Institut za nestale osobe BiH preuzeo je na graničnom prijelazu Hum posmrtne ostatke za koje je DNK analizom utvrđeno da pripadaju Hasanu Klapuhu, ubijenom u julu 1992. godine sa suprugom Feridom i kćerkom Senom – potvrđeno je za Detektor.

Identifikacija posmrtnih ostataka Hasana Klapuha uslijedila je nakon ekshumacije obavljene 2. aprila u Nikšiću, dok su Ferida i Sena Klapuh identificirane ranije.

Iz Instituta za nestale osobe BiH kažu da će posmrtni ostaci biti prebačeni na Gradsko groblje KJKP Visoko, gdje će uslijediti službena identifikacija sva tri člana obitelji Klapuh, a potom će posmrtni ostaci biti predani obitelji radi ukopa.

Hasan, Ferida i Sena Klapuh ubijeni su 6. jula 1992. godine, nakon čega su njihova tijela bačena sa mosta u Plužinama.

I dok jedini preživjeli član obitelji, sin i brat, Ferid Klapuh, nakon više od tri desetljeća konačno dobiva priliku udostojiti se svih svojih najmilijih, pravosudni epilog ovog slučaja još nije gotov.

Za ovaj ratni zločin Viši sud u Podgorici je u odsutnosti osudio bivše pripadnike Vojske Republike Srpske Janka Janjića, Zorana Simovića, Zorana Vukovića i Radomira Kovača na 20 godina zatvora.

Osnovni sud u Podgorici je, posredstvom ministarstava pravde Crne Gore i Bosne i Hercegovine, podnio Tužiteljstvu BiH zahtjev za preuzimanje kaznenog gonjenja protiv jednog od osuđenih koji se nalazi u BiH. Iz Tužiteljstva BiH potvrđeno je da je predmet u radu, da nije donesena naredba o neprovođenju istrage, niti bilo kakva druga tužiteljska odluka.

Iz Akcije za ljudska prava iz Podgorice za Detektor kažu da se proceduralni odgovor Tužiteljstva BiH čeka najmanje godinu dana, jer je Crna Gora predala Bosni i Hercegovini cijeli predmet s materijalnim dokazima o sudjelovanju Radomira Kovača i Zorana Vukovića u ubojstvu Hasana, Feride i Sene Klapuh, na temelju kojih su u Crnoj Gori u odsutnosti osuđeni 20. 1996. godine.

– Zabrinjava nas što istraga još nije pokrenuta, a nedavno je čak došlo do greške kada je Ferid Klapuh, preživjeli sin žrtava, dobio obavijest od strane Tužiteljstva BiH da se predmet neće dalje procesuirati zbog navodne zabrane ponovnog procesuiranja – kaže Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica Akcije za ljudska prava iz Podgorice.

U međuvremenu ih je, tvrde, iz Tužiteljstva BiH obavijestilo da se radi o pogrešci i da još nije donesena odluka u tom slučaju.

Bosna i Hercegovina se već izjasnila da ne može izvršiti kaznu izrečenu svojim državljanima kojima je suđeno u odsutnosti, niti ih može izručiti da im se ponovo sudi u Crnoj Gori. Dakle, jedino što preostaje jest, kaže naš sugovornik, da im se sudi na temelju postojećih dokaza koji su ozbiljni.

Podsjeća da se radi o dokumentima i izjavama više svjedoka da su Kovač i Vuković prevozili obitelj Klapuh, da su žrtve zadnji put viđene žive s njima, prije nego što su završile strijeljane i bačene s mosta u Plužinama. Svjedok koji je bio s njima, dodala je, detaljno je opisao ubojstva u kojima su obojica sudjelovali.

– Stav da se zabrana dvostrukog progona za istu kaznenu stvar može primijeniti i na slučaj suđenja u odsutnosti, koje se vodilo u drugoj državi, dok su okrivljenici bili u bijegu, značilo bi izvrtanje načela kažnjivosti ne samo za ratne zločine, kao najteže zločine, nego i za sva druga kaznena djela – kaže Gorjanc Prelević. Taj stav su, kaže, potvrdili i pravni stručnjaci iz BiH Amir Čengić i Lejla Terzimehić u tekstu “Ne bis in idem u kontekstu konkurentskih međunarodnih jurisdikcija”.

Gorjanc Prelević kaže da BiH ne bi trebala nekažnjeno nagrađivati ​​bjegunce i slati takvu poruku drugima, te da od glavne tužiteljice Tužiteljstva BiH očekuje da osigura procesuiranje osoba koje su sudjelovale u ubojstvu obitelji Klapuh.

Iako je potraga za svim članovima obitelji Klapuh završena i stvoreni uvjeti da njihovi najmiliji budu dostojanstveni, činjenica je da se to događa tek 34 godine nakon zločina.

