Reakcije koje su uslijedile nakon sastanka reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazović je s hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i predsjednikom HDZ-a BiH Draganom Čovićem još jednom ogolio ustaljeni obrazac javnog prostora u Bosni i Hercegovini.

Potvrdni tonovi ostaju prigušeni, a negativni, često ljutiti i lišeni šireg konteksta, preuzimaju primat.

U tom okviru reis je još jednom gurnut u matricu moralnih ucjena – optužbi za izdaju, servilnost, pa i pokušaja stvaranja umjetnih raskola između Bošnjaka Hercegovine i Islamske zajednice.

Takva reakcija više govori o onima koji je proizvode nego o samom činu susreta. Pogotovo kada je riječ o krugovima koji se teško mire s gubitkom političke relevantnosti, pa svoju vidljivost pokušavaju zadržati kroz posljednje trzavice, često instrumentalizirajući najosjetljivije teme.

U ovoj buci se previđa ključna činjenica. Kavazović nikada nije kapitalizirao vlastitu ratnu traumu, iako bi to u ovdašnjem političkom folkloru bilo više nego isplativo. Osam mjeseci provedenih u logoru HVO-a nije pretvorio u političko sredstvo. To nije slabost, već princip. Na kraju krajeva, to je i osobina muslimana, kada se žrtvuje, on zna zašto i u ime čega je dao.

Islamska zajednica, s druge strane, ostaje dosljedna svojoj ulozi. Njezina prisutnost na mjestima stradanja, jasne osude negiranja zločina i odbacivanje revizionizma nisu sporadične geste nego kontinuitet. Upravo zato se optužbe za navodnu “izdaju” čine ne samo neutemeljenima nego i površnima.

U pokušaju razumijevanja šire slike vrijedi se prisjetiti jednog detalja iz 2015. godine, tijekom posjeta pape Franje Sarajevu. Tada su se pred Papom postavljala pitanja ratnih zločina, uključujući i ubojstva franjevaca, au tom kontekstu spominjalo se i Kavazovićevo lišavanje slobode. Taj trenutak ilustrira koliko su lokalni pristupi skloni instrumentalizaciji i koliko se lako iz dijaloga pretvoriti u političku zamku.

Upravo je to razlog zašto odbijanje susreta nikada nije neutralna opcija. U tom kontekstu, to bi vrlo vjerojatno proizvelo drugačiji, ali jednako štetan narativ, onaj o ekstremizmu i zatvaranju.

Reis je mogao odbiti susret. No, u tom bi slučaju, umjesto da bude optužen za izdaju, vrlo vjerojatno dobio etiketu huškača ili ekstremista. U vrijeme globalnih napetosti, ovakva etiketa bi lako mogla poslužiti za širu diskreditaciju Bošnjaka. Zato je jasno da je ostao dosljedan svojoj misiji, gradeći državu kroz dijalog, imajući u vidu svu političku i nacionalnu kompleksnost Bosne i Hercegovine.

Važnije od same percepcije je razumjeti političku dinamiku iza ovog susreta. Zagreb već duže vrijeme pokušava utjecati na relaksaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata, ali bez značajnijih pomaka. Razlog nije nedostatak interesa, već postojanje glasnih manjina s obje strane koje u sukobu nalaze vlastitu političku relevantnost. Za njih normalizacija odnosa ne znači napredak države, već gubitak privilegija. Već smo mogli vidjeti kako tzv. bošnjački “stručnjaci” nalaze mjesto na Radio-televiziji Herceg-Bosne i govore o “dubokoj državi” u Bošnjaka. Kao dokaz navode da je reis povezan sa SDA. Govore o uroti Izetbegovića, Lagumdžije i Kavazovića protiv Bosne, a sve u cilju, kako kažu, “dobronamjernog savjeta”.

Ono što regionalni akteri nisu uspjeli postiže se snažnijim međunarodnim pritiskom, prvenstveno američkim. Jasno definiran okvir – dogovor između tri konstitutivna naroda bez vanjskog uplitanja – stavlja odgovornost na domaće aktere.

U tom kontekstu potezi Dragana Čovića, uključujući posjete bošnjačkim nacionalnim i kulturnim institucijama i Islamskoj zajednici, dobivaju drugačije značenje.

Ako su doista rezultat strateškog zaokreta, onda predstavljaju korak naprijed. Ako nisu, to će se uskoro pokazati.

Kavazovićev stav o pitanju ustavnog poretka i balansa između kolektivnih i građanskih prava ostaje jedan od rijetkih dosljednih i racionalnih glasova u javnom prostoru. Suština tog pristupa nije u favoriziranju jednog modela u odnosu na drugi, već u inzistiranju na ravnoteži, poštivanju Ustava, izbjegavanju manipulacije načelom ustavnosti i odbacivanju političkih provokacija kroz institucionalne mehanizme. Drugim riječima, minimum političke pristojnosti koji u Bosni i Hercegovini često djeluje kao maksimum.

Važno je razdvojiti dvije razine stvarnosti. Odnosi Bošnjaka i Hrvata na društvenoj razini nisu ni izbliza tako konfliktni kako se često predstavlja. Slojeviti su, stabilni i dobrim dijelom otporni na dnevnu politiku. Problem nastaje kada političke elite, vođene uskim interesima, instrumentaliziraju te odnose i vlastite sukobe prenose na širi društveni plan.

Na kraju, to treba jasno reći. Reis ne govori u ime svih Bošnjaka, već u ime Islamske zajednice i njenih članova. To je njegova institucionalna i moralna pozicija. To što često pokazuje više takta od političara u politički osjetljivim stvarima ne govori o njegovom “prekoračenju” svoje uloge, nego o deficitu odgovornosti kod onih kojima je to primarna dužnost.

Danas Bosni i Hercegovini očito nedostaje političkih vatrogasaca, a onih koji potpaljuju ima višak. U takvim okolnostima svaki pokušaj dijaloga, koliko god bio nesavršen, vrijedi više od savršeno upakirane blokade.