U Starom Rudom danas je obilježena godišnjica stradanja 101 bošnjačkog civila ubijenog u periodu od maja do septembra 1992. godine.

I nakon više od tri desetljeća obitelji i dalje tragaju za posmrtnim ostacima 50 žrtava, čekajući istinu i pravdu.

Program obilježavanja započeo je simboličnim spuštanjem 101 cvijeta u rijeku Lim, u znak sjećanja na nevino ubijene.

Centralni dio programa održan je kod Spomen obilježja šehidima – ubijenim, odvedenim i nestalim Bošnjacima u Starom Rudom, gdje su okupljeni odali počast žrtvama i poslali poruke mira, odgovornosti i očuvanja kulture sjećanja.

Tijekom programa je naglašeno da svaki cvijet postavljen u Limu predstavlja sjećanje na izgubljeni život, ali i trajni zavjet da se istina o počinjenim zločinima čuva od zaborava.

Istaknuta je potreba nastavka potrage za nestalima i procesuiranja svih odgovornih za ratne zločine.

Podsjećajući da obitelji 34 godine čekaju pravdu, poručeno je:

– Ovo je dan boli, ali i dan dostojanstva, istine i sjećanja. Ostaje nam da prevrnemo svaki kamen u bosanskim brdima dok svaku kost ne pronađemo i dostojno ih sahranimo.

Nazočnima se obratio načelnik Općine Rudo Dragoljub Bogdanović, koji je izrazio sućut obiteljima stradalih i poručio da zločini nad nedužnim civilima ne smiju biti predmet političkih podjela, već trajna opomena i obaveza da se odgovorni kazne.

– Želim izraziti duboku tugu i suosjećanje s nevinim žrtvama Bošnjaka na području općine Rudo, koji su se našli na meti samo zato što su druge vjere. Ako postoji samo jedna žrtva, zaslužuje da je se sjećamo i okupljamo, a ja sam tu – rekao je Bogdanović.

Govoreći o svim nevinim civilnim žrtvama, istaknuo je kako među njima ne smije biti nikakve razlike.

– Zašto ubiti Aliju ili Ramu? Zašto ubiti nekakvu Stojanu ili Ljubicu? Zašto ubiti još ovih 99 ljudi? Smrt i ubijanje nedužnih Ružinaca moraju se promatrati kao žrtve bezdušnih zločinaca koji nemaju nacije. Oni su zločinci koje treba kazniti. Želim još jednom potvrditi i ponoviti da zločinci moraju biti kažnjeni bez obzira iz kojeg naroda bili, a posebno oni koji su iz moje zemlje, jer i mene povrijeđuju. Radi božije i ljudske pravde oni moraju biti pronađeni i kažnjeni – rekao je Bogdanović.

Na kraju svog obraćanja uputio je poruku mira i zajedničkog života.

– Problemi su slični za sve nas, bez obzira na vjeru. Moramo živjeti zajedno, složno, jedni pored drugih, poštovati, pomagati i poštovati jedni druge. Molim se jedinom Bogu da nam podari mudrosti i razuma, te da se zla vremena više nikada ne vrate – poručio je.

koji je ukazao na činjenicu da ni nakon više od tri desetljeća obitelji žrtava nisu dočekale pravdu, istaknuvši odgovornost institucija koje su, prema njegovim riječima, dužne procesuirati ratne zločine.

– Ako bismo tražili odgovornije ljude, naravno da su najodgovorniji oni koji ne rade svoj posao. Suštinski – institucije, funkcioniranje države, sudovi i tužiteljstva, koji bi se time trebali baviti, očito se ne bave zločinima. Koliko god se pravdali pritiscima na njih iz nekih politika i struktura, oni ne rade svoj posao – rekao je načelnik. Pitić.

Muftija je upozorio da će pravovremeno kažnjavanje odgovornih biti snažna opomena budućim generacijama i doprinijeti izgradnji pravednijeg društva. Podsjetio je i da nekažnjeni zločini iz prošlosti često ostavljaju prostor za ponavljanje novih stradanja, istaknuvši važnost odgovornosti i vladavine prava.

O boli koju porodice nose više od tri desetljeća svjedočio je i Ćamil Dorić, brat ubijenog Hamze, čija je obitelj pretrpjela teške gubitke u dva rata.

