Dosadašnje inicijative o oporezivanju kladionica naša stranka redovito je odbijala. Imali su jasan argument. To je jeftini populizam, zakoni su traljavi i namjerno se šalju u proceduru samo da propadnu, kako bi predlagatelji glumili žrtve i skupljali predizborne bodove.

Danas gledamo potpunu promjenu ponašanja. Naš klijent je isti taj recept izvukao iz ladice i bez oklijevanja ga primijenio.

Za razumijevanje ovog političkog zaokreta dovoljno je vidjeti razliku u pristupima. Prethodne inicijative išle su preko entiteta, tražeći poreze od samih igrača, njihovih uplata i dobitaka. Naša stranka sada nudi inicijativu s državne razine, kroz uvođenje PDV-a na igre na sreću, obećavajući 200 milijuna maraka izravno za liječenje bolesne djece.

Tu dolazimo do toga da gubimo principijelnost i prelazimo u čisti populizam.

Za vrijeme oporbenih dana njihovi su zastupnici rušili tuđe prijedloge zbog nedostatka ekonomske analize i stručne spreme.

Danas im to isto zanimanje ne treba. PDV guraju u područje kockanja, iako ekonomska struka već godinama ponavlja da veći dio Europe bježi od tog modela jer je tehnički neizvediv. Nemoguće je točno izračunati porez na rizik i trajna plaćanja. Našoj stranci to više ne smeta. Za izbornu kampanju ne treba im zakon koji funkcionira, nego tema koja dobro zvuči.

Usput su igrali na emotivnu ucjenu. Nastup Amira Purića, zastupnika Naše stranke u Parlamentu FBiH, koji porez na kladionice javno povezuje s liječenjem bolesne djece je klasična moralna ucjena.

Naša stranka igra na jednostavnu kartu. Ako pitate je li ovaj zakon pravno provediv, vi ste na strani kladioničara i protiv bolesne djece. Korištenje najranjivijih kategorija kao političkog štita upravo je ono što su svojedobno najglasnije kritizirali.

Najveći paradoks su javne pritužbe Mije Karamehić Abazović na otpor lobista i blokade u Domu naroda. Slične pokušaje u prošlosti Naša stranka je nazivala populizmom i svjesnim izbjegavanjem odgovornosti. Tvrdili su da Vlada namjerno šalje loše zakone u Dom naroda samo kako bi imali koga okriviti za neuspjeh. Danas, u identičnoj situaciji, odjednom je kriv Dom naroda, a priča o njihovoj borbi se prodaje javnosti.

Sve je to samo predstava za birače, što potvrđuje i sam Purić izjavom da čak i Vlada Federacije, u kojoj sjede njihovi ministri, koči ovaj zakon i traži druga sustavna rješenja.

Zastupnici drže konferencije za novinare i obećavaju milijune, njihovi ministri u Vladi koče jer znaju da je stvar u praksi neprovediva.

Simptomatično je da se ovaj “rat kladioničarskom lobiju” najavljuje tek sada, na samom kraju mandata. Postavlja se logično pitanje zašto im to nije bila tema prije formiranja Vlade, ili barem na samom početku kada su se dogovarali prioriteti koalicije i slagala parlamentarna većina.

Pokretanje ovako velike priče pred same izbore, u trenutku kada se svjesno šalju prijedlozi ispred nepremostivih blokada, pokazuje da stvarna namjera nije rješavanje problema.

Umjesto mukotrpnog, sustavnog rada, izabran je lakši put. Igrati na kartu jeftinog populizma i podilaženja masama za poene na izborima.

Narod i pravda (NiP) ovih dana otvara temu oporezivanja igara na sreću, predstavljajući je kao novu, hrabru i prijeko potrebnu reformu. U javnom prostoru to zvuči kao političko osvježenje, kao da je netko konačno odlučio stati na kraj industriji koja je godinama stvarala ogromne profite uz relativno skromne obveze prema državi.

Međutim, problem ove priče nije sama ideja. Problem je memorija.

Jer, ako se vratimo samo desetak godina unatrag, vidjet ćemo da ova tema nije ni nova, ni revolucionarna, ni ekskluzivno vlasništvo bilo koje političke opcije danas.

Naprotiv.

Još u periodu 2015.-2016., kada je SDA imala ključnu ulogu u vlasti Federacije BiH, usvojen je zakon koji je prvi put ozbiljnije pogodio sektor igara na sreću. Uvedeni su porezi na dobitke, naknade na isplate i mnogo stroži sustav licenciranja i kontrole. Bio je to trenutak kada je država prvi put sustavno rekla: ovaj sektor više neće biti “slobodna zona”.

No, ono što se danas šuti jest da to tada nije bilo sređeno.

Već 2016. godine pokrenuta je inicijativa da se ide korak dalje i oporezuje sva dobit, bez obzira na iznos. Drugim riječima, upravo ono što danas čujemo kao novu ideju.

Ta inicijativa tada nije do kraja realizirana. Razlozi su bili politički, ekonomski i osobni interesi, kao što su i danas.

Zato je opravdano pitanje: svjedočimo li danas novoj politici ili samo novom pakiranju stare ideje?

Jer, kada ogulimo slojeve političkog marketinga, ostaje prilično jednostavna činjenica: model oporezivanja kladionica kakav danas postoji upravo je u tom razdoblju. Današnje inicijative ga ne uništavaju, samo ga proširuju.

I tu dolazimo do srži problema.

U politici nije sporno prihvatiti se dobre ideje. Naprotiv – poželjno je. Kontroverzno je pretvarati se da ništa nije postojalo prije vas.

Ako je oporezivanje cjelokupne dobiti dobra mjera, a vjerojatno jest, onda treba jasno reći: to nije nova ideja, već nedovršeni posao iz prošlosti.

U protivnom, politika prestaje biti borba za javni interes i postaje ono što prečesto vidimo: natjecanje u uvjerljivijem “otkrivanju tople vode”.

A građani, kao i uvijek, ostaju između dvije krajnosti: jednih koji su nešto započeli, a nisu završili, i drugih koji nešto nastavljaju, a tobože počinju iz početka.

U toj igri jedino što se ne smije prepustiti slučaju je istina.

Jer oporezivanje igara na sreću nije stvar političkog brendiranja.

To je pitanje fiskalne odgovornosti, socijalne politike i elementarne ozbiljnosti države.

Sve ostalo je igra.