Kažu da tehnologija i društvene mreže uvelike ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog postojanja. Naravno, postoje argumenti za i protiv. No dobra strana tehnologije i društvenih mreža je što se na njima mogu pronaći trenuci i detalji koji su već na smetlištu povijesti ili koje bi neki radije zaboravili.

Tako u dubinama YouTube platforme, usuđujem se reći, postoji antologijska snimka od 9. svibnja 1991. godine kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Prizor koji, s obzirom da danas živimo u atmosferi u kojoj društveni aktivisti, po tko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku – djeluje nadrealno. Alija kao predsjedavajući Predsjedništva dolazi u Široki Brijeg, a oduševljena hrvatska svjetina kliče: “Alija, Alija!” Ovacije se izmjenjuju nekad u pravcu “Alija, Alija”, pa “Hoćemo Aliju!”.

Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić. prilikom gostovanja na Federalnoj televizijikazao je kako je potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata, pohvalivši pritom gestu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Husein ef. Kavazović.

Eh, sad se opet moram vratiti Aliji. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, počeo je riječima:

– Došao sam k tebi. Neki su mi rekli da ne idem tamo, opasno je. (Svjetina jednoglasno viče: Nije!). Ne mislim da je opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znaj da je tako.

Zaključio je Ali, a publika je to uzvišeno klicala.

Nakon Bičakčićeve izjave sigurno će neki reći koliko je to opasno, i šta sve ne. Zapravo, bit će pripremljen teren za svakog Bošnjaka koji se pokuša unaprijed diskreditirati i proglasiti nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma koji, zapravo, ni za što ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i na sve gleda iz perspektive partijskog šablona. Dakle, ako ne razmišljate kao širitelji moralne i društvene panike, odmah dobijete etiketu fašista, satelita ili čega već iz širokog arsenala naslijeđenog od propagandnog alata prošlog sustava.

Čini li se čudnim reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za neovisnu BiH, a dobar dio Bošnjaka, koji su se, kako sada kažu, borili protiv fašizma (taj izraz ponavljaju kao papagaji, ali vjerojatno ni sami ne znaju što znači), borili su se protiv Alije i mahali slikama “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Alija je mogao otići na Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu nasapunali dasku i pripremili svileni gajtan. Često se izmiče i etiketa da su Alija i njegovi suradnici dijelili Bosnu, ali čini se da je nikada nisu dijelili.

No, kada se govori o raspadu Jugoslavije i njegovom odrazu na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka kroz razne ustavne aranžmane i planove zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke postotke i karte. Sve su to činjenice, možda će ih neki oklijevati, ali ipak činjenice.

Ipak, vratimo se našim aporijama, izazvanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Čini se da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Važno je shvatiti, posebno iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iznutra sustava. Ne može zaobići sustav. Čović je sustav i na određeni način utjelovljuje politiku Hrvata u BiH zadnjih dvadesetak godina. Stoga je važno da s njihove strane postoji želja za poboljšanjem situacije. Isto se može vidjeti i sa Zdenkom Lučićem koji je također dio sustava. Pojedinac izvan sustava, kad bi bio zlatan, beskoristan je jer nema težinu; zapravo, on je samo puki entuzijast koji na kraju neće postići nikakav rezultat. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava promijeniti stanje je dobrodošao. Jer sustav ima moć mijenjanja, ali pojedinac nema.

Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro zna da je retorika oštra, puna negativnih osjećaja. I istina je da, kada pratite društvene mreže, imate dojam da u Bosni i Hercegovini teku potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob izazvan nacionalno-vjerskim podjelama. Na žalost nekih, a na sreću mnogih, hvala Bogu, nije. I dobro je ići na domjenke. No, pritom ne treba gubiti iz vida da je naš problem državno-nacionalni, a ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet treba usmjeriti u tom smjeru, kako bi se poboljšali nacionalni pristupi i politike. Svaka religija je apsolutna u svojoj dogmi, stvarno nema promjene, ili si vjernik ili nisi. U politici, međutim, stvari nisu konačne; rezultat su spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost percipiranja povijesnog trenutka.

Da se zaoštrila retorika pokazuje i izjava kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića koji svakog Hrvata koji glasuje za Čovića ili Lučića unaprijed proglašava fašistom. Koja je poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, ali zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi prije svega stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.

Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom temeljnom djelu Pojam političkog objašnjava da je bit politike razlikovanje “prijatelja” od “neprijatelja”. Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept “građanske države” služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu s tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije prevladano, inzistiranje na apstraktnom “građaninu” bez poštivanja kolektivnih identiteta ne vodi slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignoriranjem stvarnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignoriranje te trostruke stvarnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi izravno u destabilizaciju, jer je sustav koji ne prepoznaje stvarne kolektivne strahove i interese osuđen postati instrumentom ugnjetavanja.

Ja bih stoga dopunio Bičakčićeva zapažanja. Treba nam relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija da su dva protiv jednog obično ne donosi ništa dobro.

Relaksirani odnosi između sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.

Sve preko toga zapravo imamo više od trideset godina u Bosni i Hercegovini i čini se da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u BiH, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini.

To je unosan posao u kojem se stvarna rješenja odgađaju kako bi se održao profitabilni status quo politike praznih obećanja.

Stoga, da se popis preprodavača magle ne širi, potrebno je razgovarati i stvari promatrati racionalno i trezveno.

U ekskluzivnom intervjuu za Faktor, politički analitičar Davor Gjenero nudi analizu bosanskohercegovačke stvarnosti, secirajući mandat odlazećeg visokog predstavnika Christiana Schmidta i sve očitiji sukob vizija Amerike i Evropske unije koji se prelama upravo preko Bosne i Hercegovine.

Gjenero otvoreno govori o tome zašto se u posljednje vrijeme određeni krugovi trude uvući Katoličku crkvu u priču o fragmentaciji države i kakva se opasna igra krije iza tog pokušaja.

Poseban fokus stavljen je na “zagrebački čvor” i bitno različite pristupe dvojice ključnih aktera hrvatske politike. Gjenero pojašnjava zašto predsjednik RH Zoran Milanović, u svom specifičnom stilu, postaje najglasniji zagovornik trećeg entiteta, dok premijer RH Andrej Plenković ne podržava taj model.

Kroz razgovor se precizno definira i stvarni odnos snaga između dva HDZ-a, otkrivajući koliko Zagreb uistinu ima utjecaj na poteze Dragana Čovića. 

Ovo su samo neka od ključnih pitanja kojih smo se dotakli u opširnom razgovoru, u kojem je Gjenero analizirao i brojne druge aspekte koji kroje budućnost Bosne i Hercegovine.

– Institucija
visokog predstavnika nije savršena, a ni Christian Schmidt nije bio akter bez
grešaka i mana. Ipak, ne čini mi se da je njegov mandat bio “kontroverzan”,
niti da je on bio nedosljedan, a razočaran sam s reakcijama na način na koji je
završio mandat jer mi se čini da neki od onih koji se vesele kraju tog mandata
zapravo ne vide konsekvence sukoba između SAD-a i EU-a o koncepciji rješavanja bosansko-hercegovačkog
problema.

Jasno mi je da Dodik i njegovi sljedbenici pjevaju i slave, da slave
svi kojima je cilj poticanje centrifugalnih procesa u BiH, ali sam razočaran
ponašanjem – stavom pojedinih bošnjačkih i hrvatskih političkih elita, kojima
bi jedinstvo, održivost i funkcionalnost Bosne i Hercegovine kao države trebalo
biti cilj.

Schmidt je
ozbiljan političar, ali prije svega visoki državni službenik i pravnik. Mandat
je preuzeo od austrijskog diplomate, koji je istovremeno bio i lider slovenske
nacionalne manjine u Austriji Valentina Inzka. Inzko se s “puno skrupula” odnosio prema “bonskim ovlastima” i mogućnosti da sam, kao vrhovni civilni
autoritet u državi, usvaja uredbe sa zakonskom snagom. Ipak, posljednjeg dana svog
dugačkog desetljetnog mandata odlučio se u krivično zakonodavstvo unijeti
odredbe o kažnjavanju negiranja genocida i veličanja ratnih zločina. Jedino
problematično u toj njegovoj uredbi je bilo to što ju je donio, a da nije imao
mogućnost provesti je.

Schmidt se mučio s provođenjem Inzkove ostavštine i
suočavao se s diskfunkcijama bosansko-hercegovačgog pravosudnog sistema.
Doduše, eliminirao je Dodika s mjesta entitetskog predsjednika, ovaj je priznao
presudu Suda BiH i održani su novi izbori, ali je Dodik sklopio i dogovor s
administracijom predsjednika Trumpa i izbjegao međunarodne sankcije koje su mu
bile nametnute. Disfunkcija pravosudnog sistema pokazala se u činjenici da
uprkos presudi Suda BiH kojom je isključen sa svih javnih dužnosti, Dodik nije
odustao od pozicije stranačkog lidera, a njegovu želju da očuva taj ključan
položaj “legalizirala” je protivzakonita presuda suda koji je pod Dodikovim
utjecajem.