– U tom Prvom ratu moj djed je ovdje na mostu zaklan i bačen u Lim. I u ovom ratu ubili su mi brata, 4. srpnja našao se na svojoj njivi… Roditelji su nam tamo poginuli, u ovim ratovima pobili su nam petnaest do dvadeset članova obitelji. I nikome ovo nije suđeno. Nitko. Još je žalosnije što nam ovdje ne daju ni ploču podići – rekao je vidno potreseni Dorić.

Govoreći o potrazi za posmrtnim ostacima njegovog brata, kazao je kako obitelj nikada nije dobila priliku da ga dostojno pokopa.

– Nismo. Ove su divlje svinje iskopale i raznijele. Drugi su to našli, mi nismo ni bili jer smo pobjegli. Bol nikada ne prolazi. I opet kažem, najžalosnije je što još nitko nije optužen za zločine koji su počinjeni – zaključio je Dorić.

Obilježavanje obljetnice završilo je molitvom i polaganjem cvijeća, uz zajedničku poruku da sjećanje na nevino stradale mora ostati trajna obveza, kao i nastavak potrage za nestalima i ustrajnost u zahtjevu da se svi odgovorni za počinjene zločine privedu pravdi.

– Moj brat je ubijen početkom jula 1992. godine, u blizini rijeke Lim. Njegove posmrtne ostatke pronašli smo tek 2005. godine u mrtvačnici u Goraždu, kada je dostojno ukopan – kazala je Nura Zulčić, sestra ubijenog Šemsudina Hodžića.

U Francuskoj, kaže, živi od 1973. godine i dugo nisu znali za njegovu sudbinu.

– Prema informacijama koje smo kasnije saznali, on je odveden iz hotela u Rudom, gdje je otišao nešto pojesti. Dva su ga policajca izvela iz hotela i rekla mu da pođe s njima. Što je bilo nakon toga, samo Bog zna. Kasnije smo doznali da je njegovo tijelo pronađeno kod Strgačine. Navodno su ga naši ljudi pronašli i tu privremeno zakopali. Nakon rata govorilo se da je na tom području bilo više pojedinačnih grobnica, ali zbog nanosa pijeska i promjena terena one se više ne istražuju – rekla je.

U organizaciji Udruženja obitelji šehida i poginulih boraca Armije R BiH Prozor danas je održan tradicionalni mevlud „Dova šehidima – opomena živima“.

Program je počeo u 12 sati obilaskom šehidskog mezarja u Mahali, učenjem Jasina i dove šehidima Prozora, te polaganjem cvijeća.

Nakon obilaska mezarja, program je nastavljen klanjanjem podne namaza i prigodnim mevludskim programom, dok će tradicionalni pohod na Crni Vrh biti održan u petak – 31. jula.

Na području općine Prozor u agresiji na Bosnu i Hercegovinu ubijeno je nekoliko stotina Bošnjaka, muškaraca, žena i djece.

Najmlađa žrtva je sedmomjesečni dječak Haris Pilav iz sela Lapsunj, a najstarija Fata Malanović iz sela Heljdovi.

U julu 1993. veliki broj prozorskih Bošnjaka stradao je u logorima u Srednjoškolskom centru u Prozoru, UNISU i Vatrogasnom domu, a mnogi su ubijeni na različitim lokacijama, Crnom Vrhu, deponiji na Duškoj Kosi…

Tijekom zatočeništva u logorima HVO-a, torturi su posebno bili izloženi zatočenici Vatrogasnog doma u Prozoru i Srednjoškolskog centra, gdje su premlaćivani i mučeni do smrti.

Postoje brojne izjave o strijeljanju bošnjačkih civila na lokalitetu Duška Kos (danas je to deponija smeća).

Deseci žena i djevojaka su silovani, a zabilježena su i seksualna iskustva nad muškarcima, poput prisiljavanja na seks s krmačom.

Pripadnici tzv. Hrvatsko vijeće obrane 31. srpnja 1993. iz logora u Srednjoj školi odvelo je 54 Bošnjaka iz Prozora na područje Crnog Vrha, vezalo ih žicom kao živi štit i preko Maklja krenulo prema položajima Armije RBiH.

Ubijena su 23 logoraša, a ostali su se uspjeli spasiti bijegom u šumu.

Za ovaj zločin do danas nitko nije odgovarao.

Hrvatske snage su u Prozoru potpuno uništile bošnjačka naselja: Tošćanica, Lizoperci, Grevići, Gračac, Ustirama, Heljdovi, Klek, Gračanica, Paroš, Parcani, Gorica, Škrobućani, Munikoze, Prajina, Donji i Gornji Krančići, Lug Donji i Gornji Višnjani, Blace, Here, Lapsunj, Kovačevo Polje, Varvata i Orašac.