– To pokazuje tromost institucija i nedovoljno koordiniranu regionalnu suradnju u traženju nestalih. Crna Gora, BiH i druge zemlje u regiji morale bi značajno unaprijediti razmjenu informacija i operativnu suradnju kako bi preživjeli članovi obitelji čekali da pokopaju svoje najmilije, što je ključno, kako bi doživjeli kakav-takav mir – zaključuje Tea Gorjanc Prelević.

Kovač je u odvojenom postupku u Haagu osuđen na 20 godina zatvora za ratni zločin u Foči te je nakon dvije trećine izdržane kazne pušten i vraćen u ovaj grad, dok je Vuković u istom predmetu osuđen na 12 godina zatvora. Janjić je ubijen 2000. godine, prilikom pokušaja hapšenja SFOR-a u Foči, javlja BIRN BiH.

Vrhovni sud Federacije BiH ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom je Goran Fifić bio osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Hadžićima i predmet vratio Kantonalnom sudu u Sarajevu, potvrđeno je Detektoru.

Vrhovni sud Federacije je u odgovoru naveo da je u predmetu protiv optuženog Gorana Fifića donesena žalbena odluka i vraćena Kantonalnom sudu u Sarajevu na dalje postupanje.

Iz Kantonalnog suda u Sarajevu odgovorili su da je suđenje u ovom predmetu zakazano za 20. juli.

Prošlog prosinca Kantonalni sud u Sarajevu donio je prvostupanjsku presudu kojom je Fifić osuđen na deset godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Hadžićima.

Prema ranijem priopćenju Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, Fifić se tereti za nečovječno postupanje, nanošenje velikih patnji, povreda tjelesnog integriteta i zdravlja civila ispred i u dvorani Sportsko-rekreacijskog centra u Hadžićima.

– Prema navodima optužnice, Fifić je sredinom lipnja 1992. godine, zajedno s još nekoliko njemu poznatih vojnika Vojske Republike Srpske, naoružanih raznim vrstama vatrenog i hladnog oružja, ispred Sportsko-rekreacijskog centra u Hadžićima, a potom i u samoj dvorani, mučen na razne ponižavajuće načine, primjenjivao teške oblike psihičkog i seksualnog zlostavljanja i premlaćivanja, te nanošenja trajnih fizičkih i psihičkih ozljeda. ozljeda na nezakonito zatvorenim bošnjačkim civilima – navodi se u priopćenju.

Iz Tužiteljstva dodaju da je postupak protiv Mirjane Milidrag obustavljen jer je optužena umrla.

Vrhovni sud Federacije BiH ukinuo je prvostupanjsku presudu kojom je Goran Fifić bio osuđen na deset godina zatvora zbog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u Hadžićima i predmet vratio Kantonalnom sudu u Sarajevu, potvrđeno je Detektoru.

Vrhovni sud Federacije je u odgovoru naveo da je u predmetu protiv optuženog Gorana Fifića donesena žalbena odluka i vraćena Kantonalnom sudu u Sarajevu na dalje postupanje.

Iz Kantonalnog suda u Sarajevu odgovorili su da je suđenje u ovom predmetu zakazano za 20. juli.

Prošlog prosinca Kantonalni sud u Sarajevu donio je prvostupanjsku presudu kojom je Fifić osuđen na deset godina zatvora za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Hadžićima.

Prema ranijem priopćenju Kantonalnog tužiteljstva u Sarajevu, Fifić se tereti za nečovječno postupanje, nanošenje velikih patnji, povreda tjelesnog integriteta i zdravlja civila ispred i u dvorani Sportsko-rekreacijskog centra u Hadžićima.

– Prema navodima optužnice, Fifić je sredinom lipnja 1992. godine, zajedno s još nekoliko njemu poznatih vojnika Vojske Republike Srpske, naoružanih raznim vrstama vatrenog i hladnog oružja, ispred Sportsko-rekreacijskog centra u Hadžićima, a potom i u samoj dvorani, mučen na razne ponižavajuće načine, primjenjivao teške oblike psihičkog i seksualnog zlostavljanja i premlaćivanja, te nanošenja trajnih fizičkih i psihičkih ozljeda. ozljeda na nezakonito zatvorenim bošnjačkim civilima – navodi se u priopćenju.

Iz Tužiteljstva dodaju da je postupak protiv Mirjane Milidrag obustavljen jer je optužena umrla.

– Džaferagić Amila, kći Šemsa, rođena 29.02.1992.godine u Biljanima – Ključ, prepoznata od oca Šemse.

Odjeća: Bijele dječje štrample s tri gumba, sive dječje tajice, bijele pamučne duge hlače, dječje bijele štrample, crne gaćice i pamučna bijela pelena unutra…

Pronađeni predmeti: Jedna bijela i jedna plava dječja duda… Ubijen hicem u glavu – navedeno je u obdukcionom nalazu na stranici 70, leš br. 172.

U masovnoj grobnici, jama Lanište, u naručju ubijene majke pronađena je i četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Malena Amila umrla je držeći rukama bocu s mlijekom. Stradao je i njen četverogodišnji brat Almir.

godine Amila i članovi njene obitelji bili su žrtve masakra koji je srbočetnički agresor počinio nad bošnjačkim stanovništvom. u Biljane kod Ključa u jutarnjim satima 10.07.1992.

