U trenutku kada se SAD ponovno suočava s posljedicama izravnih vojnih udara na Iran i eskalacijom regionalnih sukoba, postavlja se suštinsko pitanje: zašto američki predsjednici, bez obzira na stranačku pripadnost, nastavljaju ulaziti u iscrpljujuće sukobe iz kojih nema jasne izlazne strategije.

Analiza časopisa Američki konzervativac ukazuje na to da ti “strani zagrljaji” nisu slučajne pogreške, već rezultat sustavnog promašaja u samom srcu washingtonskog establišmenta koji daje prednost globalnoj hegemoniji nad nacionalnim interesima.

Temeljni uzrok ovog fenomena leži u preobrazbi američke vanjske politike iz defenzivne u ekspanzionističku, gdje se svaki regionalni poremećaj bilo gdje u svijetu tumači kao izravna prijetnja američkoj nacionalnoj sigurnosti.

U analizi se ističe da je “principijelni realizam”, koji je nekoć krasio konzervativnu misao, ustupio mjesto agresivnom unilateralizmu.

Primjer intervencija u Venezueli i Iranu tijekom 2025. i 2026. godine pokazuje kako se vojni kapaciteti koriste kao „skalpel“ za rješavanje složenih političkih problema, što redovito dovodi do nepredviđenih troškova i dugoročne destabilizacije.

Analiza dodatno razotkriva paradoks u kojem su čelnici SAD-a, unatoč obećanjima o okončanju “vječnih ratova”, uvučeni u nove sukobe pod pritiskom vojno-industrijskog kompleksa i ideoloških krugova koji smatraju da Amerika pod svaku cijenu mora ostati jedina svjetska supersila.

Umjesto da se usredotoče na domaće gospodarske izazove ili zaštitu granica, predsjednici često koriste vanjskopolitičke avanture kao način da povećaju rejting ili pokažu snagu, zanemarujući činjenicu da takve akcije često idu izravno na ruku strateškim suparnicima poput Kine, koji strpljivo profitiraju dok se SAD istroše.

Sve dok Washington ne redefinira svoje vitalne interese i odustane od mita o globalnom policajcu, američki vojnici i porezni obveznici i dalje će plaćati cijenu politika koje ne donose ni mir ni stabilnost, već samo nove, dublje bare iz kojih je sve teže izaći, zaključuje se u analizi.

Analiza objavljena u Američki konzervativac sugerira da bi predsjednik Donald Trump mogao okončati sukob s Iranom samo strateškim udaljavanjem od Izraela.

U analizi se tvrdi da su Sjedinjene Države već postigle ključne vojne ciljeve, te da daljnja eskalacija ne donosi dodatnu sigurnost, već povećava rizik od šire regionalne destabilizacije.

Kao alternativa predlaže se proglašenje pobjede i pokretanje diplomatskog procesa s Iranom, uz redefiniranje odnosa s Izraelom u skladu s američkim interesima.

Američka politika prema Bliskom istoku je na prekretnici, a ključnu ulogu u mogućoj deeskalaciji sukoba s Iranom mogao bi odigrati predsjednik Donald Trump.

Analiza tvrdi da su Sjedinjene Države već postigle većinu svojih vojnih ciljeva u sukobu s Iranom, uključujući degradaciju određenih vojnih sposobnosti i demonstraciju sile.

Unatoč tome, nastavak vojne strategije, prema ovom stajalištu, ne donosi dodatne koristi, ali povećava rizik dugotrajnog i potencijalno nekontroliranog sukoba.

Ako SAD želi izbjeći daljnju eskalaciju, morat će redefinirati svoj odnos s Izraelom. Interesi Izraela i SAD-a nisu uvijek u potpunosti usklađeni, posebno kada je riječ o pristupu Iranu. Dok Izrael zagovara jači i dugoročniji pritisak, američki interesi navodno su više usmjereni na stabilnost i izbjegavanje novih “beskrajnih ratova”, stoji u analizi.

U tom kontekstu predlaže se politička strategija u kojoj bi Donald Trump mogao proglasiti vojni uspjeh i otvoriti prostor za diplomatske pregovore s Iranom.

Takav bi potez omogućio izlazak iz sukoba bez dodatnog vojnog uplitanja, uz očuvanje političkog kredibiliteta unutar SAD-a.

U tom smislu udaljavanje od strateških ciljeva Izraela ne predstavlja, kako se ističe, raskid savezništva, već prilagođavanje američke vanjske politike vlastitim prioritetima.

