Sjedinjene Američke Države i Izrael vode izravan rat protiv Irana, a najveći ceh plaćaju oni koji uopće ne sudjeluju u sukobu – navode zaljevske države.

Prema analizi The National Interestaregija koja je desetljećima prepoznata kao sinonim za sigurnost i luksuz, preko noći je postala glavno bojno polje. Teheran polaže račune Washingtonu u ovom području.

Iranska strategija je precizna. Gađajući naftna i plinska postrojenja u Saudijskoj Arabiji, Emiratima i Kataru, Teheran guši svjetsko gospodarstvo i tjera SAD na povlačenje.

Blokada Hormuškog tjesnaca uzela je ogroman danak. Irak je bio prisiljen obustaviti izvoz nafte.

Za zaljevske države to predstavlja izravan udarac u samu budućnost. Projekti poput “Vizije 2030” Saudijske Arabije ovise o povjerenju investitora. To povjerenje nestaje sa svakim novim dronom iznad naftnih polja.

Analiza podsjeća na veliku pogrešku iz 1991. Saddam Hussein tada je vojno poražen, ali je njegov režim opstao još 12 godina i nastavio djelovati u susjedstvu.

Autor upozorava na važnu činjenicu. Današnji Korpus iranske revolucionarne garde (IRGC) puno je opasniji i čvršći od bivše iračke vojske.

Amerika može uništiti iranske hangare bombama, ali Iranu ostaju tisuće jeftinih dronova i mreža posrednika. Ti asimetrični alati mogu godinama iscrpljivati ​​regiju.

Najveći rizik za Zaljev leži u američkoj politici “Amerika na prvom mjestu”. Postoji opravdan strah da će Washington, nakon što postigne svoje kratkoročne ciljeve, proglasiti misiju obavljenom i povući se. Bijela kuća bi slavila političku pobjedu.

Države poput Kuvajta, Bahreina ili UAE ostale bi oči u oči s ranjenim i osvetoljubivim Teheranom.

The National Interest oštro zaključuje. Washington će diktirati “uvjete” pobjede, a same zaljevske države moraju smisliti formulu za preživljavanje.

Scenarij u kojem velesile proglase kraj rata i jednostavno odu, ostavljajući za sobom kaos, već smo vidjeli. Zaljev bi tu cijenu mogao plaćati desetljećima.

Niz dramatičnih događaja na svjetskoj političkoj sceni ponovno je otvorio pitanje stabilnosti autoritarnih režima, a posebice pozicije ruskog predsjednika Vladimira Putina.

Kako on navodi The Kyiv Independent, smjena dugogodišnjih čelnika bliskih Moskvi šalje snažan signal svim autoritarnim vladarima da njihova vladavina nije trajna.

Prema ovoj analizi, dva važna politička saveznika Rusije nestala su s političke scene u vrlo kratkom roku.

Predsjednik Venezuele Nicolas Maduro uhićen je tijekom američke vojne operacije početkom siječnja 2026., dok je iranski vrhovni vođa Ali Khamenei ubijen u zajedničkom američko-izraelskom zračnom napadu krajem veljače.

Kyiv Independent ističe da su takvi događaji rijetki, ali imaju ogroman politički i psihološki utjecaj na vođe koji vladaju dugo i autoritarno.

U analizi se ističe da takvi slučajevi pokazuju kako međunarodni pritisci, sankcije i geopolitički sukobi mogu kulminirati iznenadnim padom režima.

Upravo zato, navodi Kyiv Independent, Kremlj pomno prati takve događaje jer oni izravno utječu na percepciju sigurnosti ruske vlade.

Za Putina je rat protiv Ukrajine od početka imao unutarnju dimenziju. Prema procjeni analitičara koju prenosi Kyiv Independent, ruski predsjednik smatra da bi gubitak rata mogao ugroziti ne samo njegov politički položaj, već i stabilnost cjelokupnog sustava vlasti u Rusiji.

Zbog toga se mnoge odluke Kremlja promatraju kroz prizmu očuvanja režima.

U analizi se podsjeća da je Putin tijekom svoje vladavine pažljivo pratio sudbine drugih lidera koji su izgubili vlast nakon sukoba sa Zapadom.

Među njima su bivši irački predsjednik Saddam Hussein, koji je svrgnut tijekom američke invazije 2003., te libijski vođa Moamer Gadafi, ubijen nakon pobune i međunarodne vojne intervencije 2011.

Prema Kyiv Independentu, upravo su ti primjeri oblikovali Putinovo uvjerenje da kompromis sa Zapadom ne jamči sigurnost.

U isto vrijeme, smjena vođa poput Madura i Khameneija dodatno potkopava percepciju da su autoritarni režimi dugoročno stabilni.

Kyiv Independent naglašava da takvi događaji često imaju domino efekt, jer političke elite unutar tih sustava počinju razmišljati o vlastitoj budućnosti i mogućim promjenama vlasti.

Analiza zaključuje da bi ti događaji mogli utjecati na buduće poteze Kremlja. Procijeni li Putin da je njegov opstanak izravno vezan uz ishod rata i odnose sa Zapadom, postoji mogućnost da će donositi sve radikalnije i riskantnije odluke kako bi zadržao kontrolu nad zemljom.

Kako ističe Kyiv Independent, upravo strah od sudbine koju su doživjeli drugi dugogodišnji čelnici može postati jedan od ključnih čimbenika koji će oblikovati strategiju Kremlja u narednom razdoblju.