– Na današnji dan 1992. godine počinjen je ratni zločin nad civilima sela Biljani, kod Ključa. Napad na ovo selo izvela je 17. laka pješadijska brigada Vojske Republike Srpske (VRS) u suradnji s rezervnim i djelatnim policajcima Uprave policije iz Sanice. Ubijeno je oko 260 bošnjačkih civila.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, masovne grobnice u kojima su pronađene žrtve iz Biljana većinom su otkrivene krajem 1995. i 1996. godine. Najveća masovna grobnica je jama Lanište I iz koje je od 5. listopada do 15. studenog 1996. godine ekshumirano 188 žrtava. Tromjesečna beba Amila Džaferagić ubijena je zajedno s njom. u ovoj grobnici pronađen je i četiri godine stariji brat Almir. Oboje su pronađeni u naručju majke Besime – saopćeno je iz Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK).

Navode da su 2020. godine dokumentirali jedinu presudu za ovaj ratni zločin kojom je osuđen Marko Samardžija pred Sudom BiH.

– On je, u svojstvu zapovjednika 3. satnije Saničkog bataljona, koja je bila u sastavu 17. lake pješačke brigade, zajedno s ostalim vojnicima te brigade, pričuvnim i djelatnim policajcima PU iz Sanice, “10. srpnja 1992. godine naredio vojnicima 3. satnije, kojom je zapovijedao, da muškarce – bošnjačke civile, iz zaseoka Brkići i Balagića Brdo, da napuste svoje kuće, zatim da odu na livadu Jezerine, gdje ih je dočekao sa njemu podređenim naoružanim vojnicima, rekavši im da će biti sprovedeni u školu u Biljanima na ispitivanje”. Nakon toga su stariji od 18 i mlađi od 60 godina, njih oko 50, s rukama na leđima prepraćeni do škole u Biljanima i predati nepoznatom policijskom naredniku, nakon čega su civili zatvoreni u školu – podsjećaju iz UDIK-a.

Prema presudi Apelacionog odjela Suda BiH, Samardžija je “u sklopu širokog i sustavnog napada usmjerenog protiv civilnog stanovništva, znajući za takav napad, izvršio lišavanje slobode ili teško oduzimanje fizičke slobode protivno temeljnim pravilima međunarodnog prava”. Time je umjesto prvotnih 26 osuđen na sedam godina zatvora.

– Osim Marka Samardžije, suđeno je članovima Kriznog stožera Marku Adamoviću i Bošku Lukiću, koji su osuđeni na ukupno 32 godine zatvora za zločine protiv čovječnosti u Ključu, ali su oslobođeni za napad na Biljane. Iako je Tužiteljstvo BiH za zločin u Biljanima teretilo i bivšeg zapovjednika 17. lake pješačke brigade Dragu Samardžiju, postupak protiv njega nikada nije započeo, a on je umro u Srbiji 2021. godine.

Pred Državnim sudom trenutno je u tijeku postupak protiv Jove Kevca, Brace Marića, Dragana Vukića, Ranka Samardžije, Save Jokića, Miše Adamovića i Milorada Kaurina, koji su optuženi za sudjelovanje u širokom i sustavnom napadu u kojem je 10. srpnja 1992. godine ubijeno 250 muškaraca bošnjačke nacionalnosti iz sela Biljani – ističu iz Udruge.

Naglasili su da sudbina bebe Amile, njenog brata Almira i druge djece nije dovoljan dokaz zla, već prilika da mnogi danas negiraju zločine, veličaju ratne zločince i omalovažavaju žrtve.

– Kako preživjeli i njihove obitelji dalje ako im se svaki dan uskraćuju gubici i ratne traume? Sporost sudskih procesa i male kazne za osuđene samo su poticaj negatorima ratnih zločina i zlotvorima.

Ovo je izborna godina u kojoj se svim sredstvima pokušava održati vlast, zato negiranja genocida i drugih ratnih zločina, manipulacije činjenicama i zastrašivanja povratnika neće nedostajati. Nedavno je Drago Tendžerić osuđen na izdržavanje šestomjesečne kazne jer je svojim radnjama od siječnja 2023. provocirao žrtve na putu do masovne grobnice Lanište I kod Ključa – naveli su.

Iz UDIK-a napominju da važnost adekvatnog i pravovremenog postupanja pravosudnih tijela može pomoći u suzbijanju takve politike, te svima vratiti vjeru u rad pravosuđa.

– Apeliramo na sve nadležne organe u Bosni i Hercegovini da doprinesu suzbijanju ratnohuškačke politike, a preživjelima pruže pravnu satisfakciju.

Povodom godišnjice prisjećamo se svih civilnih žrtava rata sa područja Ključa, a posebno žrtava masakra u Biljanima – ističu iz UDIK-a.

