Zbog sigurnosti, raznih vrsta kriminala poput krađa, provala, provala u automobile, sve više građana postavlja videonadzor ispred svojih privatnih domova. No Agencija za zaštitu osobnih podataka imala je više prijava od susjeda, jer su nadzorne kamere snimile i njihovu osobnu imovinu, a ne samo prostor ispred kuće onoga tko ju je postavio, kako bi po zakonu trebalo biti.

Iz Agencije poručuju kako nitko nema pravo snimati susjeda ili prostor ispred njegove kuće. Narušavanje nečije privatnosti nije samo ružno i nepristojno, već je i protuzakonito.

No, u posljednje vrijeme i stanovnici stambenih zgrada imaju ideje o postavljanju nadzornih kamera.

Tako se našoj redakciji javio čitatelj (ime i prezime poznato redakciji) koji tvrdi da se iza njegove zgrade u Sarajevu okupljaju narkomani i konzumiraju drogu.

Zbog toga ima ideju postaviti videonadzor ispred zgrade. S obzirom na to da kamere namjerava postaviti i iza zgrade, gdje se okupljaju ovisnici, a na tom dijelu ima samo zelenila i drveća, ta bi kamera snimala samo njih.

Kontaktirali smo Agenciju za zaštitu osobnih podataka BiH i pitali tko ima pravo, kako i gdje postavljati nadzorne kamere.

– Kad je riječ o videonadzoru u zgradama kolektivnog stanovanja i donošenju odluka vlasnika stanova, pa tako i o uvođenju videonadzora, relevantni su zakoni koji uređuju održavanje i upravljanje zajedničkim prostorijama u zgradama. U tom slučaju zajednica etažnih vlasnika dužna je potrebnom dvotrećinskom većinom donijeti odluku koja će sadržavati pravila obrade tijekom videonadzora, a s ciljem poštivanja prava na privatnost i osobni život nositelja podataka.

Videonadzor može obuhvatiti samo pristup ulazima i izlazima iz stambenih zgrada, te zajedničkim prostorijama u stambenim zgradama.

Obavijest o videonadzoru i kontakt putem kojeg se mogu dobiti detalji o videonadzoru obvezno je istaknuti na vidljivom mjestu. Nesporno je da kontrolor ima pravo štititi osobnu imovinu i uspostaviti videonadzor u tu svrhu, ali pri tome mora voditi računa o pravima drugih osoba – kazali su za Faktor iz Agencije za zaštitu osobnih podataka BiH.

Dakle, ukoliko zajednica etažnih vlasnika namjerava zakonski uspostaviti videonadzor u svrhu zaštite imovine i zajedničkih prostorija, tada je dužna ispuniti obveze iz Zakona o zaštiti osobnih podataka. Fizička osoba kao etažni vlasnik može postaviti videonadzor samo ako je usmjeren isključivo na njegovu nekretninu, odnosno ulazna vrata stana, bez snimanja zajedničkih prostorija.

– Prostor ispred stambenih zgrada je javno dostupno mjesto, koje treba biti dostupno bez ikakvih ograničenja stanarima i drugim osobama koje ga koriste za vlastite potrebe ili se tim prostorom kreću. Prema zakonskim propisima koji uređuju ovlasti tijela unutarnjih poslova i policijskih službenika u Bosni i Hercegovini, obradu osobnih podataka putem kamera za videonadzor na javnim površinama kao što su parkirališta i slično mogu provoditi samo tijela unutarnjih poslova u svrhu obavljanja policijskih poslova sprječavanja kaznenih djela ili održavanja reda i sigurnosti – dodaju iz Agencije.

Dakle, videonadzor na javnim površinama može provoditi samo policija i to za obavljanje poslova iz svoje nadležnosti. Agencija svakodnevno postupa po pritužbama građana vezanih uz uspostavu i korištenje sustava videonadzora, što ukazuje na učestalost problema zaštite privatnosti u ovom području.

Fizičke osobe ne smiju kontinuirano nadzirati i snimati javnu površinu, primjerice fiksnim kamerama.

Dakle, kameru možete postaviti samo ispred svojih vrata, radi zaštite osobne sigurnosti i imovine, ali samo pod uvjetom da snimate ulaz u svoj stan, ako je to ikako izvedivo. Ne smijete snimati susjedova vrata niti narušavati tuđu privatnost.

Tako je i s pričom na početku teksta. Ne smijete snimati javne površine, što god se tamo događalo.

U tunelu na Stupi bit će postavljen video nadzor. Oglasio se to na društvenim mrežama Admir Katica, ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo, nakon novog incidenta i vandalizma u pothodniku.

– Informiran sam da je Uprava policije MUP-a Kantona Sarajevo dala vrlo jasne smjernice Direkciji za ceste KS u vezi s uvođenjem videonadzora, te zatražila da se Uprava pismeno očituje kako bi se pokrenula procedura.

