Gledajući sinoćnju raspravu u emisiji Otvoreno na HRT-u, teško se oteti dojmu da smo svjedočili još jednom dobro osmišljenom javnom nastupu.

Na površini imamo teške riječi, zahtjeve za trećim entitetom i već koordiniranu političku defanzivu sa svih strana.

No, kada se stvari ogoliju, postaje jasno da je ova rasprava barem pokrenuta zbog pravih rješenja za Bosnu i Hercegovinu. Vrijeme je previše očito.

U Hrvatskoj se nastavlja zakulisno unutarstranačko nadmetanje i pokušaji slabljenja Plenkovićeve pozicije preko leđa Bosne i Hercegovine, a kod nas se, po starom dobrom običaju, priprema teren za jesenske izbore.

Naši ljudi, ruku na srce, jednostavno vole dramu i dramatične tonove. Navikli smo na visok politički naboj i najbolje reagiramo kada nam se servira dojam sudbonosnog trenutka. Zato su političke tribine uvijek pune oštrih riječi, jer mirna i racionalna rasprava ovdje rijetko privlači pažnju.

Da je slavni kardinal Richelieu, otac modernih političkih intriga, živ, vjerojatno bi sa smiješkom gledao zagrebački studio. On je davno skovao formulu da se pozornost javnosti najbolje skreće otvaranjem velikih, dramatičnih i sudbonosnih tema, dok se u pozadini tiho svode sasvim drugi računi.

Kako je govorio Richelieu: “Dajte mi šest redaka koje je napisao najpošteniji čovjek, i u njima ću naći razlog da ga objesim”. Tako i ovdje – dajte kalkulantima bilo kakav razlog i naći će se prostora za novu krizu i novu javnu dramu preko leđa Bosne i Hercegovine.

A korijen ove krize nije nastao preko noći, niti je rezultat neke naše urođene nesposobnosti da se dogovorimo.

Ona leži u političkim eksperimentima međunarodne zajednice s početka 2000-ih. Prvobitna Federacija Bosne i Hercegovine, stvorena Washingtonskim sporazumom, počivala je na takozvanom “vašingtonskom dvonožcu” – paritetu i konsenzusu koji je jamčio stabilnost i ravnopravnost. Kada su visoki dužnosnici poput Barryja i Petritscha odlučili nasilno promijeniti ta pravila, poremetili su unutarnju ravnotežu. Pod krinkom demokratizacije otvorili su prostor stalnim kalkulacijama i izbornom inženjeringu.

Nakon što pristanete prilagoditi pravila potrebama trenutka, stvarate oružje koje unosi dugoročnu nestabilnost u sustav. Tako dolazimo do činjenice da strane intervencije nisu donijele stabilnost, nego su potkopale temeljni konsenzus. Postali su sredstvo političkog discipliniranja domaće scene, umjesto poštivanja stvarne volje naroda i njegovih autentičnih predstavnika.

Sve te promjene godinama su pravdane pričom o zaštiti građanskih prava i famoznim “Ostalima”.

Službeni podaci popisa stanovništva pokazali su duboko odstupanje između te apstraktne vizije i ustavne stvarnosti na terenu. Kada se preko 96 posto stanovništva jasno identificira kroz pripadnost konstitutivnom narodu, ta grupa ostaje na razini beznačajne manjine.

Unatoč tome, stvoren je fenomen u kojem svjedočimo nečemu što izgleda kao teror glasne manjine nad tihom većinom. Pod okriljem progresivne borbe u praksi je stvoren koncept u kojem se legitimna prava manjina zlorabe za uvođenje rješenja koja ne odgovaraju demografskoj stvarnosti zemlje.

Tiha većina u zemlji zapravo samo želi stabilnost i sigurnost u ustavnim okvirima, a umjesto toga im se stalno nameće politički rat u ime modela koji u stvarnom životu ne postoji. Ignoriranje političke realnosti i stvaranje situacija koje stvaraju privid zalaska u tuđe dvorište ne rješava ništa, samo daje idealno gorivo onima koji sanjaju treći entitet i nove podjele Bosne i Hercegovine.

U isto vrijeme, sustav pati od duboke i nepravedne asimetrije između dva entiteta.

U Federaciji BiH Dom naroda ima ogromnu moć, au Republici Srpskoj Vijeće naroda je svedeno na običan, dekorativni kontrolni mehanizam bez prave političke težine.

Zato u Banjoj Luci vladajuća struktura bez ikakvih prepreka koristi svoju demografsku nadmoć da na liste stavlja podobne kadrove koji formalno ispunjavaju ustavne kvote, a suštinski provode politiku tog entiteta.

Tako je načelo ravnopravnosti konstitutivnih naroda potpuno obesmišljeno tamo gdje je najpotrebnije, u povratničkim sredinama, au Federaciji se ustavna pravila tretiraju kao švedski stol, uzima se samo ono što stranoj koristi u datom trenutku.

To nas dovodi do potpunog paradoksa kada je u pitanju uloga OHR-a. Prije dvadeset godina, kada su odluke međunarodne zajednice išle u smjeru slabljenja unutarnje ravnoteže, to se u nekim krugovima olako slavilo kao napredak.

Eh, onda se pojavio Christian Schmidt sa svojim intervencijama 2022. i 2023. Odjednom, oni koji su se godinama slijepo oslanjali na intervencionizam OHR-a postaju njegovi najveći kritičari, a nekadašnji najveći protivnici u njemu vide jedinog zaštitnika poretka. Takva politička nekonzistentnost pokazuje opasnu amneziju pojedinih vođa, gdje se načela i ustav brane samo kada donose neposrednu korist.

Sve dok se ustavna pravila u Bosni i Hercegovini budu promatrala kao jelovnik s kojeg svatko uzima samo ono što mu u tom trenutku donosi glasove, zemlja će ostati zarobljena u začaranom krugu uvjetovanja i blokada.

Naši narodi, čini se, pristaju na recept “panem et circenses” – kruha i igara. Kada nema dovoljno kruha i napretka, političke elite društvu nude sudbonosne i povijesne lomove, hraneći javnost strahom i trajnim krizama koje, nažalost, narod naviknut na stalne napetosti jednostavno guta.

Otud vječno pitanje. Kakva je to država koju tu i tamo čekaju sudbonosni izbori i tobožnji raspad, a na kraju se nikako ne raspada i ne raspada? Odgovor leži u činjenici da je ovaj sustav stvoren da bude u stanju kontrolirane nestabilnosti.

Povijest nas uči da unutarnji poredak ove zemlje ne ovisi o volji trenutnih političkih kalkulacija, već o geopolitičkoj ravnoteži i međunarodnom poretku koji je održava stabilnom. S druge strane, na terenu je savršen odnos nemoći.

Nijedna destruktivna strana nema snage nametnuti svoju apsolutnu volju ili podijeliti zemlju, ali svaka ima dovoljno ustavnih mehanizama da blokira napredak.