Rok za donošenje tužiteljske odluke u predmetu ratnog zločina u Sanskom Mostu i Manjači, koji vodi Tužiteljstvo BiH, a u kojem je ranije glavni tužitelj Milanko Kajganić stopirao odluku, je 1. srpnja, potvrđeno je za Detektor iz ove pravosudne institucije.

Prema informacijama koje je Detektor dobio iz Tužiteljstva BiH, na ovom predmetu rade dva tužitelja, a odluka tužiteljstva se očekuje u naredna dva do tri mjeseca, o čemu su službenici Posebnog odjela za ratne zločine obavijestili predstavnike populacije žrtava i stradalnike s tog područja, prilikom susreta s njima.

– Rješenjem glavnog tužitelja izdana je obvezna uputa i određen rok za okončanje istrage i donošenje tužiteljske odluke do 1. srpnja 2026. godine – navodi se u odgovoru Tužiteljstva BiH.

Iz izvora bliskih ovoj pravosudnoj instituciji Detektor doznaje da je postupajući tužitelj u ovom predmetu i dalje tužitelj Izet Odobašić, au njegovom timu je i tužitelj Tarik Crnkić.

Optužnica za ratne zločine u Sanskom Mostu i Manjači podignuta je već početkom godine. Međutim, nikada nije proslijeđen Sudu BiH na potvrdu. To je, prema informaciji koju je tužiteljica Odobašić ranije uputila Stalnom povjerenstvu za učinkovitost i kvalitetu procesuiranja Visokog sudbenog i tužiteljskog vijeća (VSTV), zabranio glavni državni tužitelj Milanko Kajganić. U istoj informaciji stoji da je među osumnjičenima i njegov bivši profesor u srednjoj policijskoj školi i profesor na policijskoj akademiji Mile Došenović.

Odobašić je protiv Kajganića podnio prijavu Uredu disciplinskog tužitelja. Iz Ureda su Detektoru odgovorili da su “provjere navoda iz pritužbe u tijeku te da nije donesena nikakva odluka”.

Kajganić je potom podnio prijavu disciplinskom tužiteljstvu protiv tužiteljice Odobašić. Iz Tužiteljstva je tada priopćeno da je tužitelj Odobašić prijavljen jer je dva dana prije isteka kalendarske godine dostavio nacrt optužnice kako bi predmet proglasio završenim do kraja 2025. godine kako bi ispunio normu.

Iz VSTV-a kažu da je Stalna komisija za efikasnost i kvalitet rada tužiteljstava na sjednici održanoj krajem veljače donijela zaključak da nisu ispunjeni uvjeti da se predmet razmatranja uvrsti u analitičku ocjenu u okviru postupka ocjenjivanja rada tužiteljice Odobašić za 2025. godinu.

– Komisija je zaključila da se kompletan dopis koji je tužiteljica Odobašić dostavila VSTV-u BiH dostavi na znanje Uredu disciplinskog tužitelja – saopćeno je iz VSTV-a.

U veljači ove godine u Tužiteljstvu BiH održan je sastanak s predstavnicima Udruženja logoraša Sanski Most. Predsjednik Udruženja Sadmir Alibegović kazao je da im je tada obećano da će optužnica biti podignuta za tri mjeseca.

– Istraga je gotova i samo je trebalo doraditi optužnicu. Obećano je da će za tri mjeseca biti poslana na potvrdu – kaže Alibegović.

No, obećana tri mjeseca su prošla, a Alibegović kaže da će pričekati sljedeći tjedan, održat će i sastanak s predstavnicima ostalih udruga, a nakon toga će odlučiti o daljnjim koracima.

Optužnicom je za zločine protiv čovječnosti na području Sanskog Mosta i Manjače osumnjičeno šest osoba, od kojih četiri pripadaju policijsko-istraživačkom timu Stanice javne bezbjednosti (SJB) Sanski Most i Sektoru državne bezbjednosti Centra službi bezbjednosti (CSB) Banja Luka.

U optužnici stoji da su u sklopu udruženog zločinačkog pothvata nezakonito zatvorili i bez dokaza držali zatvorene u logorima više tisuća civila nesrpske nacionalnosti, te im fizičkim mučenjima i drugim sredstvima nanosili teške tjelesne i duševne boli, od kojih je najmanje 40 logoraša smrtno stradalo, a više od 1600 ih je prisilno premješteno u vojni logor Manjača i potom prisilno protjerano. zemlje.

Apelacijski sud u Beogradu odbio je kao neosnovanu žalbu Odbrane i potvrdio prvostupanjsku presudu kojom je Jovan Novaković, bivši zapovjednik Moštaničkog odjeljenja Teritorijalne obrane (TO) Bratunac, osuđen na tri godine zatvora za zločine počinjene u svibnju 1992. godine u bratunačkom selu Suha.

Kako je priopćeno iz Žalbenog suda u Beogradu, utvrđeno je da je prvostupanjski sud o svim činjenicama važnim za donošenje presude pravilno dao dostatne, jasne i argumentirane razloge koji ne sadrže proturječnosti niti nejasnoće u pogledu odlučnih činjenica.

