je riječ o jednom od najznačajnijih poslova u sektoru maloprodaje automobila u Njemačkoj ove godine. U salonima koji su predmet prodaje radi oko 1.100 djelatnika.

Kuldeep Billan je osnivač i vlasnik tvrtke Alpha Auto Group koja posluje u Kanadi i SAD-u te upravlja velikim brojem autokuća različitih marki.

Mercedes-Benz posljednjih godina postupno mijenja svoj poslovni model te se sve više usmjerava na proizvodnju, razvoj električnih vozila i digitalne usluge, a dio prodajne mreže prepušta partnerima i investitorima.

Tvrtka je prethodno prodala određene prodajne centre u Europi u sklopu šire strategije optimizacije poslovanja.

Berlin predstavlja jedno od najvažnijih tržišta za Mercedes u Njemačkoj, pa je prodaja sedam prodajnih salona izazvala veliku pozornost tamošnje poslovne zajednice.

Kupac, Alpha Auto Group, posljednjih godina agresivno širi svoje poslovanje u sektoru prodaje luksuznih i premium automobila.

Sinoć u 18 sati u Ured visokog predstavnika u Sarajevu stigla je ostavka Christiana Schmidta, doznaje Faktor iz diplomatskih izvora. Dosadašnji visoki predstavnik je to uputio Vijeću za provedbu mira (PIC) iz New Yorka, gdje se trenutno čeka sjednica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda na kojoj će se u sklopu rasprave o političkoj situaciji u BiH razmatrati njegova ostavka i imenovanje nasljednika.

Faktor iz diplomatskih izvora doznaje da se oni zalažu da on ostane na toj funkciji do izbora novog visokog predstavnika, dok Amerikanci inzistiraju da odmah ode, te da ga zamijeni zamjenik i supervizor za Brčko Louis J. Crishock.

Schmidtova ostavka, prema našim neslužbenim saznanjima, nije vezana uz problematiku postupanja s državnom imovinom. U žargonu je to bila njemačka “žvakaća guma” kako bi službeni Berlin spasio i svoj i Schmidtov obraz, te su ga natjerali na ostavku 48 sati prije sjednice Vijeća sigurnosti.

Amerikanci od Schmidta nisu tražili ništa kada je riječ o državnoj imovini, kako se špekulira, te su načelno prihvatili prijedlog SDA da se riješi ovo goruće pitanje, a to je da državna komisija donosi odluke o izuzeću, kao što je to učinjeno u slučaju bivše vojarne Maršal Tito u Sarajevu, gdje je izgrađena zgrada američkog veleposlanstva.

– Pitanje upravljanja, korištenja i raspolaganja državnom imovinom može se regulirati samo zakonom koji donosi Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine. Navedeni zakon mora biti u skladu s Ustavom Bosne i Hercegovine i odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o državnoj imovini. Za SDA je svaki prijedlog koji ne poštuje ova dva principa apsolutno neprihvatljiv. Dok se navedeni zakon ne usvoji, a kako ne bi došlo do blokade gospodarskog razvoja, potrebno je aktivirati povjerenstvo na državnoj razini koje bi napravilo pojedinačna izuzeća od privremene zabrane raspolaganja državnom imovinom – stav je SDA koji je prihvatljiv i Amerikancima, posebice u kontekstu izgradnje Južne interkonekcije.

Schmidtov odlazak nije neočekivan. To je, između ostalog, rezultat dogovora predsjednika SNSD-a Milorada Dodika i američke administracije, u sklopu ukidanja sankcija koje su mu uvedene. Velika Britanija i Njemačka pokušale su to spriječiti, ali nisu uspjele, a na kraju je Berlin odlučio spasiti obraz.

Odavno se znalo da Schmidt odlazi iz BiH, samo je bilo pitanje kako će to biti izvedeno i ko će ga naslijediti.

Neki mediji nagađali su da će Schmidtov nasljednik biti Britanac. Izvori Factora kažu da najveće šanse da zamijeni Schmidta ima talijanski diplomat i bivši veleposlanik Europske unije u Srbiji Emanuele Giaufret.

Moglo se to nazrijeti i nakon što su mediji objavili da umjesto Nijemca dolazi Britanac, no članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, očito dobro upućena u zbivanja, kratko je prokomentirala kako se zna tko će biti novi visoki predstavnik, te da to nema veze s “promidžbenim i propagandnim materijalom”, aludirajući na medijske natpise o Britancu kao nasljedniku.

Okidač za Schmidtovu ostavku bio je zahtjev glavnog tajnika UN-a Antonija Guterresa da njegova pravna služba sastavi izvješće o zakonitosti Schmidtova izbora prije pet godina, što bi moglo dovesti u pitanje sve njegove odluke, kao i onu iz listopada 2022., kada je na 24 sata suspendirao Ustav Federacije BiH kako bi na vlast postavio Trojku i smijenio izbornu pobjednicu SDA.

Također, Amerikancima se nije svidjelo što je Schmidt izravno utjecao na izbor tvrtke koja će provoditi Opće izbore u BiH 2026. godine.