O sudbini brojnih Prozorčana koje su odveli vojnici HVO-a i Hrvatskog vijeća do danas se ništa ne zna, javlja lug-prozor.info.

Na lokalitetu Krivi put kod Sanskog Mosta danas je obilježena godišnjica jednog od najtežih zločina počinjenih na području ove općine, gdje su pripadnici srpskih snaga 1992. godine ubili 17 Bošnjaka, nakon što su ih fizički zlostavljali i natjerali da sami sebi kopaju grobove.

Komemorativni skup organiziralo je Udruženje logoraša Sanski Most, a prisutni su se učenjem Fatihe, polaganjem cvijeća i odavanjem počasti prisjetili stradanja nevinih žrtava čija su tijela nakon strijeljanja uklonjena kako bi se prikrili tragovi zločina.

Dio posmrtnih ostataka bačen je u rijeku Sanu, dok je većina žrtava kasnije pronađena i ekshumirana iz masovne grobnice na groblju Greda.

Tijekom komemoracije je istaknuto da je zločin na Krivom putu potvrđen i kroz presude Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, kojima je njegovo izvršenje pravomoćno utvrđeno i dokumentirano.

Sudionici sastanka izrazili su žaljenje zbog činjenice da značajan broj neposrednih počinitelja ovog zločina još uvijek nije priveden pravdi.

U ime načelnika Općine Sanski Most Mensura Seferovića, prisutnima se obratila njegova savjetnica Amira Mujkić, koja je istakla važnost očuvanja kulture sjećanja i kontinuiranog podsjećanja na ratne zločine kako se ovakva stradanja više nikada ne bi ponovila.

Izaslanstvo Općine Sanski Most položilo je cvijeće ispred spomen obilježja podignutog u znak sjećanja na ubijene žrtve.

Sustav logora Jasenovac, osnovan 1941. u sklopu NDH, bio je jedno od najvećih stratišta u jugoistočnoj Europi. Kroz njegove logore prošli su deseci tisuća ljudi.

Ističu se samo Srbi, Židovi, Romi, Hrvati, Slovenci, čak i po jedan Čeh i Norvežanin.

Bošnjačke žrtve logora Jasenovac, prema riječima Nihada Halilbegovića, autora brojnih studija o novijoj povijesti Bošnjaka, nisu spomenute, vjerojatno da bi se negiralo ili minimiziralo njihovo sudjelovanje u sveukupnom stradanju. To se kontinuirano radi od Drugog svjetskog rata do danas.

U razgovoru za Preporod.info Halilbegović, koji je napisao i knjigu “Bošnjaci u logoru Jasenovac”, podsjeća da je u ovom logoru ubijeno 1.520 Bošnjaka iz 273 mjesta u Bosni i Hercegovini. Među njima je 371 Bosanka.

Halilbegović podsjeća da je logor Jasenovac, odnosno sustav jasenovačkih koncentracijskih logora, za razliku od privremenih i improviziranih logora, osnovanih neposredno nakon proglašenja NDH, bio prvi sustavno građen koncentracijski logor, koji je postao najveće mučilište i pustoš u NDH.

Navodi da se kompleks logora Jasenovac nalazio na površini od 210 km2. Prvi zatočenici u ovaj logor upućeni su u kolovozu 1941., a logor je zatvoren u svibnju 1945. U logor su dovedene dvije kategorije zatočenika: osuđeni i neosuđivani.

Obljetnica logora Jasenovac obilježava se svake godine 22. travnja, nažalost na dva mjesta: u Memorijalnom centru u Jasenovcu i Memorijalnom centru u Gradini.

– Iako je, prema mojoj evidenciji, u Jasenovcu stradalo 1.520 Bošnjaka, oni se rijetko ili nikako ne spominju kao žrtve. Bošnjaci su u logoru Jasenovac stradali kao antifašisti u pravom smislu te riječi, iako značajan broj njih nije ni znao što je antifašizam – navodi Halilbegović.

Dodaje da je stradanje Bošnjaka u Jasenovcu dugo bilo nedovoljno istraženo; mnogi su ubijeni zbog pomaganja partizanima, zaštite bližnjih ili zbog humanih akcija.

