Najnoviji trogodišnji plan koji je usvojila Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, a koji precizira ekonomske i fiskalne smjernice do kraja desetljeća, na prvi pogled nudi sve ono što strana administracija voli čuti.

Stranice dokumenta pune su pojmova poput “zelene tranzicije”, “digitalizacije” i “uključivog napretka”.

Raskorak između teorije i prakse postao je očit nakon što je Federacija Bosne i Hercegovine odlučila izaći na međunarodno tržište kapitala.

Izlazak na Londonsku burzu i povlačenje 800 milijuna eura komercijalnog duga – koji će s kamatama koštati porezne obveznike blizu dvije milijarde maraka – teško se može podvesti pod gospodarski trijumf. Kad se javne financije stabiliziraju skupim inozemnim obveznicama, to obično nije znak snage, već jasan pokazatelj da redovni prihodi od poreza i doprinosa jedva pokrivaju osnovne potrebe sustava.

Ekonomski stručnjaci s pravom upozoravaju na trenutak ovog poteza. U zemlji u kojoj se gospodarski potezi povlače s okom na izborni kalendar, svježi priljev deviza prvenstveno služi održavanju tekuće likvidnosti i socijalnom miru.

Krpanje proračunskih rupa i pumpanje socijalnih davanja trenutno stvaraju privid prividne stabilnosti.

Cijena te kratkoročne političke koristi je prijenos ogromnog financijskog tereta na sljedeće mandate i generacije.

Pojedina izvješća za naredno razdoblje jasno identificiraju ozbiljne fiskalne rizike, posebice kada dospiju obveze planirane za 2027. i 2028. godinu.

Tada će se drastično smanjiti prostor za bilo kakve kapitalne investicije, jer će otplata duga progutati veliki dio proračuna.

Iako se svaka vlast formalno pravda da se krediti uzimaju isključivo za autoceste, infrastrukturu i razvoj, javna je tajna da se u praksi dobar dio tog novca koristi za gašenje aktualnih požara.

Novim obvezama zapravo se održava glomazna javna potrošnja i financira administracija

Kada ovi računi stignu na naplatu, građani Federacije BiH će kroz skuplji život i veće namete osjetiti pravu cijenu današnjeg optimizma.

Tada će postati potpuno jasno da se moderni “inkluzivni rast” iz vladinih prezentacija u stvarnom životu pretvorio u zajednički dug koji će solidarno vraćati svi porezni obveznici.