Prvostupanjskom presudom Viši sud u Beogradu proglasio je Novakovića krivim za prisilno iseljavanje bošnjačkog stanovništva iz sela Suha 10. svibnja 1992. godine, tako što je sa skupinom naoružanih pripadnika Moštaničke čete i drugim naoružanim pripadnicima TO Bratunac opkolio, a zatim i napao Suhu. Prilikom napada Novaković je naredio bošnjačkim civilima da napuste svoje kuće.

Prema presudi, on je zajedno s ostalim pripadnicima TO-a sudjelovao u izvođenju blizu 300 civila iz njihovih kuća, dok su istovremeno naoružani pripadnici pozivali muškarce koji su se skrivali u šumi da se predaju, pod prijetnjom da će oni, njihove žene i djeca biti ubijeni.

Prema presudi, neki koji su se skrivali u šumi su se predali, a Novaković je, kako bi pronašao sve civile Suhe, pod prijetnjom da će ih ubiti, kao i članove njihovih obitelji, naredio trojici svjedoka da pronađu i dovedu ostale članove njihove rodbine, što su oni i učinili. Nakon toga su se vratili u selo, gdje su pripadnici TO-a okupili zatočene mještane u središtu sela, dok je sam Novaković pronašao i istjerao šest osoba iz skloništa u kojem su se skrivali.

Novaković je, kako se navodi, zaprijetio civilima da ne pokušavaju bježati, naredio im da se postroje i odu, a oni su u pratnji naoružanih pripadnika TO-a Bratunac i on sam stigli do nogometnog stadiona u Bratuncu, gdje su čuvani do dolaska autobusa, koji su žene, starce i djecu deportovali u pravcu Kladnja.

Prema presudi, vojno sposobni muškarci odvedeni su u Osnovnu školu “Vuk Karadžić”. Na taj način je, kako se navodi, blizu 300 mještana sela Suha prisilno raseljeno iz svojih domova nezakonito i bez imperativne vojne potrebe.

– Suprotno žalbenim navodima branitelja okrivljenika, efektivna kazna zatvora u određenom trajanju razmjerna je težini počinjenog kaznenog djela, stupnju kaznene odgovornosti okrivljenika, okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno, stupnju oštećenja ili ublažavanja zaštićenih dobara i nastalih posljedica, dok je navedena kazna nužna mjera kazneno-pravne zaštite kojom će se u cijelosti postići svrha. kaznu – utvrdio je Žalbeni sud.

Protiv Novakovića je Tužiteljstvo BiH 2015. godine podiglo optužnicu za progon na području Bratunca, a u međuvremenu je njegov kazneni progon preuzeo Viši sud u Beogradu, koji je Detektor napisao ranije.

Na šehidskom mezarju Rakita u Vlasnici Danas je klanjana zajednička dženaza i ukopani posmrtni ostaci šest žrtava agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Nakon vjerskog programa i podne namaza dženazu za četiri identificirane i dvije nepoznate osobe predvodio je muftija tuzlanski dr. Vahid-ef. Fazlović.

– Ovdje smo uvijek s velikom odgovornošću prema Bošnjacima koji su uporni i koji žive u Vlasenici u svim džematima. U Šehitluku smo uvijek sa dubokom tugom u duši, ali i ovdje nosimo opomenu. Vezani smo za sve naše šehide. Mnogo je opomena u našim šehidskim mezarima i poziva na sve nas da ne posustanemo. Na pravom smo putu, tražimo istinu i pravdu i molimo se Allahu dž.š. da se to ispuni – rekao je muftija Fazlović.

Podsjetio je da se godinama ponavlja da se traga za još oko 700 šehida koji nisu pronađeni, šehida Vlasenice.

– Ovu bol dijelimo s njihovim obiteljima. Ovim danom poručujemo onima koji su preuzeli obveze da institucionalno obave sve poslove vezane uz istraživanje, pronalazak i identifikaciju svih ubijenih. I ove godine osjetili smo koliko su Bošnjaci u Vlasenici šokirani. Danas se šire mnoge laži. Tko to radi? To rade oni koji su ubijali djecu 90-ih. Među tisućama ubijenih Vlaseničana stotine su ubijene djece. Tada su ubijali komšijsku djecu, a danas lažima truju vlastitu djecu – poručio je danas iz Vlasenice muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović.

Među prisutnima danas su bili Hamdija Fejzić, predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje godišnjice genocida u Srebrenici, zastupnik u Narodnoj skupštini entiteta RS Ramiz Salkić, te federalni ministar izbjeglih i raseljenih osoba Nerin Dizdar.

– Veliki je broj događaja, od aprila do septembra, što se Podrinja tiče, a to je period najtežih dana agresije na Bosnu i Hercegovinu. A zločin genocida dogodio se u julu, pa u tom periodu imamo najveći broj komemoracija našim ubijenima. Ovim činom poručujemo da naše ubijene i nestale nikada nećemo zaboraviti i da ćemo ih uvijek tražiti, te da ćemo ustrajati u tome – kazao je Fejzić.

