U Bosni i Hercegovini postoji osam sigurnih kuća. Pet ih je u Federaciji BiH, a tri u entitetu Republika Srpska.

Sigurne kuće nalaze se u Sarajevu, Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Modriči, Banja Luci i Bijeljini. Sve sigurne kuće osnovale su i njima upravljaju nevladine organizacije.

Sigurnu kuću u Sarajevu osnovala je Fondacija lokalne demokratije davne 2000. godine. Sada ulaze u 26. godinu postojanja i rada, a od 2000. do kraja 2025. godine kroz Sigurnu kuću Fondacije lokalne demokratije prošlo je 2.569 korisnika. Unutar Sigurne kuće u Sarajevu postoje tri vrste podrške žrtvama nasilja.

Sklonište za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja kontinuirano djeluje od listopada 2000. godine. Primarni cilj je osigurati tjelesnu zaštitu i sigurnost žrtava, te psihosocijalni tretman radi prevladavanja traumatskih iskustava i reintegracije u društvenu zajednicu. Kapacitet prihvatilišta je 25 korisnika (10 žena i 15 djece).

Sklonište za djevojke/djevojke žrtve incesta, seksualnog zlostavljanja, silovanja, obiteljskog nasilja i nasilja od strane drugih osoba. Kontinuirani program od 2002. godine koji se odnosi na zaštitu djevojčica od 12 godina. Kapacitet skloništa je do 10 osoba. Primarni cilj programa je osigurati izravnu zaštitu djevojčica. Djevojčicama se u prihvatilištu pruža psihosocijalna rehabilitacija (grupna i individualna terapija), kao i resocijalizacija (nastavak školovanja i reintegracija u društveni život).

Osim toga, postoji SOS crvena linija, telefon za prijavu nasilja koji je uspostavljen 2004. godine, broj je 033 222 000.

– Važno je napomenuti da je Sigurna kuća jedino sklonište za žrtve nasilja na području Kantona Sarajevo. U Sigurnoj kući žrtvama obiteljskog nasilja pruža se tjelesna zaštita i sigurnost, kao i čitav niz drugih usluga kojima se postiže rehabilitacija i resocijalizacija žrtava nasilja.

Žrtve nasilja mogu boraviti u Sigurnoj kući do šest mjeseci, a ako se ukaže potreba, boravak se može produžiti. Nakon izlaska iz Sigurne kuće, Fondacija lokalne demokracije nastavlja pružati besplatnu pravnu, psihološku i socio-ekonomsku podršku korisnicama Ženskog centra, kako i nakon izlaska ne bi bile same i prepuštene same sebi.

Tijekom 2025. korisnicama je pruženo 1.301. besplatan servis podrške u Centru za žene – kaže za Faktor PR Fondacije lokalne demokratije Lejla Lojo-Karamehmedović.

Naša sagovornica ističe da je broj korisnika Sigurne kuće promjenjiv, ali su kapaciteti Sigurne kuće u Sarajevu u prosjeku popunjeni 70 posto. Svaka sigurna kuća vodi svoju bazu podataka o broju korisnika.

Prošle godine, od 1. siječnja do 31. prosinca 2025. godine, u Sigurnoj kući u Sarajevu bilo je smješteno 110 korisnica. Ovo je zvanična informacija JU Kantonalni centar za socijalni rad putem koje se vrši prihvat i smještaj žrtava nasilja u Sigurnu kuću. Važan podatak je da je tijekom 2025. godine broj noćenja u Sigurnoj kući iznosio 6.151.

Od osnivanja pa do danas nikada se nije dogodilo da Sigurna kuća ostane bez korisnika, što najbolje govori o neophodnosti njenog rada i postojanja.

Zanimalo nas je kako žena žrtva nasilja dolazi u Sigurnu kuću.

– Prijem žrtava nasilja u Sigurnu kuću u Sarajevu vrši se isključivo putem centara za socijalni rad ili policije, a na osnovu Protokola o saradnji na podršci i zaštiti koji je Fondacija lokalne demokratije potpisala sa Kantonalnim ministarstvom za rad, socijalnu politiku, izbjeglice i raseljena lica, Ministarstvom unutrašnjih poslova KS i JU Kantonalni centar za socijalni rad još 2001. godine.

Sigurna kuća u Kantonu Sarajevo nalazi se na tajnoj lokaciji i žrtva ne može sama doći u Sigurnu kuću. Prijavom nasilja policiji ili Centru za socijalni rad policijski službenik ili djelatnik Centra za socijalni rad nudi žrtvi nasilja mogućnost smještaja u Sigurnu kuću, kako bi se žrtvi osigurala fizička sigurnost i zaštita, ali i pružila mogućnost za psihosocijalni tretman i dugotrajniji oporavak – kaže za Faktor Lejla Lojo-Karamehmedović.

U Sigurnoj kući u Tuzli trenutno je smješteno 16 osoba. Od toga je pet žena i 11 djece – (šest dječaka i pet djevojčica). Kapacitet kuće je 24 ležaja za smještaj raspoređenih u sedam soba.

– Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama FBiH, žrtve nasilja se u najvećem broju slučajeva smještaju na temelju rješenja Centra za socijalni rad ili na zahtjev policije. Žrtve mogu i samoinicijativno zatražiti smještaj u Sigurnu kuću, što se u većini slučajeva i realizira, a potom nadležni Centar za socijalni rad donosi rješenje o smještaju – kaže Danijela Huremović, voditeljica Sigurne kuće u Tuzli.

