Dok cijene divljaju, plaće stagniraju, žene ubijaju partneri, djeca maltretiraju drugu djecu u školama, institucije se zatvaraju, a mladi masovno odlaze iz zemlje, građani Bosne i Hercegovine uglavnom šute. Pucnjava i nasilje su svakodnevna pojava.

Čini se da smo postali društvo koje više ni na što ne reagira i koje ništa ne dira.

Nema masovnih prosvjeda, nema ozbiljnog građanskog bunta, nema pritisaka na vlast, čak ni kada tragedije i nepravde potresaju cjelokupnu javnost. Društvo danas uglavnom reagira tek kratkotrajnim zgražanjem na društvenim mrežama, nakon čega se sve vraća u stanje kolektivne šutnje.

Jesmo li samo umorni od svega ili smo se, grubo rečeno, navikli na ovakvo stanje?

Porazno je ako nam je sve postalo normalno i nemamo potrebe reagirati.

Jesu li građani postali ravnodušni ili samo iscrpljeni dugogodišnjim osjećajem da se ništa ne može promijeniti? Psiholog i sociolog Ibrahim Prohić smatra da je Bosna i Hercegovina duboko potonula u stanje društvene anomije – beznađa u kojem ljudi više nemaju povjerenja u institucije niti u vlastitu sposobnost da bilo što promijene. Takvo stanje, upozorava, dovodi do otuđenja čovjeka od društva, drugih ljudi, ali i od samoga sebe.

– Taj pojam implicira da ljudi ne vjeruju da se išta može promijeniti na društvenoj razini, odnosno da čovjek ne može ništa promijeniti u svojoj individualnoj egzistenciji. To stanje anomije je dominantno stanje društvene svijesti u Bosni i Hercegovini.

Jednostavnije rečeno, to znači da je veliki broj građana u takvom stanju. To je jedan opći dojam i mislim da je sasvim točan. Žargonski izraz za prijevod pojma anomija bio bi ljudi “ubijeni u koncept”. Izgubili su nadu da se nešto može promijeniti, odnosno ljudi su počeli vjerovati da se ništa neće promijeniti, što god napravili. Drugi izraz za anomiju bio bi beznađe. Ovo nije dojam, to je de facto stanje. To je stvarno istina. Ništa se ne mijenja.

Na stvaranje tog beznađa utječe i činjenica da su ljudi izloženi ispiranju mozga. Pojedinac je izgubljen. Svjedoci smo radikalnog, drastičnog gubitka pojedinca. Način na koji mi danas živimo u Bosni i Hercegovini, način na koji žive današnji ljudi u Bosni i Hercegovini, klasičan je primjer ljudske otuđenosti. Prvo, otuđenje od drugih ljudi i na kraju otuđenje od samog sebe – kaže za Faktor psiholog i sociolog Ibrahim Prohić.

Zanimalo nas znači li ta otuđenost da su ljudi na neki način postali sebični. No, mogi, brinući se o sebi i svojoj egzistenciji, nemaju kapacitet “brinuti se o brigama drugih”.

Također, imamo i drugu krajnost. Oni koji su dobrostojeći, koji imaju enormne plaće, stanove, vikendice i automobile, žive u svom svijetu, mikrokozmosu, i ne dotiču ih što se oko njih događa. Međutim, sve se to tiče nas. Ista stvar se sutra može dogoditi svima nama.

Recimo, svi vide kad je netko došao kući i tko ga je dovezao, ali nitko ne čuje ženu kako zapomaže kad je muž tuče ili to prijavi policiji. Možda bi taj put, taj poziv te noći, spriječio ubojstvo.

– Mislim da je glavni razlog to što su ljudi izgubili povjerenje u institucije sustava. Pa ako se prijavi misli da neće ništa postići. Ali nije da ljudi misle da je tako. To je stvarno istina.

Sjetite se slučaja femicida u Gradačcu. Sud nije na vrijeme reagirao. Kako liječnici kažu, postoje simptomi za organske bolesti. Isto tako, u psihologiji uvijek postoje pokazatelji koji govore da će se zločin dogoditi. A pojedine nadležne institucije ne reagiraju, ne prepoznaju na vrijeme. Ili nemaju dovoljno osjetljivosti ili nemaju dovoljno stručnosti. Budući da građani znaju da je efikasnost nadležnih institucija, socijalnog rada, škola, policije, zdravstvenih ustanova, sudova, tužiteljstava i drugih jako slaba, onda smatraju da je besmisleno da oni reagiraju i da upozoravaju – kaže Prohić.

Ali ne radi se samo o nasilju. Postoje mnoge stvari na koje ljudi ne reagiraju. Od poskupljenja svih životnih namirnica, goriva, prijevoza, malih plaća i mirovina, nepoštivanja osnovnih ljudskih prava. Stručnjaci se slažu da ne pamte gore vrijeme od posljednje tri-četiri godine. Zašto ljudi ne ustanu iz svojih fotelja, svoje komfor zone, ne izađu na prosvjede, zašto se ne probude? Može li mali čovjek nešto promijeniti?

– Teoretski je moguće promijeniti. Ali samo ako se ljudi udruže i reagiraju masovno, na adekvatan način i ako reagiraju na pravu adresu. Vrlo često, čak i kada se pojave reakcije, one nisu usmjerene na pravu adresu. Kad bi se ljudi masovno organizirali i krenuli u akciju, recimo bojkot i slično, imalo bi nekog efekta. Međutim, slične reakcije nisu dale rezultate u Bosni i Hercegovini.

Podsjetit ću vas na jedan primjer. Više od godinu dana u susjednoj Srbiji svjedoci smo povijesne pobune, najprije studentskog, a kasnije i svih ostalih dijelova društva. I u Srbiji su ljudi dugo bolovali od ove “bolesti”, odnosno jedne vrste psihičke pasivnosti, kojoj sada svjedočimo u Bosni i Hercegovini. To znači da ovo stanje nije nepromjenjivo. Problem nije nerješiv. Problem je što ne postoji društvena struktura, organizacija koja bi na pravi način probudila uspavani potencijal koji postoji u građanima. Građani se trebaju probuditi i natjerati vlast da se promijeni – kaže Prohić.

Zanimalo nas je jesu li i naša ravnodušnost i nerad utjecali na to da smo preživjeli rat, a generacije koje su se kasnije rodile još uvijek na neki način žive u ratu koji u glavama mnogih još nije završen.

– Jedna od trajnih posljedica rata koji još traje je takozvano drastično smanjenje razine aspiracije. Ljudi snižavaju svoje zahtjeve, svoje želje i slično. Dobro je to detektirala pučka pamet u izreci “samo nek ne puca”. To je figurativno rečeno. Ljudi se zadovoljavaju sve nižim ciljevima – zaključuje Prohić za Faktor.

Možda najveći problem Bosne i Hercegovine danas nije ni inflacija, ni korupcija, ni nesposobne institucije, već činjenica da su ljudi počeli vjerovati da je sve to normalno i nepromjenjivo.

No, kako upozoravaju stručnjaci, apatija nije trajno stanje. Građanski bunt, solidarnost i otpor ne nastaju preko noći, ali ni ravnodušnost nije nastala slučajno. Pitanje je samo koliko će još ljudi u Bosni i Hercegovini pristati na život u kojem se ćuti o nasilju, trpi nepravda, a vlastiti kriteriji spuštaju samo da “ne bude gore”. Jer svaka šutnja pred nepravdom s vremenom postaje njezino suučesništvo.