Neki kontroverznim
smatraju odluku visokog predstavnika u izbornoj noći 2022, kad je nametnuo
promjene u vezi s ostvarivanjem pasivnog biračkog prava. Međutim, meni se čini
da je u tom slučaju Schmidt djelovao minucizono, izbjegao je utjecati na
predizbornu kampanju i nije štetio demokratskim procesima i zaoštravao odnose
prije izbora, a promjenu je proveo u trenutku kad je većina političara i
javnosti bila zaokupljena interpretacijom izbornih rezultata. To su, međutim,
bila neka sretnija vremena razumijevanja između SAD-a i EU-a, vremena kojih više
nema.

Iako je u većem
dijelu svog mandata Schmidt uživao podršku američke ambasade i ambasadora
Michaela Murphyja, a imao je određene probleme s politikom nekih od evropskih
država, sada je situacija bitno drugačija. Izgleda da je evropska rezerva prema
načinu na koji je ugovoren projekt Južne plinske interkonekcije, ali još više
ustrajanje Schmidta na zamrzavanju državne imovine u BiH, koju je uspostavio
još visoki predstavnik Paddy Ashdown početkom dvijehiljaditih, ključ
razumijevanja izvora nepovjerenja SAD-a u aktuelnog visokog predstavnika.

Razlog, naravno,
nije samo odnos prema energetskoj politici i to što je Dodik shvatio da, ako
želi pokušati održati integriranost “svog” entiteta u srpsko-ruski energetski
sistem, mora prihvatiti izmicanje ruskih energetskih škara koje su stiskale
Federaciju.

Naravno, uz saglasnost za energetsku podjelu BiH, ključ
prihvatljivosti Dodika u “novom formatu” za američku politiku ima i svoj “ideološki” oslonac, a on je u vezi s odlukom SAD-a da potaknu “identitetske
razlike” među trima nacionalnim zajednicama u BiH i primijene na Bosnu
neprimjenjivi “huntingtonski model” “civilizacijskog sukoba”. Taj model je
potka za odustajanja od cjelovitosti i multikulturalnosti BiH, koja je njeno
tradicionalno obilježje, i prihvaćanje koncepta stvaranja triju odvojenih
zatvorenih političkih entiteta koji negiraju činjenicu da je BiH znatno više
nego puki zbroj vrijednosti triju političkih zajednica, da postoji relevantna “dodana vrijednost” koja karakterizira Bosnu i Hercegovinu.

– Schmidtov je poraz
odraz globalnih političkih odnosa, posljedica je slabljenja evropskog utjecaja
na javne politike u svom okruženju, a to je li to i velika pobjeda Milorada
Dodika, a time i Vučića i Putina, vidjet ćemo nakon što Vijeće za izgradnju
mira izabere novog visokog predstavnika. Neka od imena, koja su u igri,
najavljuju upravo takav pesimistični scenarij, najavljuju mogućnost da bi
budući visoki predstavnik mogao igrati ulogu zagovornika tog procesa političke
getoizacije u BiH.

– Do pred nekoliko
mjeseci američka je politika prema BiH u svom fokusu imala Vašingtonski
sporazum što su ga u proljeće 1994. postigli politički predstavnici Bošnjaka i
Hrvata, s idejom da mu se nakon završetka agresije na BiH pridruže i
bosanskohercegovački Srbi. Ideja je bila organizacija jedinstvene, ali visoko
decentralizirane države, podijeljene na kantone koje nisu kreirane prema
etničkim kriterijima ili rezultatima rata, nego prema geografskim, ekonomskim i
povijesnim mjerilima, očuvanje multietničke strukture države i rješavanje
temeljnih pitanja zaštite ljudskih prava, pa i nacionalnih prava i sloboda, na
tim nižim nivoima, i organizacija centralne državne vlasti na osnovu
konsocijacijskih načela.

Dakle, uz zaštitu prava svih triju nacionalnih
zajednica (na osnovu presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju Sejdić –
Finci, valja dodati i Ostale, namjerno pisane s velikim O), kao zajednice koja
ima pravo na to da sama bira svoju elitu, a obaveza političkih elita je da
nalaze međusobne kompromise i da se brinu o očuvanju onoga što je “dodana
vrijednost” Bosne i Hercegovine kao državne zajednice.

