Kubanski mehaničar Juan Carlos Pino preinačio je svoj Fiat 126 iz 1980. da radi bez benzina, koristeći improvizirani sustav napravljen od starog željeza.

U središtu sustava nalazi se modificirani spremnik plina u kojem se sagorijeva ugljen, dok nastali plinovi pokreću motor vozila. Sustav filtracije riješen je uz pomoć metalne posude i stare odjeće, što dodatno ilustrira snalažljivost u uvjetima ograničenih resursa.

Pino je vozilo testirao na dionici dugoj 85 kilometara, pri čemu je uspio postići brzinu od oko 70 kilometara na sat, što je, kaže, dovoljno za svakodnevne potrebe, posebice u ruralnim područjima.

Njegov automobil ubrzo je privukao pažnju lokalnog stanovništva koje se okuplja kako bi vidjelo i fotografiralo neobično rješenje koje omogućuje osnovnu mobilnost bez skupog goriva.

Ovakve improvizacije rezultat su teške situacije na Kubi, gdje je gorivo strogo racionirano, a cijene na crnom tržištu su i do pet puta veće od službenih.

Slična rješenja korištena su u Europi tijekom Drugog svjetskog rata, kada su zbog nestašice goriva vozila često pokretana drvima ili ugljenom, tehnologijom koja se danas ponovno pojavljuje u specifičnim gospodarskim uvjetima.