Sveprisutna kravata, odjevni predmet koji je postao dio standardne poslovne odjeće koja se nosi diljem svijeta, može oživjeti inače dosadno odijelo ili svečano istaknuti nečiji status.

Odabir nošenja inače bezopasne kravate može biti riskantan potez u jednoj zemlji: Islamskoj Republici Iran.

Iranski klerikalni establišment – na čelu s ajatolahom Khomeinijem – zabranio je prodaju kravata nakon Islamske revolucije 1979., smatrajući tekstil simbolom zapadne kulture.

Za novu vladajuću klasu u Iranu, kravate (kao i leptir mašne) smatrane su dekadentnim i neislamskim.”simboli križa “, dress code zapadne podređenosti pod vlašću sekularne Pahlavi monarhije.

Zato svaki iranski dužnosnik, vladin dužnosnik i šef države od tada, čak i kad nosi odijelo, ostavlja otkriven ovratnik.

Iako je zabranjena zakonom, odluka se rijetko dosljedno provodila tijekom godina, osim od strane vjerske policije s neuobičajenim žarom.

Pod vladom reformističkog predsjednika Mohameda Khatamija, kada su mnoga prijašnja ograničenja ublažena, kravate su se prodavale u buticima u većim gradovima diljem zemlje.

Iako postoji zabrana njihove prodaje, nošenje kravata nije kažnjivo. Mnogi iranski muškarci mogu se vidjeti kako se odijevaju s kravatama u raznim okruženjima, bilo da se radi o sveučilištima ili vjenčanjima, ili onima koji rade u privatnom sektoru.

Ista diskrecija ne odnosi se na žene, budući da režim provodi stroga pravila odijevanja koja zahtijevaju da žene nose hidžab u javnosti, dok vlasti nadziru sve koji nose široke marame, neprikladnu odjeću ili frizure.

Da bismo razumjeli zašto je to tako, važno je naglasiti do koje je mjere odijevanje bilo politizirano u predrevolucionarnom Iranu kao dio njegovog projekta izgradnje nacije.

Pod despotskom vladavinom Reze Šaha Pahlavija (1925.-1941.), Iran je krenuo putem modernizacije gdje je država donosila zakone koji su imali dubok, a ponekad i traumatičan utjecaj na svakodnevne Irance.

Slijedeći primjer novoutemeljene republikanske Turske – ali za razliku od bilo koje druge muslimanske vlade u arapskom svijetu ili Aziji – iranski režim nastojao je “europeizirati” izgled svojih ljudi kroz drakonsku politiku odijevanja.

Dok se nošenje europskih odijela i kravata počelo širiti iz redova elite i aristokracije u obrazovane urbane dijelove zemlje, 1928. godine donesen je jedinstveni zakon o odijevanju prema kojem svi javni službenici, osim vjerskih vođa, moraju nositi zapadnjačku odjeću. Kasnije, 1935. godine, dekretom je državnim službenicima obvezno nošenje fedora.

Šah je zatim nastavio sa svojom najnepopularnijom reformom: zabranom vela 1936. godine. Kako bi proveli tu politiku, lokalne vlasti diljem zemlje dobile su upute da uhite i novčano kazne svakoga tko prosvjeduje i spriječe žene s velom da sudjeluju u javnom životu.

Dok su nove politike naišle na odobravanje srednje klase u urbanim središtima poput Teherana, nisu bile ni blizu popularne u provinciji i među radničkom klasom, a kodeks odijevanja izazvat će značajan otpor u nadolazećim godinama.

Za šiitski kler u zemlji, koji je morao ovisiti o dobroj volji države da nosi svoju tradicionalnu nošnju, ironija je bila da je “uvođenjem vanjske razlike između laika i uleme, država Pahlavi nesvjesno pridonijela stvaranju jasno ograničenog svećenstva… grupe koja će predvoditi pad dinastije četiri desetljeća kasnije”, piše Houchang Chehabi u članak za časopis Iranian Studies.

Chehabi tvrdi da je razlog zašto su Iran i Turska krenuli putem “odjevnog društvenog inženjeringa” povezan s izgradnjom nacije, gdje se “europeizacija smatrala preduvjetom za emancipaciju i jednakost unutar sustava nacija”. Standardizacija odjeće kako bi se uklonio svaki izraz različitosti smatrala se neophodnom za izgradnju jedinstvene države i snažnog osjećaja nacionalnog identiteta.

Iako je represija u odijevanju počela popuštati do 1950-ih, a pod vladavinom Mohammada Reza Shaha postala je manje izravna državna politika, a više osobni izbor, Islamska revolucija 1979. sve će to promijeniti.

Međutim, unatoč tome što je stil odijevanja promijenjen nakon revolucije, Chehabi je primijetio da dužnosnici sadašnjeg islamskog režima više ne mogu označavati svoju “autentičnost” ni na koji drugi način osim negativno.

Dok arapski vođa može nositi jilabu na međunarodnom skupu, a pakistanski političar shirwani, dužnosnici u Islamskoj Republici Iran ističu se samo svojim odbijanjem da nose kravatu, odbijanjem koje ima više veze s revolucionarnim populizmom nego s islamom.

Ironija u svemu ovome je da kravata možda ima (daleko) iransko podrijetlo.

Moderna kravata potječe od kravate koju su prvi nosili hrvatski plaćenici koji su služili u Francuskoj tijekom 17. stoljeća. Francuzi su usvojili svoje vezane marame u modi, prije nego što su evoluirali u kravatu kakvu danas poznajemo u vrijeme industrijske revolucije.

Britanski povjesničar Noel Malcom tvrdi da je maramu s čvorovima nosilo pleme Hrvata koji su se prvobitno doselili na Balkan s iranske visoravni tijekom sasanidskog razdoblja.