Nažalost, u
Daytonu je prevladalo pragmatično rješenje, Federacija je ostala kao “entitet”,
a pridružen joj je drugi manji entitet. Za razliku od decentralizirane Federacije koja je funkcionirala kao složena država, drugi entitet je bio
unitarna država, a vlast je formirana tako kao da je nacionalna homogenost
nešto što je tradicionalno i poželjno u tom entitetu, a ne da je to posljedica
intenzivnog ratnog razaranja, etničkog čišćenja, pa i genocida (čini mi se, ne
samo u Srebrenici).

– U državi nije
moguće sve regulirati zakonima i ustavom, neke stvari se moraju podrazumijevati
i proizlaziti iz nacionalne političke kulture. Jedna od takvih stvari u
konsocijacijskoj zajednici mora biti pravo da svaka zajednica može sama birati
svoju elitu. Ne čini mi se da je dobro rješenje hipernormiranje, a da bi tim
pretjeranim normiranjem ionako bilo teško postići to da se unaprijed osigura da
će doista neka zajednica imati garanciju da sama bira svoju elitu. Stvari valja
rješavati kroz političku kulturu, a u jednom se trenutku činilo da su procesi,
barem kad je riječ o položaju Hrvata u Federaciji i BiH, krenuli u tom smjeru.
Obje “strane” u bošnjačkoj političkoj areni, i SDA s predsjednikom Bakirom
Izetbegovićem, koji je jasno atribuirao odgovornost za “slučaj Komšić” na
protivničku stranku, na SDP, i Trojka, s rezervom su reagirali na kandidaturu
Slavena Kovačevića, kao aktera koji bi trebao nastaviti “Komšićevu tradiciju”.

Dakle, obje relevantne strane vjerovatno će na izborima za Predsjedništvo nastojati
spriječiti odljev svojih glasača prema Kovačeviću. Istovremeno, događa se i
druga dobra stvar: počinje svojevrsna politička pluralizacija unutar hrvatske
zajednice u BiH, dakle postoji uvjerenje da podjela glasova između dva hrvatska
kandidata neće rezultirati time da Hrvati u BiH ostanu bez člana Predsjedništva
po svom izboru. To se čini daleko boljim rješenjem, nego li ustrajanje na
kompliciranom modelu “zaštite legitimnog izbora”, koji bi mogao stvoriti više
negativnih popratnih pojava.

– Odavno, praktički
odmah nakon smrti predsjednika Tuđmana, u vrijeme dok je šef HDZ-a BiH bio Ante
Jelavić, ta je organizacija izbjegla potpunoj kontroli matične stranke iz
Zagreba. Uostalom, Jelavić se još u martu 1999. javno sastao s Ivicom Račanom,
tadašnjim šefom opozicije, za kojeg je već tada bilo jasno da je budući
premijer, a rezultat sastanka je bila zajednička izjava kako obje strane nisu
za treći entitet, nego za to da Hrvati budu konstitutivni na teritoriju cijele
BiH. Kao što je taj Jelavićev sastanak s Račanom vjerovatno organiziran “iza
leđa” stranačkoj centrali na Trgu žrtava fašizma, tradiciju kreiranja politika
autonomno od Zagreba dodatno je razvio Dragan Čović.

Sjetite se samo izbora na
kojima su se suočili dotadašnji predsjednik Ivo Josipović i HDZ-ova Kolinda
Grabar Kitarović, koja je u prvom krugu ostala bez podrške HDZ-a BiH, a tek je
nakon “promjene retorike” u drugom krugu dobila tu podršku.

HDZBiH ima
zagarantirano finansiranje mimo izvora centrale HDZ-a u Hrvatskoj, ima
komunikaciju s drugim hrvatskim strankama, a naročito s predsjednikom
Milanovićem, koji je daleko skloniji konceptu “trećeg entiteta” nego li krug
oko Andreja Plenkovića, a Milanović je u više situacija predbacio Čoviću da ga
je on kao nekoć premijer, a sada kao predsjednik, više podržavao nego li ijedan
HDZ-ov funkcioner, a da uprkos tome on i njegovi glasači u BiH podržavaju
hrvatski HDZ.