Salkić je naglasio da Bošnjaci, dok god žive na ovim prostorima, moraju pamtiti dane kada su Bošnjaci preživjeli brojne masovne zločine.

– Moramo biti na svim tim mjestima i sjećati se svojih ubijenih. To je naša obveza. Mladima moramo prenijeti ono što se dogodilo u agresiji na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Sjećanje nije samo radi žrtava, nego i radi onih koji su činili zločine i radi njihovih potomaka, da znaju šta su radili njihovi preci – riječi su Ramiza Salkića.

Dizdar je rekao da je svaka dženaza opomena, uspomena i sjećanje.

– Naša obaveza prema ubijenima je vječna. Apeliramo na sve one koji imaju iole svijesti da omoguće da se ubojstva pronađu, da otkriju te lokacije. Znamo da Podrinje u svojoj utrobi krije tisuće žrtava genocida. U konačnici, to je interes svih i to je minimum ljudskosti koji treba pokazati. Imamo jedan generalni problem pokušaja negiranja genocida, vidimo posljednje inicijative koje dolaze iz režima RS. Ovo je velika civilizacijska sramota i sramota za te ljude – ističe ministar Dizdar.

Ismet Topalović, koji za sebe tvrdi da je prva civilna žrtva agresije na BiH, bio je na dženazi svake godine do sada, odnosno kada je počeo napad na Vlasenicu.

– Radio sam ovdje kad je došla vojska. Samo sam Božjom milošću ostao živ. Dragi Allahu, dobio sam zadatak da dođem ovdje na svaku dženazu. Sve moje kolege su poginule. Stalno ih se sjećam i stalno učim hatmu. Te rane nikada neće zacijeliti. Tko god nešto zna, mora podijeliti tu informaciju, da se sve te obitelji smire – rekao je Topalović.

Na lokalitetu Drum (Vlasenica) i Tabine Njive (Kladanj) ekshumirane su dvije žrtve čija identifikacija DNK analizom do sada nije bila moguća. S obzirom da se, prema dostupnim informacijama, radi o žrtvama iz Vlasenice, uz suglasnost Islamske zajednice i Tužiteljstva BiH, donesena je odluka da se na današnjoj zajedničkoj dženazi izvrši ukop pod oznakom NN.

Kada su u pitanju žrtve koje su identificirane, utvrđeno je da se radi o žrtvama koje su nestale 1992. i 1995. godine na području Srebrenice, Donje Kamenice i Vlasenice.

Jedna od žrtava koja je danas ukopana je Ahmet (Mujo) Musić, rođen 1939. godine u Vlasenici. Nestao je 1995. godine nakon pada Srebrenice, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su u masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika 1998. godine. Obitelj Ahmeta Musića do sada nije imala snage dati suglasnost za identifikaciju jer su posmrtni ostaci bili nekompletni. No, nakon što je ranije sahranio brata, Musićev sin je izrazio želju da oca konačno položi u grob pored njega.

Svoj posljednji smiraj pronašao je i Haso (Bajre) Imširović, rođen 1946. godine u Vlasenici. Nestao je 1995. godine na području Donje Kamenice, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2006. godine prilikom ekshumacije žrtava iz masovne grobnice Kamenica – Čančari.

Ove godine ukopan je i Ibro (Šefke) Durmić, rođen 1961. godine u Vlasenici. Na ovom području nestao je 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u kolovozu 2025. godine na lokalitetu Jelovački Potok.

Na istom lokalitetu pronađeni su i posmrtni ostaci Lutve (Sulje) Kučić, rođene 1954. godine u Vlasenici. Nestao je 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 33 godine kasnije, zajedno s posmrtnim ostacima Durmića.

U Vlasnici Do sada je identificirano i ukopano 1.350 žrtava, od čega je 830 žrtava ubijeno u genocidu 1995. godine, dok je 537 žrtava ubijeno 1992. godine.

Ekshumacije su izvršene na 200 lokacija, a masovne grobnice otkrivene su na 23 lokacije. Tijekom 2017. godine otkrivene su posljednje masovne grobnice žrtava Vlasenice na lokalitetima Jelovačka česma iz koje je ekshumirano 20 žrtava i Tugovo iz koje je ekshumirano 11 žrtava.

Upravo na lokalitetu Jelovački potok u kolovozu 2025. otkrivena je zajednička grobnica iz koje su ekshumirane dvije žrtve koje su danas našle svoje posljednje počivalište. Institut za nestale osobe Bosne i Hercegovine još uvijek traga za 363 osobe s ovog područja.

Posmrtni ostaci šest žrtava proteklog rata spremni su za ukop na zajedničkoj dženazi, koja će se klanjati u subotu, 25. aprila, na šehidskom mezarju Rakita u Vlasenici. Osim četiri identificirane osobe, ove godine bit će ukopana i dva neidentificirana (NN) tijela.

– Ove godine u Vlasenici će biti ukopano ukupno šest žrtava, a nakon što smo u proteklih mjesec dana identificirali još dvije žrtve čije su obitelji također dale suglasnost za ukop – kazala je Feni glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH Emza Fazlić.

