Nekada davno, jedini način da se dođe do gradića Whittier na jugozapadu Aljaske bio je brod ili vlak, ako su vremenski uvjeti dopuštali.

No, nakon što je obnovljen željeznički tunel iz Drugog svjetskog rata, stanovnici i posjetitelji ovog neobičnog mjesta na sjeveru mogli su doći i automobilom.

Klaustrofobična za posjetitelje, oslobađajuća za stanovnike, vožnja tunelom učinila je život u Whittieru mnogo lakšim.

Oni koji žele putovati tim putem moraju dobro planirati vrijeme jer se smjerovi prometa izmjenjuju svakih sat vremena, a oni koji se u grad žele vratiti nakon 22.30 neće imati sreće.

Ljudi koji spavaju u autima nedaleko od tunela jer su promašili posljednji prolaz uobičajena su slika.

Kada je izbila pandemija, stanovnici su se našli u još većoj izolaciji, jer su u grad smjeli ući samo njegovi stanovnici, njihova najbliža rodbina i zaposlenici tvrtki koje tamo posluju.

Ovaj neobičan grad od ostatka svijeta dijele nemilosrdne padaline. Prosječna godišnja visina snijega iznosi čak 6,7 metara.

No, kada padne snijeg, stanari ne moraju izlaziti iz zgrade u kojoj žive. Uz sve to, ne čudi što mnogi stanovnici nose majice s natpisom “Zatočenik iz Whittiera”.

U betonskom mastodontu iz doba Hladnog rata nalaze se stanovi, bolnica, gradska vijećnica i škola. Begich Towers Incorporated, zgrada od 14 katova i 196 stanova, u ovim krajevima poznata jednostavno kao BTI, nazire se poput fatamorgane u snježnom krajoliku Whittiera.

Izgrađen da izdrži granatiranje, BTI podnosi šest mjeseci kiše svake godine, nakon čega slijedi šest mjeseci snijega i vjetrova koji dosežu brzinu od 130 kilometara na sat.

Iznutra BTI izgleda kao bilo koje veliko stambeno naselje u velikom gradu. Međutim, ako izađete vani u šetnju, nećete naći mnogo mjesta za otići.

Putovanje na posao tijekom špice u Whittieru znači zaustavljanje dizala na svakom katu.

No, čak i kada je hladno, zaposlenici mogu doći na posao u sandalama. Roditelji prije odlaska na posao silaze u podrum kako bi kroz prolaz nalik na bunker odveli djecu u školu. Kompleks također ima trgovine, restorane, poštu, knjižnicu, pa čak i crkvu.

Priča se da neki ljudi nisu kročili izvan BTI-ja tjednima, mjesecima, a možda čak i godinama. Stanari zgrade, odnosno grada, ponašaju se kao jedna velika, jednako disfunkcionalna obitelj u kojoj svi znaju gotovo sve jedni o drugima.

Neki su u ovo izolirano područje došli iz dalekih krajeva kako bi započeli novi život i zaradili novac. Ako nisu htjeli da ih itko pronađe, lako su se mogli sakriti od ostatka svijeta u BTI-ju.

– Bio sam prestravljen kad sam prvi put izašao iz tunela. Grad mi je izgledao kao iz horor filma – ispričala je Brenda Tolman za CNN o Whittieru, koji zovu i “grad pod jednim krovom”, a u kojem živi oko 200 ljudi.

Koliko god izvana izgledalo neobično, stanovnici Whittiera pomirili su se s činjenicom da priroda oblikuje njihove živote.

A za sreću u ovom neobičnom gradu iznimno je važno da ljudi budu dobri sami sa sobom jer im inače život može postati vrlo tjeskoban, piše. N1.