Ističe da nas šutnja, pa i negiranje stradanja Bošnjaka u logoru Jasenovac, obavezuje da budemo aktivniji i da ne zaboravimo strahote ovog logora i njegovih žrtava.

Halilbegović naglašava da se žrtvama najveća nepravda čini upravo kroz “licitiranje brojkama”, gdje se ljudi svode na statistiku umjesto da budu zapamćeni po imenima i sudbinama.

Posebno ističe da je među žrtvama veliki broj uglednih i obrazovanih Bošnjaka, intelektualaca, književnika i članova poznatih obitelji.

Njihova stradanja svjedoče da se represija nije opredjeljivala samo prema nacionalnoj pripadnosti, već i prema društvenom utjecaju, obrazovanju i stvarnom ili pretpostavljenom političkom opredjeljenju.

Podsjeća da je tijekom dugogodišnjeg istraživanja zločina u logoru Jasenovac i objavljivanja knjige propustio odgovoriti na tri pitanja.

Prvo, zašto partizani nisu pomogli zatočenicima logora, kada su 22. travnja 1945. goloruki probili, što bi smanjilo broj žrtava.

Drugo, zašto su partizani nakon ulaska u logor uništavali dokaze o postojanju logora, rušili zgrade, ograde, mučilišta i drugo.

Treće, zašto Tito nikada nije posjetio logor Jasenovac i poklonio se njegovim žrtvama.

– Tijekom stradanja jasenovačkih logoraša od kolovoza ’41. do svibnja 1945. godine srpske postrojbe četnika, ustalnika, pa i zajedničkom suradnjom četnika i partizana počinile su strašne zločine nad Bošnjacima i njihovim raseljavanjem, posebno u istočnoj Bosni i istočnoj Hercegovini, što bi se moglo okarakterizirati kao genocid nad Bošnjacima – naglasio je Halilbegović.

Jasenovac ostaje, ne samo mjesto masovnog stradanja, nego i simbol uništene intelektualne i društvene elite.

Radi istine i budućnosti, sjećanje na žrtve treba biti utemeljeno na činjenicama, dostojanstvu i istini, kao trajno upozorenje protiv mržnje i zlouporabe povijesti.

Prošle su 33 godine od zločina u Štrpcima, kada su pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS) na željezničkoj stanici u Štrpcima izveli 20 putnika iz voza koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar, a zatim ih ubili.

Oni su zajedno sa prtljagom utovareni u kamion i u pratnji dva putnička vozila odvezeni u Višegrad. U Prelovo su stigli iza 17 sati.

Iskrcani su ispred Osnovne škole “Želimir Đurić Željo”, sjedišta komande Prve bojne 2. podrinjske lake pješadijske brigade Višegrad.

U školskoj sportskoj dvorani naređeno im je da se svuku, odlože prtljagu i iznesu sve dragocjenosti.

Zatim su fizički zlostavljani i mučeni. Sa rukama vezanim žicom u donjem vešu, ponovo su ukrcani u kamion koji ih je odvezao u selo Mušići.

Milan Lukić je strijeljao 18 civila u prizemlju spaljene kuće Rasima Polje.

U pokušaju bijega ubijena su dva civila. Na jednog je pucao Nebojša Ranisavljević, a na drugog nepoznati vojnik koji je također bio na straži. Sutradan su tijela ubijenih bačena u Drinu.

Do sada su pronađeni posmrtni ostaci četiri žrtve (Halil Zubčević, Ilijaz Ličina, Jusuf Rastoder i Rasim Ćorić). Pronađeni su tijekom ekshumacije na lokalitetu jezera Perućac.

Ubijeni civili bili su državljani Savezne Republike Jugoslavije.

Pripadnici VRS su 27. veljače 1993. godine oteli i ubili 19 državljana bivše SRJ i jednog državljanina.

Od državljana SRJ 18 je bilo Bošnjaka, a jedan Hrvat, a svi su živjeli u Srbiji i Crnoj Gori – u Beogradu, Prijepolju, Bijelom Polju i Podgorici.

Žrtve ovog zločina su: Esad Kapetanović, Iljaz Ličin, Fehim Bakija, Sećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedna nepoznata osoba. osoba. Najstarija žrtva imala je 59, a najmlađa 16 godina.

Za zločin u Štrpcima pred sudovima u regiji osuđeno je deset osoba.

Prema priči Toma Buzova snimljen je kratki film “Čovjek koji nije mogao šutjeti” koji je bio nominiran za “Oscara”.