Taj dopis i prijedlog saradnje dobili smo jučer od Direkcije za ceste KS.

U suradnji s Direkcijom za ceste KS-a nabavit će se i postaviti videonadzor kojim će upravljati MUP Kantona Sarajevo, a to je način da se ubuduće spriječe ovakve situacije, kao i činjenje kaznenih djela na ovoj lokaciji – napisala je ministrica Katica.

Istakao je da se nada da će ovo biti još jedan primjer dobre prakse i dobre saradnje MUP-a KS sa drugim institucijama.

– Nedavno smo sklopili ugovor o suradnji s Općinom Novo Sarajevo koja će financirati uvođenje videonadzora u Vilsonovom šetalištu, a na sličan način rješavamo i pitanje nepropisnog zaustavljanja u zaustavnoj traci kod Međunarodnog aerodroma Sarajevo.

MUP Kantona Sarajevo će u potpunosti ispoštovati svoje zakonske obveze zaštite ljudi i imovine u Kantonu Sarajevo, a dobrodošla je svaka suradnja s drugim institucijama koje će unaprijediti rad policije kroz nabavku dodatne tehničke opreme – kazala je ministrica Katica.

Kamere su postavljene u mnogim javnim ustanovama, kao što su pošte, banke, ljekarne, šalter sale u općinama, zdravstvene ustanove, policijske postaje, trgovački centri, poduzeća…

Svaka kamera koja snima prostor u kojem se ljudi kreću može prikupiti podatke koji omogućuju identifikaciju.

To znači da snimke videonadzora nisu samo materijal, već i osobni podaci osobe koje je potrebno zaštititi.

Na primjer, kamere su postavljene u bankama tako da ne snimaju samo ruke posjetitelja, već i njegovo lice. Ista je situacija i u drugim ustanovama i tvrtkama.

U zdravstvenim ustanovama snimaju se i radnici i pacijenti. Većina ovih drugih niti ne zna za to.

Odvjetnica Lana Sarajlić kaže kako je evidentno da je korištenje videonadzora vrlo česta pojava, kako u privatnom, tako i u realnom sektoru, a je li snimanje legalno ili nezakonito ovisi od slučaja do slučaja.

Novim zakonom o zaštiti osobnih podataka u Bosni i Hercegovini definirano je gdje je zabranjeno postavljati kamere. To se prije svega odnosi na toalete, svlačionice, svlačionice, tuševe, toalete za zaposlenike i slične prostore.

Postavljanje kamera u takve prostore predstavljalo bi ozbiljnu povredu privatnosti i moglo dovesti do visokih novčanih kazni, ali i kaznene odgovornosti, ovisno o situaciji.

– Mnogo je situacija u kojima je videonadzor izmaknuo kontroli. Svakodnevno viđamo kamere na različitim mjestima pa se postavlja pitanje koliko je to zakonito i provodi li se prekomjeran videonadzor, što nas dovodi u veći problem, te da li se podaci dobiveni videonadzorom adekvatno obrađuju. Dakle, imaju li pravo pristupa takvim podacima samo ovlaštene osobe ili imaju pristup i oni kojima je to zabranjeno – kaže Sarajlić i dodaje da je privatni videonadzor često izvan kontrole.

Prije svega, kako kaže, građani bi se trebali upoznati sa svojim pravima i ovlastima zaštite osobnih podataka, barem u osnovnoj mjeri kako bi mogli ostvariti svoja prava.

– Ukoliko primijetite da se putem videonadzora obrađuju podaci, što bi moglo imati elemente kršenja Zakona o zaštiti osobnih podataka u BiH, savjet je da se za zaštitu svojih prava prvo obratite subjektu koji vrši snimanje, a postoje i drugi mehanizmi zaštite koji uključuju Agenciju za zaštitu osobnih podataka. Građani moraju biti dovoljno informirani kako bi prepoznali zlouporabu svojih osobnih podataka – napominje Sarajlić.

Zakon o zaštiti osobnih podataka u Bosni i Hercegovini objavljen je 28. veljače 2025. godine, a njegova službena primjena počela je u listopadu iste godine.

Iz Agencije za zaštitu osobnih podataka BiH kažu da se videonadzorom dobivaju audio, vizualni i eventualno drugi zapisi (datum i vrijeme videonadzora) te njihovo pohranjivanje.

– Videonadzor predstavlja obradu osobnih podataka kada se vrši snimka praćenja fizičke osobe. Budući da se radi o sustavnom prikupljanju osobnih podataka, korištenje videonadzora mora biti propisano zakonom ili se voditelju obrade dopušta korištenje ove vrste obrade osobnih podataka kao nužne mjere tehničke zaštite. Kada videonadzor nije propisan zakonom, kontrolor mora odrediti svrhu njegove uspostave. U tom slučaju nadzor određenog prostora putem videonadzora dopušten je samo ako je to nužno radi zaštite osoba i imovine te ako ne prevladavaju interesi nositelja podataka – navode iz Agencije.

