Iako je vijest o prekidu vatre u Libanonu, koju je objavio američki predsjednik Donald Trump, odjeknula u svjetskim medijima kao trijumf zapadne diplomacije, realnost na terenu govori o sasvim drugačijoj priči, pokazuje analiza objavljena u Palestinska kronika.

Umjesto da je rezultat strateškog planiranja Tel Aviva ili diplomatske vještine Washingtona, ovaj se dogovor čini kao iznuđen potez nametnut kontinuiranim pritiskom Irana i neuspjehom Izraela da potvrdi odlučujuću nadmoć na bojnom polju.

Ono što Izrael danas naziva diplomacijom dramatično se razlikuje od konvencionalnog shvaćanja pregovora između ravnopravnih strana.

Riječ je o modelu u kojem se politički ishodi pokušavaju nametnuti kombinacijom nasilja, ciljanih ubojstava i blokada.

Kad vojna mašinerija ne uspije slomiti otpor, pribjegava se političkom inženjeringu kako bi se za pregovaračkim stolom postiglo ono što oružjem ostaje nedostižno.

Međutim, ta se strategija danas suočava s nepremostivim preprekama. U Gazi, gdje je uništenje infrastrukture gotovo potpuno, a žrtve su velikom većinom civili, postalo je jasno da čak ni maksimalna uporaba sile ne donosi trajne političke dobitke.

Ono što je nekoć bila nepobitna doktrina “Željeznog zida”, uvjerenje da će neumoljiva sila na kraju natjerati svaki otpor na kapitulaciju, sada se pokazalo nedostatnim u suočavanju s novom regionalnom stvarnošću.

Premijer Benjamin Netanyahu trenutačne sukobe definira kao egzistencijalne, povlačeći paralele s 1948.

No, dok je tadašnji rat rezultirao osnivanjem države, ovi današnji ratovi testiraju njezinu sposobnost da uopće preživi kao isključivi doseljeničko-kolonijalni projekt.

Izraelsko društvo, iako većina podržava vojne pohode u ime “sigurnosti”, zapravo svjedoči dubokoj krizi vlastite vojne doktrine.

Izraelov najveći strateški poraz leži u neuspjehu da fragmentira svoje protivnike. Napori da se međusobno izoliraju sukobi u Gazi, Libanonu i Iranu potpuno su propali.

Umjesto toga, stvorena je međusobno povezana fronta u kojoj Iran diktira tempo diplomacije, uvjetujući svaki dogovor razvojem događaja na svim drugim ratištima.

Trenutna situacija u Libanonu nije izolirani incident, već dokaz šireg strateškog zastoja.

Izrael nije bio prisiljen na dogovor o prekidu vatre, već zato što nije uspio poraziti Hezbollah ili slomiti volju libanonskog naroda.

Već nakon intenzivnih operacija protiv Irana početkom 2026. postalo je jasno da se Teheran ne može destabilizirati brzim vojnim udarima po uzoru na prijašnje modele u Iraku ili Libiji.

Sve to ukazuje na duboki povijesni pomak.

Temeljni stupovi izraelske strategije, nadmoćna sila, fragmentacija neprijatelja i potpuna kontrola narativa, više ne funkcioniraju kao nekad.

Dok službeni Tel Aviv i dalje proglašava pobjedu, realnost na Bliskom istoku govori da se odnos snaga konačno promijenio.

Po prvi put u modernoj povijesti tijek događaja više ne ide u korist izraelske regionalne dominacije, ostavljajući agresivnu diplomaciju ne kao sredstvo trijumfa, već kao jedino preostalo oruđe u trenutku kada je vojna moć dosegla svoje granice.