Iz toga što cijelo biračko tijelo HDZ-a BiH ima hrvatsko
državljanstvo i pravo glasa na izborima u Hrvatskoj, i na parlamentarnima, gdje
čine ključni dio biračkog tijela takozvane “dijaspore”, koja bira dva
zastupnika u Saboru, i na predsjedničkim izborima, proizlazi da Čović ima više
moći u odnosu na centralu stranke u Zagrebu, nego li centrala na njega.

Dodajmo
tome da je golem utjecaj HDZ-a BiH na brojne aktere s desnog krila HDZ-a,
uglavnom porijeklom iz Hercegovine ili Bosne, i jasno je da utjecaj HDZ-a BiH
(dakle utjecaj Dragana Čovića) bitno nadilazi samo taj utjecaj na dva
zagarantirana parlamentarna mandata.

Čović i HDZBiH imaju utjecaj i u klubu
zastupnika HDZ-a u Evropskom parlamentu, i direktnu komunikaciju s Evropskom
pučkom strankom, ali i mrežu internacionalnih veza koja je izvan kontrole
hrvatske diplomatije ili stranačke centrale u Zagrebu.

– Čini mi se da je
temeljni problem političke klase (ili političkih klasa) u BiH nedostatna
sposobnost sklapanja kompromisa, nalaženja rješenja koja će biti široko
prihvaćena, a štitit će temeljne zajedničke interese i javno dobro, i
nedostatna spodobnost kreiranja koalicija. Najbolje se to vidi u slučaju
pretpristupnog dijaloga i nesposobnosti javnih vlasti da provedu očekivane
reforme. Naravno, veliki problem predstavlja opstrukcija koja dolazi iz drugog
entiteta, ali ključni problem je to što u BiH niko nije niti pokušao formirati “veliku koaliciju za Evropsku uniju” i unutar takve koalicije definirati
temeljne prioritete i politike.

U takvoj koaliciji, kad govorimo o bošnjačkoj
zajednici, SDA i Trojka ne bi smjeli jedni drugima biti opozicija, bez obzira na to koja strana je trenutno na kojem nivou vlasti u većinskoj poziciji, a za
očekivati je da se takvoj koaliciji pridruži i većina hrvatskih političkih
opcija. Osim toga, važno je graditi koalicijsku saradnju u takvoj koaliciji i
sa onima u drugom entitetu, odnosno u srpskoj zajednici u BiH, da prihvataju
načela evropske integracije i evropskog mirovnog poretka.

– Još pred koji
mjesec vrlo bih samouvjereno ustvrdio kako je treći entitet jednostavno
glupost, kako je taj koncept do kraja kontaminiran u razdoblju
hrvatsko-bošnjačkog sukoba u vrijeme agresije na BiH, te kako je definitivno
eliminiran Vašingtonskom sporazumom. Iako je Vašingtonski sporazum optimalni
okvir rješavanja problema nacionalnih zajednica unutar BiH, njegovi kreatori ga
se iznenada odriču i daju legitimitet koncepciji koja bi bila nalik onoj
trodiobe BiH na entitete.

Za sada je dominantno javno mnijenje u Hrvatskoj
krajnje nesklono konceptu trodiobe BiH, prije svega zbog iskustva o
posljedicama političkog zagovora tog koncepta u ranim devedesetima. Nažalost,
dio onih koji ne spadaju u demokratski ustavni luk u Hrvatskoj, vrlo su glasni
zagovornici te koncepcije. Oni koji u hrvatskoj političkoj areni zagovaraju
vrijednosti evropske integracije, po definiciji su vrlo rezervirani prema
zagovornicima trećeg entiteta, ali je očito da je sve snažnija podrška tog
koncepta među akterima koji se zalažu za kvazisuverenističke opcije. Nije
slučajno niti to da je u nekoliko situacija predsjednik Milanović, najglasniji
hrvatski zagovornik proputinovskog narativa, iskazao simpatije prema konceptu
da, parafraziram, “ako Srbi odu iz Bosne, ne možemo ostaviti Hrvate same s
onima” (oni su, pritom, naravno, Bošnjaci). Zasad su takvi glasovi uvjerljivo
manjinski, ali zabrinjavajuće je da su sve glasniji i da očito imaju snažnu
mrežu podrške, i to ne iz Hrvatske.

