Prije tačno 32 godine brojni Sarajlije otišli su u kupovinu na pijacu Markale, među njima i tada 18-godišnja Velida Tinjak, koja je otišla po hranu, a nakon što je eksplodirala granata koju je ispalila Vojska RS sa položaja u selu Mrkovići, vratila se s ranama koje će zauvijek oblikovati njen odnos prema životu, ljudima i osjećaju za ljudskost.

Sarajevo je, kaže Tinjak, 5. veljače 1994. godine bilo okupano suncem, a sjeća se da je bio neuobičajeno topao dan, gotovo varljiv, kao da se spremala vrućina i neugoda. Sa sestrom je odlučila otići na pijacu Markale, gdje je stiglo dosta hrane, a prema njenom sjećanju prodavale su se čak i čokolade i mlijeko.

– Dugo smo se presvlačili i pažljivo birali što ćemo obući. Put od stana u ulici Maršala Tita 32 do Markala trajao je gotovo tri sata. Stalno smo se vraćali u stan po nešto drugo. Kao da nam je bilo suđeno da tog dana shvatimo koliko je život krhak i nemoćni pred sudbinom – prisjeća se Tinjak.

Ona i sestra su s prijateljicama stigle na Markale, a granata je pala i eksplodirala dva metra ispred njih. Šrapneli su bili posvuda.

– Izgubio sam se čim sam osjetio toplinu oko trbuha – bio sam ranjen. Svuda oko mene bila su mrtva tijela, mrtvi ljudi. Vladao je strah i nevjerica. Te slike i taj osjećaj potpune nemoći ostali su duboko urezani u meni – kaže Tinjak.

Kroz glavu joj je tada prolazila misao da će pasti još jedna granata.

– Umrijet ću, a nisam se oprostio od svojih najmilijih. Nisam im rekla da ne brinu i da ih volim – pomislila je.

U strahu da ne padne još koja granata, Tinjak je ranjena sa sestrom prešla ulicu. Prijatelji koji su bili s njima više nisu viđeni.

– Dobri ljudi spojili su nas s bolnicom i pružena nam je pomoć. Ali tek u bolnici smo vidjeli razmjere masakra. Ljudi bez ruku i nogu ležali su po hodnicima, a naši heroji – liječnici nadljudskim su naporima spašavali ranjenike – kaže ona.

Tinjak pred pravosudnim institucijama nikada nije svjedočio o stradanju na Markalama u veljači 1994. godine.

– Nisam uzela potvrdu da sam civilna žrtva rata jer bi me bilo sram zbog naših boraca, s obzirom na to da je riječ o lakšim povredama – kaže ona.

Od njezina ranjavanja prošle su 32 godine, a kako ističe, još uvijek je razočarana činjenicom da se nakon tri desetljeća ljudi moraju pravdati zašto nisu svi umrli ili nestali.

– Još čujem da smo mi sami sebi poslali tu granatu – kaže Tinjak.

S vremenske distance, kaže, zna da je ostala živa kako bi promijenila odnos prema sebi i prema drugim ljudima.

– Svi se rađamo i umiremo s misijom – a ovdje, na Markalama, moja misija je tek počela – kaže Tinjak.

Danas je Tinjak direktorica Prve gimnazije u Sarajevu i profesorica bosanskog jezika i književnosti. U svom profesionalnom radu nastoji mlade poučiti da mržnja razara čovjeka, kako iznutra tako i izvana, te da nema ništa važnije nego ostati čovjek. Želi, kaže, dati maksimalan doprinos kako bi mladi vjerovali u sebe i druge, u dobrotu kao najvažniju ljudsku osobinu te u važnost sjećanja i sjećanja na ono što se dogodilo.

– Ovo se ne radi da bi se mrzilo, nego da bi se prihvatio drugi i drugačiji i shvatilo da ništa nije važnije od dostojanstvenog, moralnog života kakav zaslužuje svaki čovjek – kaže Tinjak, piše Detektor.

Za vrijeme srpske opsade Sarajeva, najduže opsade jednog grada u modernoj povijesti, tržnica Markale je okupljala građane i bila mjesto gdje se za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini trgovalo raznim proizvodima do kojih su građani u to vrijeme mogli doći.

U eksploziji minobacačke granate 5. veljače 1994. godine ubijeno je 68 osoba, a oko 140 ih je ranjeno. Tribunal u Haagu je u tri presude naveo da je van razumne sumnje utvrđeno da je granata na Markale ispaljena s teritorije pod kontrolom Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, odnosno njihovih položaja na Mrkovićima.

Haški tribunal osudio je bivšeg zapovjednika Sarajevsko-rumunskog korpusa VRS-a Stanislava Galića na doživotni zatvor, između ostalog, za ubojstvo 68 Sarajlija i ranjavanje njih oko 140 na tržnici Markale. Radovan Karadžić, bivši predsjednik Republike Srpske, i Ratko Mladić, zapovjednik Glavnog štaba VRS-a, osuđeni su na doživotni zatvor, između ostalog, zbog teroriziranja i granatiranja građana Sarajeva. Na 29 godina zatvora osuđen je i bivši zapovjednik Sarajevsko-romanijskog korpusa Dragomir Milošević.

Prema Detektorovoj bazi sudski utvrđenih činjenica, u Haagu je zaključeno da su civili u Sarajevu granatirani ili namjernim pucanjem ili neselektivnim i nesrazmjernim napadima, te da niti jedan dio grada nije siguran od granata.

Tužiteljstva u Bosni i Hercegovini nisu podigla nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje civila u Sarajevu.