Prema njenim riječima, specifičnost ovog ukopa je što će, osim ukupno četiri identificirane osobe, smiraj pronaći i dvije nepoznate žrtve koje su ranije ekshumirane na lokalitetima Drum u Vlasenici i Tabine Njive u Kladnju.

– S obzirom na to da ih do sada nije bilo moguće identificirati DNK analizom, a vjeruje se da je riječ o žrtvama iz Vlasenice, Islamska zajednica, kao i Tužiteljstvo BiH, dali su saglasnost za njihov ukop pod oznakom NN – pojasnio je Fazlić.

Kada su u pitanju žrtve koje su identificirane, utvrđeno je da se radi o žrtvama koje su nestale 1992. i 1995. godine na području Srebrenice, Donje Kamenice i Vlasenice.

Jedna od žrtava koja će biti ukopana je i Ahmet (Mujo) Musić koji je nestao 1995. godine nakon pada Srebrenice, a čiji su posmrtni ostaci 1998. godine pronađeni u masovnoj grobnici Kamenica kod Zvornika.

– Obitelj Ahmeta Musića do sada nije imala snage dati suglasnost za identifikaciju jer su posmrtni ostaci bili nekompletni. No, nakon što je ranije ukopao brata, Musićev sin je izrazio želju da oca konačno spusti u mezar pored njega – kazao je Fazlić.

Ove godine bit će ukopan i Ibro (Šefke) Durmić, rođen 1961. godine u Vlasenici. Na ovom području nestao je 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci ekshumirani su u kolovozu 2025. godine na lokalitetu Jelovački Potok.

Svoj posljednji smiraj pronaći će i Haso (Bajre) Imširović, rođen 1946. godine u Vlasenici. Nestao je 1995. godine na području Donje Kamenice, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su 2006. godine prilikom ekshumacije žrtava iz masovne grobnice Kamenica – Čančari.

Bit će ukopan i Lutvo (Sulje) Kučić, rođen 1954. godine u Vlasenici. Nestao je 1992. godine, a njegovi posmrtni ostaci pronađeni su također u kolovozu 2025. godine na lokaciji Jelovački Potok.

U organizaciji Memorijalnog centra Srebrenica i Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu danas je u Srebrenici održana konferencija “Masakr na školskom igralištu u Srebrenici 12. aprila 1993. godine: činjenice, odgovornost i kultura sjećanja”.

Konferencija je organizirana s ciljem očuvanja kulture sjećanja, dokumentiranja činjenica i ukazivanja na nekažnjivost jednog od najvećih pojedinačnih zločina počinjenih nad civilima tijekom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

Unatoč obećanju generala Philippea Morillona, ​​zapovjednika snaga UNPROFOR-a, da će Ujedinjeni narodi zaštititi Srebrenicu, 12. travnja 1993. godine izvršen je topnički napad na grad, pri čemu je na školskom igralištu ubijeno više desetaka civila, dok je veliki broj njih ranjen.

Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao. Konferenciju su otvorili direktor Memorijalnog centra Srebrenica Emir Suljagić i direktor Instituta Muamer Džananović.

Suljagić je ukazao na širi značaj ovog zločina i nedostatak pravde, istaknuvši da je zločin od 12. travnja 1993. godine uvelike definirao događaje koji su uslijedili, uključujući i uspostavu sigurnih zona od strane Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda.

– No, umjesto da budu zaštićeni, svjedočili smo da su međunarodne snage razoružavale one koji su bili žrtve, a ne počinitelji zločina.

Danas, 33 godine kasnije, suočeni smo s činjenicom da za ovaj zločin još nema sudskog epiloga. Pozivamo nadležne institucije, prije svega Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine, da ovom pitanju konačno pristupe s odgovornošću i integritetom kakav žrtve zaslužuju.

Ujedno, želim najaviti da će Memorijalni centar Srebrenica, u suradnji s Institutom, uskoro započeti opsežan znanstveno-istraživački projekt s ciljem da se, u okviru najviših akademskih standarda, utvrde sve činjenice o ovom zločinu – kazao je Suljagić.

Džananović je istaknuo značaj institucionalne suradnje, kao i da institucionalna suradnja Memorijalnog centra i Instituta predstavlja važan doprinos sustavnijem i odgovornijem pristupu suočavanja s prošlošću.

– No, to je samo jedan korak, neophodan je kontinuirani rad na temelju provjerenih činjenica, dokumenata i svjedočenja, uz razumijevanje šireg konteksta zločina – kazao je Džananović.

Posebno je ukazao na kontekst u kojem je zločin počinjen, uključujući pad okolnih enklava kao što su Kamenica, Cerska i Konjević-Polje, dolazak velikog broja prognanih civila u Srebrenicu, kao i činjenicu da se zločin dogodio neposredno prije nego što je Srebrenica proglašena sigurnom zonom od strane Ujedinjenih naroda.