– Rijetki su akteri
u Hrvatskoj koji imaju bilo kakve simpatije prema modelu političkog djelovanja
Milorada Dodika. Kontroverzni predsjednik Republike Zoran Milanović javno je
hvalio Dodika i zagovarao njegove interese, i to je znatno štetilo Milanovićevom ugledu u javnosti. Jedan od razloga izrazite nesklonosti hrvatske javnosti
prema političkoj eliti Hrvata u BiH iz razdoblja ranih devedesetih, iz vremena
sukoba s Bošnjacima, bile su informacije o njihovoj trgovini i saradnji s
vlastima Karadžićeve paradržave i Mladićeve paravojske. Od tog vremena u
hrvatskoj javnosti postoji senzibilitet koji dovodi do negativnih reakcija na
previše blisku saradnju bosanskohercegovačkih Hrvata i s onim akterima iz
srpske zajednice, koji više ili manje otvoreno zagovaraju centrifugalne procese
u BiH.

Ipak, postojalo je
razdoblje u kojem je administracija Andreja Plenkovića bila interesnim
aranžmanom povezana s Miloradom Dodikom. Sredinom 2019. godine Plenkovićevoj je
vladi bilo silno važno to što je Dodik, tada kao član Predsjedništva BiH,
blokirao odluku druge dvojice članova Predsjedništva Šefika Džaferovića i
Željka Komšića, o pokretanju procesa pred Međunarodnim sudom za pravo mora
protiv Hrvatske zbog izgradnje mosta kopno – Pelješac. Da je do pokretanja tog
procesa došlo, Hrvatskoj bi bila blokirana evropska sredstva za izgradnju
mosta, a izgradnja mosta bila je jedan od važnih preduvjeta za ulazak Hrvatske
u Schengensku zonu. To što je Dodik glasao protiv, a nakon toga u
parlamentarnoj proceduri pitanje mosta proglasio pitanjem od vitalnog interesa
srpskog naroda u BiH, za taj glas Dodik je dobio ozbiljnu kompenzaciju, jer se
Hrvatska obvezala izgraditi most preko Save kod Bosanske Gradiške i brzu cestu
od Bosanske Gradiške do Okučana, dakle poveznice s autocestom Zagreb –
Beograd.

Štaviše, firma bliska Dodiku, koja se u jednom trenutku čak našla pod
američkim sankcijama, dobila je posao izgradnje te ceste. Interes Hrvatske nije
bilo povezivanje Banje Luke autocestovnom vezom s Okučanima, nego je njen
interes u vezi s evropskim prometnim koridorima i povezivanje s BiH Koridorom Vc.

Međutim, Dodikov glas plaćen je ustupkom na račun geopolitičkih interesa i to
takvim koji je otvarao mogućnost povezivanja Gradiške i Okučana brzom cestom,
sve do mađarske granice. Kako to obično bude s političkim ustupcima, taj
Dodikov projekt nije realiziran ni do danas jer iako su i most i prilazna
cesta izgrađeni, u domaćoj proceduri u BiH granični prijelaz kod Bosanske
Gradiške do danas nije otvoren.

Nakon “posla” povezanog s Pelješkim mostom, komunikacija hrvatske administracije s Dodikom je
postala vrlo ograničena. Iz vremena kad su se pripremali dogovori s Dodikom
ostao je i neugodan skandal hrvatske diplomatije, kad je tadašnji ambasador Hrvatske u Sarajevu Ivan Del Vechio došao na svečanu akademiju u Banjoj Luci,
na nelegalno entitetsko obilježavanje “državnosti”. Nakon toga ovaj diplomat je
povučen i završio je svoju karijeru, ali neugodni dojam je ostao.

– Sveta Stolica
jedna je od prvih koja je priznala državnost Bosne i Hercegovine, a naglasak na
značenje državnih odnosa s BiH dala je posjeta pape Franje Sarajevu 2015. godine.
Temeljni stav Katoličke crkve prema BiH je jasno definiran, a važan je i stav
Biskupske konferencije o uređenju BiH, kojeg spominjete.

Unutar Crkve uvijek je
bilo i istaknutih pojedinaca, pa i dijelova hijerarhije i crkvenih redova, koji
su djelovali jasno profilirano kao konstitucionalni patrioti. Uvijek je bilo i
drugih interesa, pa su interesne skupine koje su zainteresirane za poticanje
centrifugalnih procesa u BiH pokušavale iskoristiti pojedince unutar Crkve, kao
argument za svoje političke zamisli. Na neki način i kardinal Puljić je nedavno
bio žrtvom takve zamke, kad je njegov istup na javnom skupu bio doveden u
neprijatan kontekst, koji nije dio misije Crkve, nakon što je na istom skupu
predstavljena i koncepcija i karta moguće diobe Federacije na dva entiteta,
bošnjački i hrvatski. Riječ je o djelovanju interesnih skupina, koje imaju
interesno zaleđe, koje su dio konstrukcije “sukoba civilizacija” i koje koncept “nužnog suprotstavljanja kršćanstva i islama” nastoje aplicirati na
bosansko-hercegovačke političke odnose. Crkva pritom nije zagovornik takvog
koncepta, nego svojevrsna “kolateralna žrtva”.