Američki evangelici predstavljaju jednu od najmoćnijih društvenih i političkih snaga u Sjedinjenim Američkim Državama, čiji je utjecaj na vanjsku politiku iznimno jak.

Ključ za razumijevanje ovog utjecaja leži u doktrini dispenzacionalizma, teološkom okviru koji dijeli povijest na različita razdoblja i u kojem moderni Izrael igra središnju proročku ulogu.

Dok John Mearsheimer i Stephen Walt u svojoj kapitalnoj studiji “Izraelski lobi i vanjska politika SAD-a” analiziraju institucionalne mehanizme lobiranja, evangelistički pokret toj strukturi daje masovni i moralni legitimitet koji političari ne mogu zanemariti.

Mearsheimer i Walt tvrde da “izraelski lobi” nije jedna skupina, već koalicija čiji je cilj usmjeriti američku politiku u korist Izraela.

U tom kontekstu, s oko 80 milijuna članova (25 posto stanovništva), evangelisti funkcioniraju kao “masovna baza” lobija.

Za te birače podrška Izraelu nije samo političko pitanje, već test duhovne odanosti Bogu.

Političar koji se protivi Izraelu u “Biblijskom pojasu” gubi ne samo financijske donacije o kojima piše Mearsheimer, već i kritičnu masu glasača koji vjeruju da američki blagoslov Izraela jamči božansku zaštitu samoj Americi.

Geopolitički koncept “rješenja dviju država”, koji je desetljećima bio službeni cilj SAD-a, u direktnoj je koliziji s evanđeoskim dispenzacionalizmom.

Budući da vjeruju da je cijela zemlja između rijeke Jordan i Sredozemnog mora božanski dar židovskom narodu, svako ustupanje teritorija Palestincima smatra se kršenjem biblijskog proročanstva.

Mearsheimer objašnjava da američki predsjednici često nisu bili u mogućnosti izvršiti pravi pritisak na Izrael upravo zbog straha od reakcije ove baze.

U takvom okviru palestinski kršćani postaju kolateralna šteta. Njihova se patnja zanemaruje jer se na moderni Izrael gleda kao na metafizički entitet čiji je opstanak preduvjet za drugi Kristov dolazak.

Stav prema Iranu unutar ovog pokreta nije vođen klasičnim realizmom ili odnosom snaga, već apokaliptičnim očekivanjima.

Dispenzacionalisti često poistovjećuju Iran s biblijskom Perzijom koja će, prema njihovom tumačenju, predvoditi napad na Izrael u “posljednjim vremenima” (rat Yejudge i Mejudge). Iran se ne tretira kao racionalni regionalni akter, već kao “duhovno zlo”.

To objašnjava snažnu podršku evangelika politici maksimalnog pritiska i protivljenja bilo kakvim nuklearnim sporazumima, jer se svako jačanje Irana doživljava kao izravna prijetnja ispunjenju božanskog plana.

Analiza Jeremyja Shearmura o potpori Donaldu Trumpu savršeno nadopunjuje Mearsheimerov pogled na lobiranje. Trump je dobio potporu evangelika (81 posto u 2016.) ne kao uzor kršćanske vrline, već kao “nesavršeno oruđe”, suvremeni kralj Cyrus koji ispunjava njihove geopolitičke ciljeve.

Priznanje Jeruzalema kao glavnog grada i preseljenje veleposlanstva bili su potezi bez jasne strateške koristi za SAD, koji su narušili odnose s arapskim svijetom, ali su bili ključni za zadovoljenje evanđeoske baze.

Tako je unutarnja teološka agenda nadvladala vanjskopolitičku logiku i nacionalni interes o kojem govore Mearsheimer i Walt.

Sinteza dispenzacionalizma i institucionalnog lobiranja stvorila je situaciju u kojoj je američka bliskoistočna politika zarobljenik eshatologije.

Dok analitičari realpolitike upozoravaju da bezuvjetna potpora Izraelu slabi stratešku poziciju SAD-a, evanđeoska baza smatra da je to jedini put do spasa.

U takvom poretku diplomacija se zamjenjuje proročanstvom, a politički kompromisi tretiraju se kao duhovna izdaja, što dugoročno cementira sukobe na Bliskom istoku kao nerješive unutar aktualnog američkog političkog diskursa.

Izrael osporava pravo Irana na nuklearno oružje, tvrdeći da zemlju vode vjerski fanatici. No, ako s druge strane i uski krug ideološki vođenih elita kroji politiku, postavlja se pitanje treba li onda međunarodna zajednica primijeniti isti pristup ili postoje nevidljivi standardi koji selektivno određuju “opasne” i “prihvatljive” aktere?