Kritika ustavnog poretka dogovorenog u Daytonu, koji se u krugovima protivnika Alije Izetbegovića koristi kao ultimativni dokaz kapitulacije njegove politike, pati od suštinskog nerazumijevanja vremena i okolnosti.

Takvi stavovi potpuno apstrahiraju tadašnji stvarni omjer vojnih snaga i geopolitičkog okruženja u kojemu je primarni cilj bio puki biološki i državni opstanak. Istovremeno, svjesno se gura u zaborav destruktivna uloga tadašnje bošnjačke ljevice s početka proljeća 1992. godine, kada se lomila sudbina zemlje.

U jeku priprema za otvorenu agresiju na međunarodno priznatu državu, oporbeni SDP, vođen frustracijom zbog gubitka vlasti i ideološkom rigidnošću, pokrenuo je procese koji su imali obrise klasičnog državnog udara.

Izjednačavajući Izetbegovića i Karadžića pod zajedničkim nazivnikom “nacionalisti”, ljevica je primijenila recepte ulične smjene vlasti viđene u Beogradu.

Manipulirajući sentimentalnim jugoslavenskim refleksima i parolama, a pod (ne)vidljivom režijom beogradskih obavještajnih službi, organizirali su masovne prosvjede ispred Skupštine Republike u Sarajevu na same dane proglašenja neovisnosti, 5. i 6. travnja 1992. godine.

Dok su malobrojni branitelji i redarstvene snage na periferiji grada pružale prvi otpor jugoslavensko-srpskom agresoru, obrazovana masa provalila je u državne institucije tražeći smjenu jedine legalne vlasti koja je uopće pokušavala organizirati obranu.

Preuzimanje odgovornosti za državu tada je bilo povijesno opterećenje, a ne privilegija, što je oporba odbijala razumjeti, birajući avanturizam kroz stvaranje paralelnih, nacionalnih odbora.

Taj nedostatak političkog realizma živi i danas kroz takozvanu građansku političku optiku. Prigovori da Alija Izetbegović nikada nije definirao apsolutnu bošnjačku viziju Bosne i Hercegovine zapravo su promašili bit, jer ovaj potez odražava njegov državnički pragmatizam. Bio je svjestan povijesne realnosti tronacionalnog karaktera zemlje, činjenice koju salonske teorije o građanskom društvu ne mogu izbrisati. Rješenje je vidio isključivo u konsenzusu i pregovorima legitimnih predstavnika triju naroda.

Zaokružene i krute ideje o uređenju zemlje postojale su samo kod onih koji su je htjeli silom podijeliti i kod onih krugova u Sarajevu koji i danas promiču iluziju nenarodnosti kao jedini spas. Jedini opipljivi rezultat ovakvog djelovanja je stvaranje lažne slike o navodnoj bošnjačkoj dominaciji, što dugoročno potkopava i slabi pregovaračku poziciju Sarajeva u ustavnim reformama.

Da se matrica optužbi za “veleizdaju” i političko mešetarenje ponavlja, pokazala je i javna polemika koju je izazvao osvrt na bivšeg američkog veleposlanika Michaela Murphyja.

Njegov komentar o situaciji u BiH, napisan u jeku američkih unutarstranačkih obračuna pred izbore u kojima se svaki prostor koristi za diskreditaciju aktualne vlasti, izazvao je pozornost zbog teze da bi Bakir Izetbegović mogao živjeti s podjelom BiH, pod uvjetom da njegov dio bude veličine Slovenije. Iako Murphy to nije odlučno tvrdio, politički izdanci u BiH oličeni u “trojci” odmah su krenuli u agresivnu ofenzivu.

Međutim, stvarna pozadina i kontinuitet američke politike govore upravo suprotno. 2020. godine, uz podršku tadašnjeg američkog veleposlanika (republikanca) Erica Nelsona, dogovorom HDZ-a i SDA deblokiran je politički proces u Mostaru. Taj mostarski scenarij zamišljen je kao pragmatična nadogradnja Washingtonskog sporazuma, modela cijele Federacije koji poštuje nacionalno-etničku sudbinu zemlje, ali ne zanemaruje ni građansko načelo. Bila je to jasna, realpolitička odluka američke diplomacije da usavrši vlastiti proizvod na terenu.