– Jedini okvir u kojem Bosna i Hercegovina može
funkcionirati kao održiva i funkcionalna, suverena i jedinstvena država je
okvir evropskog mirovnog poretka. Taj je poredak s krajem razdoblja Pax
Americana izložen ozbiljnim izazovima, a američka administracija nesklona
multilateralizmu, od ključnog saveznika Evropi postala je partnerom u nekom
obliku “konfliktne saradnje”.

Bosna i Hercegovina silno ovisi o tome kako će
se odvijati proces emancipacije Evrope od SAD-a, ali je istovremeno i veliki test
za Evropsku uniju. Ne uspije li Evropa održati BiH kao zajednicu triju
ravnopravnih naroda i ostalih građana koji žive na teritoriju BiH i tvore
posebnu cjelinu, koja nosi relevantne kulturne, socijalne i političke
vrijednosti i kapital, postavilo bi se pitanje efikasnosti evropskog modela.

Novi sukob na rubu Evrope, pak, i fizički ugrožava njenu integriranost i
prilagođavanje novim okolnostima, upravo kao što je agresijom Miloševićeva
režima na prostoru bivše Jugoslavije ranih devedesetih bio usporen proces državne
i političke integracije tadašnje Evropske ekonomske zajednice.

Međuovisnost
uspješnosti procesa evropske integracije i održivosti multikulturalne i
multikonfesionalne BiH, kao održive i jedinstvene države, s jedne je strane
svojevrsno sidro sigurnosti za BiH, ali istovremeno i izvor ozbiljnih rizika i
razlog angažiranja protivnika evropskog mirovnog poretka na destabilizaciji
demokratskog poretka u BiH.

Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu bilježi da “Bošnjaci sporo dolaze”. Ta se konstatacija, koliko god oštro zvučala, u suvremenom političkom trenutku čini gotovo proročanskom. Bošnjačka intelektualna i politička svijest već duže vrijeme pokazuje znakove duboke dezorijentiranosti, odvojenosti od stvarnih odnosa snaga i globalnih procesa koji izravno utječu na sudbinu Bosne i Hercegovine.

Slučaj Milorada Dodika tu konfuziju do kraja razotkriva. Godinama se u javnosti iznova tvrdilo da je Dodik politički gotov, dok je istovremeno gradio međunarodnu mrežu savezništva i legitimiranja. Njegovi susreti s Benjaminom Netanyahuom, Viktorom Orbanom, kao i odlazak na molitveni doručak s Donaldom Trumpom, ne mogu se promatrati kao protokolarni incidenti, već kao elementi dugoročne političke strategije. U tim susretima Dodik dosljedno gradi narativ prema kojem Srbi, navodno, ne mogu živjeti s Bošnjacima u zajedničkoj državi, analogno izraelsko-palestinskom sukobu. Takav diskurs nailazi na razumijevanje u svijetu u kojem međunarodno pravo sve više gubi na snazi, a granice se preoblikuju interesima, moći i političkim nasiljem.

Bitno je naglasiti da Dodik nikada nije skrivao plan otcjepljenja Republike Srpske. Naprotiv, sustavno ju je razvijao još od razdoblja prije rata u Ukrajini, čekajući povoljan međunarodni trenutak. Prema brojnim indicijama, već postoji krug država koje bi pod određenim okolnostima bile spremne priznati eventualno odcjepljenje bh. entiteta Republika Srpska. U takvom globalnom kontekstu, Bosna i Hercegovina se suočava s ozbiljnom prijetnjom vlastitom teritorijalnom integritetu.

No, ključno pitanje nije Dodik ili Republika Srpska. Njegova uloga je ostvarivanje vlastitog političkog projekta. Suštinsko pitanje odnosi se na političke i društvene ciljeve Bošnjaka. Ono što artikulira njihova akademska zajednica i politička elita. Sudbina Bosne i Hercegovine ne ovisi presudno o Dodiku, već o Bošnjacima, jer bez njih se ne može formirati održivi politički proces u ovoj zemlji. To, međutim, pretpostavlja politički osviještene i odgovorne aktere.