Dodaju da videonadzorom mogu biti obuhvaćeni samo prostori ili dijelovi prostora čiji je nadzor nužan za postizanje namjene.

– Uspostava videonadzora nad javno dostupnim objektima velikih površina, kao što su sportski objekti, zabavni centri, trgovački centri ili parkirališta ili vozila javnog prijevoza, dopuštena je isključivo radi zaštite života, zdravlja i slobode osoba i imovine. Voditelj obrade koji koristi videonadzor dužan je donijeti odluku koja će sadržavati pravila obrade s ciljem poštivanja prava na zaštitu privatnosti i osobnog života nositelja podataka. Ako videonadzor nije propisan zakonom, voditelj obrade podataka dužan je na vidljivom mjestu istaknuti oznaku videonadzora – pojašnjavaju iz Agencije.

Napominju da oznaka videonadzora sadrži sljedeće podatke: da je prostor pod videonadzorom, podatke o voditelju obrade, odnosno izvršitelju obrade te kontakt podatke putem kojih nositelj podataka može ostvariti svoja prava.

– Oznaka bi trebala biti vidljiva najkasnije pri ulasku u streljanu. Voditelj obrade ili izvršitelj obrade dužan je voditi evidenciju korištenja sustava u sustavu videonadzora javno dostupnih objekata i čuvati je najmanje 12 mjeseci. Sukladno navedenom, javne i druge ustanove, kao što su pošte, banke, apoteke, općine, zdravstvene ustanove, policijske postaje, poduzeća, ukoliko nemaju zakonom propisanu obvezu postavljanja videonadzora, moraju pronaći pravni osnov, donijeti odluku o uspostavi videonadzora, osigurati zaštitne i sigurnosne mjere, odnosno mehanizme osiguranja zaštite osobnih podataka – stoji u odgovoru Agencije za zaštitu osobnih podataka BiH.

No, brojne pritužbe građana odnose se na neinformiranost o postavljenim kamerama u ustanovama ili na izostanak kontakta kontrolora.

– Obavijest da se snima prostor treba istaknuti na mjestu kako bi bila vidljiva svima koji ulaze. Ako postoji opravdani razlog za postavljanje videonadzora, osoba to ne može zabraniti, ali ga mora znati kako bi sama odlučila želi li biti u tom prostoru i želi li biti snimana ili ne? Svaki pojedinac, ako se snimanje provodi, ima pravo znati – tko se snima, na koji način i što se radi s njegovim osobnim podacima – naglašava Sarajlić.

Najčešći razlog za uspostavu videonadzora u praksi je zaštita ljudi i imovine. No osim valjane pravne osnove, važno je, smatra odvjetnik, i definirati način funkcioniranja videonadzora.

– To mora biti propisano na razini svakog subjekta koji ima videonadzor – kako se on provodi, jesu li kamere usmjerene u pravom smjeru, treba li što snimati ili se narušava nečija privatnost. Pravila bi trebala definirati način na koji se provodi videonadzor kako se ne bi pretjerano zadiralo u nečiju privatnost, a s druge strane kako bi se postigla svrha videonadzora – ističe Sarajlić.

Za kršenje Zakona predviđene su značajne novčane kazne u rasponu od 500 KM za zaposlenike koji počine prekršaj, do 40.000.000 maraka za pravne osobe.

U slučaju poduzetnika moguće je izreći sankciju do četiri posto ukupnog godišnjeg prihoda na svjetskoj razini.

Za pojedine kategorije prekršaja zakonom su predviđena različita ograničenja: za zaposlenike koji svojim radnjama prouzrokuju kršenje propisa novčana kazna je od 500 do 5.000 KM, za odgovorne fizičke osobe (direktore, rukovoditelje, zaposlenike) od 5.000 do 70.000 maraka, dok su za pravne osobe (kontrolore) kazne od 10.000 do 20.000.000 KM ili do dva posto ukupnog godišnjeg prometa na globalnoj razini, ako je ta vrijednost veća.

U težim slučajevima, za pravne osobe (obrada podataka), kazna može doseći 20.000 do 40.000.000 KM ili, za poduzetnike, iznos od četiri posto ukupnog svjetskog prihoda.

– Visoke kazne prate europsko zakonodavstvo, a kako su takve kazne uvedene na razini Europske unije, ova tema je postala vrlo ozbiljna. Očekujem da će tako biti i ovdje, jer i u Bosni i Hercegovini vrijede visoke kazne za cijeli niz mogućih povreda Zakona o zaštiti osobnih podataka – zaključio je Sarajlić.