Dolaskom pregovarača Matthewa Palmera, u svojevrsnom diplomatskom vakuumu dok je Nelson odlazio, a Murphy tek trebao preuzeti dužnost, taj je pristup doživio radikalizaciju. Palmer je u Neumu djelovao u siječnju 2022. s pozicije apsolutnog šefa na terenu, s izravnim mandatom Bidenove administracije da dovrši pitanje Izbornog zakona prije raspisivanja izbora.

Pritisak koji je iza zatvorenih vrata vršio na Bakira Izetbegovića bio je brutalan. Rečenica u kojoj ga podsjeća na oca kao utemeljitelja države i upozorava ga da ne dopusti da bude kriv za njezino uništenje bila je vrhunac psihičke ucjene.

Palmer je ultimativno zatražio od Izetbegovića da prihvati “izborni model” koji bi matematičkim inženjeringom kantonizacije neizravno uveo 3. izbornu jedinicu i HDZ-u zajamčio vječni kontrolni paket u Predsjedništvu BiH. Palmer je to obrazložio obećanjem da će zauzvrat Dragan Čović pristati na smanjenje ovlasti Doma naroda FBiH. Naravno, radilo se o diplomatskom kiksu, teško je bilo očekivati ​​da će Čović svojom voljom razvlastiti Dom naroda, instituciju u kojoj je koncentrirana sva stvarna politička moć i poluge za ucjene.

Znakovito je da su se ubrzo nakon toga u američkom registru FARA pojavili službeni dokumenti prema kojima je Privredna komora Srbije isplatila milijune dolara lobističkoj kući Yorktown Solutions, a kao njihov ključni kontakt u upravi naveden je Matthew Palmer. U takvom odnosu snaga, gdje su se interesi srpskih lobista – zaštita pozicije Republike Srpske i očuvanje saveza Dodik-Čović – poklopili s Palmerovom ishitrenošću, najslabiji faktor je morao platiti cijenu, a to je bošnjački faktor.

Dok su se pregovori vodili u Neumu od 27. do 30. siječnja 2022., čelnici Naše stranke i SDP-a cijeli su proces pratili iz udobnosti jedne od sarajevskih televizija Kotlin, glumeći beskompromisne branitelje nedjeljive Bosne i svakih 30 minuta plasirajući dramatične vijesti o tome kako je Bakir prodao državu. Najveći paradoks i političku nesmotrenost pokazala je stranka Narod i pravda, čije je izaslanstvo aktivno sjelo za pregovarački stol u Neumu, da bi se nakon Murphayevog osvrta brzo uključilo u nečasnu medijsku kampanju optužbi za veleizdaju, opravši ruke od vlastitog sudjelovanja.

Danas, kada ti isti akteri formiraju vladu i s visine dijele lekcije o državotvornosti, jasno se vidi domet njihovog “građanskog” i stručnog upravljanja. Možda bi umjesto neumorne obrane zemlje od fiktivne veleizdaje i bavljenja visokom geopolitikom preko društvenih mreža bilo produktivnije elementarne stvari rješavati u vlastitom dvorištu.

U trenutku kada nas brane od navodne veleizdaje, u glavnom gradu se ruši krov na Skenderiji, ulice plave pod vodom na prvu veću kišu, a žice za trolejbus padaju po cestama. Haman da je puno lakše glumiti patriotizam pred kamerama sarajevske televizije nego upravljati tramvajima i komunalnim poduzećima, ostavljajući iza sebe gradsku infrastrukturu u stanju koje neodoljivo podsjeća na njihovu političku ozbiljnost.

Autor ovih redaka, istini za volju, u slučaju vlastitog političkog angažmana svojedobno je imao iskrenu namjeru angažirati kadrove Naše stranke kao komunalne savjetnike, vjerujući u njihovu proklamiranu operativnost na mikrorazini. No, aktualna zbivanja u našoj sarajevskoj metropolitanskoj sredini potpuno su ga obeshrabrila u toj namjeri. No, njihovo današnje djelovanje može poslužiti još jednoj svrsi, kao trajni, ranozorni podsjetnik i školski primjer kako se nikako ne smije upravljati javnim poslovima. I da, to se ne odnosi samo na Našu stranku, nego i na ostatak grupe.

Na samom kraju ostaje jedno ključno, duboko provokativno pitanje. Je li uopće moguće zamisliti da SDA, u slučaju neke izborne pobjede i matematičke nužde, ide u koaliciju s onim strankama čiji su je predstavnici javno i bezrezervno proglasili veleizdajnikom?