Istaknuo je i kako činjenica da ovaj zločin ni do danas nije dobio pravosudni epilog nije samo pravni, već i ozbiljan društveni izazov, koji ostavlja prostor za negiranje i relativizaciju.

U sklopu programa prikazano je video svjedočanstvo preživjelih, nakon čega su održana dva tribina.

Prva tribina bila je posvećena svjedočenjima preživjelih i članova obitelji žrtava. Sudionici tribine bili su Hasan Hasanović, Ilijaz Pilav i Hajrudin Mešić koji su kroz osobna iskustva govorili o ubojstvima civila i trajnim posljedicama ovog zločina.

Drugi panel okupio je istraživače i stručnjake koji su analizirali povijesni, pravni i društveni kontekst zločina.

Učesnici ove tribine bili su viši znanstveni suradnici Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Merisa Karović-Babić, Amir Kliko, Hikmet Karčić, te uposlenici Memorijalnog centra Hasan Hasanović i Edin Ikanović.

Zaključeno je da je potrebno nastaviti sustavan rad na dokumentiranju činjenica, jačanju kulture sjećanja i suprotstavljanju poricanju i revizionizmu, kako bi se takvi zločini trajno sjećali i razumjeli.

Memorijalni centar Srebrenica nastavit će s aktivnostima na očuvanju istine, edukaciji i izgradnji odgovornog odnosa prema prošlosti, priopćeno je iz ove institucije.

Udruženje zatvorenika u BiH zatražilo je od Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća (VSTV) razrješenje glavnog državnog tužitelja Milanka Kajganića i traži da na tu funkciju bude izabrana osoba koja neće biti podložna političkim utjecajima i gubitku integriteta i profesionalnosti.

U priopćenju se navodi da je Savez logoraša u BiH sudjelovao na više sastanaka u Tužiteljstvu Bosne i Hercegovine s glavnim tužiteljem Milankom Kajganićem i načelnikom Posebnog odjela za ratne zločine Ivanom Matešićem, u nadi da će se postići konkretni rezultati ove institucije.

Nažalost, nedavne informacije o nastavku političkih i drugih pritisaka u Tužiteljstvu BiH, subjektivnom, a ne profesionalnom, objektivnom pristupu predmetima, a posebno naknadnom revanšizmu glavnog tužitelja prema njegovim neposrednim radnim kolegama, nagnale su Savez da bez oklijevanja podrži prijedloge udruženja žrtava”, navodi se u priopćenju Saveza.

Kako se navodi u priopćenju, Upravni odbor Saveza jasno i nedvosmisleno zahtijeva razrješenje Kajganića i izbor nove osobe koja u obnašanju svoje dužnosti neće biti podložna političkim utjecajima i gubitku vlastitog integriteta i profesionalizma, što je prijeko potrebno, ne samo izravnim ili neizravnim žrtvama ratnih zločina, već cijeloj Bosni i Hercegovini. Ovaj zahtjev uputili su VSTV-u.

Ovaj zahtjev dolazi nakon što je deset udruga žrtava zatražilo od VSTV-a razrješenje Kajganića zbog zabrane slanja na potvrđivanje optužnice za zločine u Sanskom Mostu i Manjači, nesavjesnog obnašanja dužnosti, nepodizanja optužnica za opsadu Sarajeva i neadekvatnog postupanja u slučajevima negiranja ratnih zločina.

Detektor Prethodno je izvijestio da je tužitelj Izet Odobašić poslao Stalnu komisiju za efikasnost i kvalitet rada tužiteljstava VSTV-a sa informacijom da je glavni državni tužitelj Kajganić zabranio upućivanje optužnice za zločine u Sanskom Mostu i Manjači na potvrđivanje Sudu BiH.

U informaciji je navedeno da je Kajganić učinio sve kako bi spriječio podizanje optužnice protiv osumnjičenog Mile Došenovića, jer je s tom osobom “bio poslovno i na druge načine povezan u razdoblju od 1992. pa najmanje 2006., odnosno 2010. godine”.

Detektor piše da je Kajganić Uredu disciplinskog tužitelja podnio prijavu protiv tužiteljice Odobašić zbog disciplinskog prekršaja nepostupanja po uputama nadređenog tužitelja i kršenja načela Etičkog kodeksa tužitelja.

Prijava je uslijedila nakon što je protiv Kajganića prethodno podnesena prijava Uredu disciplinskog tužitelja zbog zabrane upućivanja optužnice za ratne zločine Sudu BiH na potvrđivanje, a Državno tužiteljstvo navodi da je Odobašiću 26. ožujka 2024. godine naloženo da dovrši istragu i donese tužiteljsku odluku do 1. prosinca 2024. u predmetu koji se odnosi na događaje 1992. godine na području Sanskog Mosta.

Udruženje logoraša Sanski Most uputilo je otvoreno prosvjedno pismo u kojem traže od VSTV-a da ispita zakonitost i odgovornost glavne tužiteljice, te osigura nesmetano, profesionalno i zakonito vođenje svih predmeta ratnih zločina u ovom gradu.