U tom kontekstu posebno zabrinjava pojava bošnjačkih intelektualnih i političkih krugova koji se dive srpskim ideološkim konstrukcijama i tvrdnjama o buntu protiv globalizma i novog svjetskog poretka. Takvi diskursi, često prožeti kvazireligijskim i antizapadnim narativima, oduzimaju Bošnjacima državotvornu i nacionalnu dimenziju i svode bošnjačku političku svijest na teološko-identitetski okvir. Ne shvaćaju da Srbi svoje strateške ciljeve već ostvaruju preko zapadnih struktura i saveza, dok Bošnjacima prodaju iluzije o „istočnom raju“. Na taj se način realna politika zamjenjuje ideološkim konstrukcijama koje nemaju uporište u povijesnom iskustvu ili suvremenoj političkoj stvarnosti.

Poseban problem predstavlja način na koji se u tim krugovima reinterpretira političko nasljeđe Alije Izetbegovića. Njegova politika je jasno bila usmjerena na očuvanje demokratske, cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, u kojoj će bošnjački narod biti ravnopravan politički subjekt. Kompromis je u toj politici imao svoje mjesto, ali samo kao dvosmjeran proces u kojem niti jedna strana ne odustaje od vlastite političke egzistencije. Suvremeni zagovornici strateškog savezništva, međutim, svode tu politiku na jednostrane ustupke, zanemarujući činjenicu da bi prihvaćanje takvih koncepata značilo povratak na pozicije koje su Bošnjaci imali i prihvatili krnju Jugoslaviju. Riječ je o povijesnoj opciji koju je Izetbegović svjesno odbacio, jer je podrazumijevala trajnu političku podređenost Bošnjaka unutar hegemonističkih srpskih nacionalnih okvira.

Povijesno iskustvo jasno pokazuje da su pokušaji srpsko-bošnjačkog političkog savezništva najčešće završavali na štetu Bošnjaka. Ti savezi nisu propali zbog bošnjačke političke neodgovornosti, već zbog činjenice da bosanski Srbi, kao nosioci autentičnog srpskog nacionalizma, nisu bili spremni prihvatiti Bošnjake kao ravnopravne političke partnere. Suradnja Mehmeda Spahe i Milana Stojadinovića u razdoblju od 1935. do 1938. može se promatrati kao primjer mogućeg političkog kompromisa. No, upravo zbog politike popuštanja prema Muslimanima, Stojadinović je došao u otvoreni sukob s dominantnim srpskim političkim krugovima, koji su tražili njegovu političku eliminaciju. Ova činjenica jasno pokazuje granice svakog pokušaja ravnopravnosti Bošnjaka unutar političkog poretka oblikovanog interesima srpskog nacionalizma.

Sličan obrazac ponovio se i 1991. godine, kada je tzv. povijesni sporazum srpskog rukovodstva i tadašnje Muslimansko-bošnjačke organizacije, uz ključnu ulogu Slobodana Miloševića, doveo do rascjepkavanja bošnjačkog političkog korpusa. Umjesto stabilizacije odnosa, taj sporazum je produbio jaz između dželata i žrtve, dodatno oslabivši Bošnjake u presudnom povijesno-političkom trenutku.

Ova povijesna izjava ne znači da Bošnjaci trebaju voditi antisrpsku politiku. Naprotiv, racionalna politika podrazumijeva prihvaćanje realnosti da su Srbi dio moderne bosanskohercegovačke državne strukture i da bez njih nije moguće održivo funkcioniranje države. No, racionalnost politike ne ogleda se u samozatajnosti. Politička ideja vodilja mora biti ono što je ispravno, dugoročno održivo i politički spasonosno za Bošnjake. U tom smislu, Srbi ne mogu biti nosioci bošnjačkog političkog projekta, niti njegov garant.

Bosna i Hercegovina danas nije prvenstveno suočena s vanjskim prijetnjama, već s problemom unutarnje bošnjačke političke i intelektualne zrelosti. Ako Bašeskijina rečenica nije ozbiljno obrađena unutar bošnjačke političke misli, sada je vrijeme za to. Ne kao čin samoprijezira, već kao poziv na političku zrelost. Sporo razmišljanje nije sudbina, ali ignoriranje povijesnog iskustva je izbor.