Prema njezinim riječima, u Sigurnoj kući koju vodi Udruga Vive žene postoje različite vrste terapija za osnaživanje žena.

Prva psihološka procjena za liječenje – inicijalni upitnik koji mjeri simptome depresije, anksioznosti, PTSP-a i opću funkcionalnost, što je uz promatranje psihologa/psihoterapeuta temelj za kreiranje psihosocijalne podrške.

Zatim socijalno-pravno savjetovanje uz pripremu raznih podnesaka sudu, molbi ili molbi, preporuka. Individualna psihoterapija, psihološka podrška, krizna intervencija, grupna tjelesna terapija, psihoedukativna grupa i grupa socijalnog savjetovanja vrlo su važne za žene žrtve nasilja.

Omogućuju se i zdravstveno-sanitarni zahvati uz organizaciju specijalističko-konzilijarnih pregleda kod liječnika te radno-okupacijska i kreativna terapija.

Tu je i pedagoški rad s djecom – individualno, u parovima ili grupama, uz redovito pohađanje nastave.

Ženama je omogućeno ekonomsko osnaživanje i preporuke za zapošljavanje uz kontakte i suradnju s institucijama.

Zanimalo nas je što se događa sa ženama nakon izlaska iz Sigurne kuće.

– Prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji i nasilja nad ženama u FBiH, smještaj može trajati šest mjeseci, ali se na zahtjev Sigurne kuće, uz rješenje nadležnog centra za socijalni rad, može produžiti ako i dalje postoji potreba za psihosocijalnim tretmanom, ako postoji visok rizik od nasilnika za žrtvu ili ako nisu osigurani svi uvjeti za adekvatan život nakon izlaska iz Sigurne kuće.

Iskustva su različita. Neke žrtve nakon tretmana nastavljaju brak ili izvanbračnu zajednicu, neke od njih imaju podršku rodbine i nastavljaju svoj život uz njihovu podršku u vidu stambenog zbrinjavanja, neke uz našu podršku nađu posao i na osnovu toga mogu nastaviti samostalan život, nekima žrtve rodbina ili nadležni centar za socijalni rad pronalaze alternativni smještaj koji zadovoljava njihove potrebe – kaže za Faktor Danijela Huremović.

Naglašava i da, nažalost, unatoč brojnim psihološkim tretmanima, oni ne mogu spriječiti žrtvu da se vrati nasilniku. Dodaje da otac nasilnik ima pravo viđati djecu koju ima sa žrtvom, ako za djecu nema zabranu prilaska. Ali ako ima zabranu prilaska majci, odnosno žrtvi, nema zapreke da nasilnik viđa djecu. Huremović naglašava da se ti susreti odvijaju u Centru za socijalni rad, te da je nasilnicima zabranjen dolazak u Sigurnu kuću.

O ženama žrtvama nasilja u Bihaću brine Sigurna kuća koju vodi Udruga “Žene sa Une”.

Nažalost, broj slučajeva nasilja nad ženama se ne smanjuje, već raste.

– Samo od početka ove godine do danas imali smo 10 novih slučajeva – kazala je za Faktor Aida Nanić, voditeljica Sigurne kuće u Bihaću.

Procedure i pravila su isti kao u dva prethodno opisana slučaja.

No, ističe Nanić, jako zabrinjava činjenica da se žene žrtve nasilja više puta vraćaju nasilniku, a zatim u Sigurnu kuću.

– Uvijek kažu da mu je bolje, smirio se. Nikome ne možemo zabraniti da se vrati nasilniku, ako su odrasli, možemo samo ako su maloljetni. Tada reagira Centar za socijalni rad. Uglavnom, nasilnike ne dajemo ni blizu Sigurne kuće. Jako mi je žao ako se žena vrati nasilniku, nakon svega što smo napravili. Imate raznih slučajeva. Ako nasilnik ima zabranu pristupa djeci, u tom slučaju žena se s djecom ne može vratiti u tu kuću. Ona to može samo sama. Ali sve je stvar dogovora. Ako počinitelj ima zabranu prilaska majci, često mu dopuštaju viđanje djece. To se događa na nekom neutralnom terenu. Drago mi je i što je zakon sada na neki način više na strani žene, jer su ti nasilnici u velikom broju slučajeva u zatvoru, pa nemaju ni priliku prići ženi i djeci – kaže za Faktor Aida Nanić.

Zbog svega što ste pročitali, učite svoje djevojčice da šamar nikada nije “samo šamar”, kao što kaže rečenica iz filma. Šamar se neće dogoditi samo jednom i “nikad više”.

Starije generacije odrasle su u kulturi u kojoj je to bilo “normalno”. U jugoslavenskoj kinematografiji vidjeli smo slapstick šamare, kao da je to nešto najnormalnije.

U bivšoj Jugoslaviji nasilje nad ženama tretirano je kao “privatna stvar” pa ni policija nije mogla reagirati.

Sada, kada je drugačije, kada imamo sustav i mehanizme koji nas štite, naučite svoju djecu da ne trpe i da vaša djevojčica nikada ne dobije šamar.