Donald Trump je odlučio. Prema Iran 2000 američkih marinaca kreće.

Pentagon je pokrenuo raspoređivanje 31. ekspedicione jedinice marinaca, snaga za brzi odgovor od otprilike 2200 marinaca, na Bliski istok, kako je izvijestilo The Wall Street Journal.

SAD bi mogao upotrijebiti postrojbu za zauzimanje jednog ili više otoka uz iransku južnu obalu, koristiti ih kao polugu ili kao bazu za obuzdavanje iranskih napada na komercijalne brodove.

Određena izvješća sugeriraju da SAD i Izrael planiraju kopneni napad na Iran.

Nakon ubojstva iranskog ministra obavještajnih službi, Esmaila Khatiba, vjerojatno će SAD i Izrael, uz kopneni napad, raditi na poticanju separatizma u Iranu.

Strategija pojedinih krugova u Washingtonu da naoružaju kurdske skupine u zapadnom Iranu kako bi otvorili unutarnji front protiv režima u Teheranu predstavlja “strateško ludilo” koje bi moglo trajno destabilizirati Bliski istok, upozorava utjecajni časopis The American Conservative.

U tekstu pod naslovom “Naoružavanje Kurda za borbu protiv Irana je ludost” analiza povlači paralele s ranijim neuspješnim američkim intervencijama, naglašavajući da bi takav potez mogao izazvati lančanu reakciju separatizma i regionalne sukobe koje nitko ne bi mogao kontrolirati.

Prema analizi, unutar određenih strateških krugova u SAD-u oživljava ideja o potpori kurdskim milicijama u Iranu isporukom oružja i logistike. Cilj je jasan: oslabiti iransku moć iznutra, dok bi Washington istovremeno izvršio maksimalan vojni i politički pritisak izvana.

Međutim, The American Conservative upozorava na opasnu kratkovidnost takvog plana. Budući da Kurdi nastanjuju kompaktna područja u četiri zemlje – Iranu, Iraku, Turskoj i Siriji – podupiranje ustanka u jednoj zemlji neizbježno bi radikaliziralo pokrete u ostalima.

To bi, smatra autor, izazvalo izravnu uzbunu regionalnih sila, prije svega Turske, koja se desetljećima oštro i opravdano protivi bilo kakvom obliku kurdske državnosti ili autonomije.

Jedna od ključnih točaka analize je “kronična nesposobnost” Washingtona da realno procijeni interese svojih lokalnih saveznika.

– Kurdske organizacije imaju svoje nacionalne ciljeve koji se samo privremeno mogu podudarati s američkom agendom. Rizik da situacija na terenu krene u smjeru koji je suprotan američkim interesima je ogroman – navodi se u tekstu.

Osim geopolitičkog rizika, analiza ističe i moralnu odgovornost. U slučaju da pobuna ne uspije – što je povijesno uobičajen scenarij s takvim zastupničkim aranžmanima – kurdsko stanovništvo bilo bi ostavljeno na milost i nemilost brutalne represije Teherana, dok bi međunarodna pomoć vjerojatno izostala kada strateški interes Washingtona splasne.

U analizi se zaključuje da bi takva strategija bila samo još jedan u nizu opasnih proxy ratova koji produbljuju nestabilnost bez ikakvog jamstva za postizanje dugoročnih ciljeva.

Umjesto slabljenja Irana, SAD bi mogao dobiti “vatru” cijele regije, gubitak povjerenja ključnih saveznika poput Ankare i još jedan nedovršeni sukob s nesagledivim posljedicama.