Smartmatic je pod istragom američkog Ministarstva pravosuđa. Trump je ovu kompaniju optužio za manipulaciju američkim izborima na kojima ga je porazio Joe Biden. Trump i danas tvrdi da je ukraden te da je ključnu ulogu odigrala tehnologija koju je instalirala tvrtka Smartmatic.

Schmidt je to učinio bez obzira na to što je u više navrata bio upozoren da može ostati na mjestu visokog predstavnika, ali da se ne smije povlačiti bez suglasnosti Amerikanaca.

Rasprava u Vijeću sigurnosti UN-a zakazana je za sutra, a po svemu sudeći bit će oštra. Svi čekaju što će američka veleposlanica Dorothy Shea reći u svom obraćanju Vijeću sigurnosti, a bit će zanimljivo čuti i što o Schmidtu i njegovim odlukama ima reći predsjedatelj Predsjedništva BiH Denis Bećirović.

Njemačka policija u petak je oslobodila dvije osobe nakon pokušaja pljačke banke u jugozapadnom gradu Sinzigu, rekavši da su jedan ili više osumnjičenika vjerojatno pobjegli prije početka operacije.

Glasnogovornik policije Jurgen Fachinger rekao je da su specijalne snage evakuirale dvije osobe iz zgrade tijekom uspješne racije.

Rekao je da temeljita pretraga banke nije pronašla druge ljude unutra.

– Sukladno tome, moramo poći od pretpostavke da su počinitelj ili počinitelji u nekom trenutku – eventualno neposredno nakon počinjenja kaznenog djela – napustili objekt – rekao je novinarima i dodao:

– Pretraga je već u tijeku po standardnoj proceduri.

Policija je obaviještena ujutro nakon što se oglasio alarm u banci. Kada su policajci stigli, zatekli su blindirani automobil parkiran ispred ulaza, ali vozač nije bio prisutan.

Ranije su vlasti izjavile kako vjeruju da je vozač uzet za taoca, te da vjeruju da je “nekoliko počinitelja i talaca” ostalo u zgradi. Odbili su dati dodatne detalje dok je operacija u tijeku.

Policija je ogradila centar grada, pozivajući građane da se klone i upozoravajući ih da ne šire neprovjerene informacije na društvenim mrežama.

U okrugu Ahrweiler u njemačkoj pokrajini Rheinland-Pfalz (Rheinland-Pfalz) u tijeku je velika policijska akcija nakon što se u poslovnici banke u Sinzigu dogodila talačka kriza. Pretpostavlja se da je vozač vozila koje je prevozilo novac uzet kao talac.

Kako je priopćila policija, jutros u devet sati zaprimljena je dojava o incidentu u poslovnici Volksbanke u centru Sinziga, nakon čega su na teren odmah poslane brojne policijske snage.

“Na području Sinziga još uvijek traju opsežne mjere”, priopćila je policija.

Glasnogovornik policije na terenu rekao je za t-online da se ispred banke nalazi i blindirani kamion za prijevoz novca. Prema dosadašnjim informacijama, postoji sumnja da je vozač tog vozila uzet kao talac. Policija za sada ne iznosi broj mogućih talaca niti detalje o počiniteljima.

Glasnogovornik je naglasio da se u ovakvim situacijama ne može isključiti mogućnost da počinitelji prate medijske napise, zbog čega se informacije objavljuju ograničeno i kontrolirano.

Cijeli centar Sinziga je blokiran, a područje oko banke osiguravaju naoružani policajci. Očevici navode da je u gradu prisutan veliki broj policijskih vozila, a iznad područja kruži policijski helikopter.

Jedan svjedok potvrdio je za t-online da su ulice u centru grada zatvorene te da je situacija izuzetno napeta, uz pojačanu prisutnost hitnih službi.

Vatrogasne i hitne službe također su u pripravnosti dok se operacija nastavlja. Banka u kojoj se dogodio incident nalazi se u samom središtu Sinziga, gradića s gotovo 17.000 stanovnika, koji se nalazi otprilike 30 kilometara sjeverozapadno od Koblenza.

Policija za sada ne daje dodatne informacije o eventualnim zahtjevima počinitelja niti o mogućem tijeku pregovora, piše Fenix-magazin.

Automobil je u ponedjeljak uletio u masu u gradu Leipzigu na istoku Njemačke, usmrtivši dvoje i ranivši nekoliko ljudi, izvijestili su lokalni mediji.

Javni servis MDR izvijestio je da je automobil udario ljude u Grimmaische Strasse, trgovačkoj ulici u središtu grada, pozivajući se na glasnogovornika policije koji je potvrdio da je nekoliko ljudi ozlijeđeno.

Vlasti nisu odmah dale dodatne pojedinosti.

Svjedoci su rekli za lokalni Radio Leipzig da je nekoliko ljudi ozlijeđeno i da leže na zemlji dok su im ekipe hitne pomoći pružale pomoć na mjestu događaja.

Dijelovi Augustusplatza i okolnog centra grada bili su blokirani.