Središnje izborno povjerenstvo (SIP) BiH je na prošloj sjednici izreklo nove kazne za kršenje Izbornog zakona BiH, i to za preuranjenu izbornu kampanju, zlouporabu djece u izborne svrhe i zlouporabu sredstava.

Osim kazni, svim stranama kojima su izrečene naloženo je da sporne objave odmah uklone s društvenih mreža.

Na sjednici su izrečene dvije nove kazne za HRS od po 3.500 KM, odnosno ukupno 7.000 KM. U prvom slučaju njihov politički tajnik i vijećnik u Gradskom vijeću Grada Mostara u podcastu je govorio o tri entiteta, hrvatskoj petorci naspram HDZ-a, zašto za njih treba glasati, a stranka je proglašena odgovornom za preuranjenu kampanju.

U drugom slučaju problematična je njihova objava na Facebook stranici stranke u Ljubuškom.

CIK je kaznio i PDP zbog najave njihovog generalnog sekretara Nebojše Drinića o posjeti građaninu gdje je upućivao političke poruke.

Na istoj sjednici izrečene su i dvije kazne SNSD-u, obje po 5.000 KM, dakle ukupno 10.000 KM.

U prvom slučaju kazna je izrečena jer je SNSD-ov Srđan Amidžić, inače ministar financija i trezora BiH, nenamjenski trošio sredstva i vodio preuranjenu kampanju. Pojašnjeno je da je na Facebook stranici SNSD-a objavljeno da je Amidžić prisustvovao asfaltiranju puta u jednom banjalučkom mjestu i upućivao političke poruke.

U drugom slučaju, sporne su najave posjeta Amidžića i lidera SNSD-a Milorada Dodika Bijeljini i Loparama. Ploče su političke poruke.

– I to ne bi bilo sporno da te objave nisu bile popraćene fotografijama djece – pojašnjeno je na sjednici CIK-a, pa je SNSD ponovo kažnjen sa 5.000 KM zbog zlostavljanja djece.

SIP je na prošloj sjednici kaznio i Zdenka Lučića, kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, sa 3.500 KM, jer je tokom gostovanja u emisiji FTV-a iznosio političke stavove, govorio o dva zajamčena mandata i slično.

Prijava je podnesena i Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH, s obzirom na to da je Lučić preuranjeno vodio kampanju u medijima.

Lučić je prijavljen i SIP-u zbog govora mržnje prema HDZ-ovoj kandidatkinji Darijani Filipović, no CIK iz njegovog gostovanja nije utvrdio elemente govora mržnje.

Središnje izborno povjerenstvo (SIP) BiH je na prošloj sjednici izreklo nove kazne za kršenje Izbornog zakona BiH, i to za preuranjenu izbornu kampanju, zlouporabu djece u izborne svrhe i zlouporabu sredstava.

Osim kazni, svim stranama kojima su izrečene naloženo je da sporne objave odmah uklone s društvenih mreža.

Na sjednici su izrečene dvije nove kazne za HRS od po 3.500 KM, odnosno ukupno 7.000 KM. U prvom slučaju njihov politički tajnik i vijećnik u Gradskom vijeću Grada Mostara u podcastu je govorio o tri entiteta, hrvatskoj petorci naspram HDZ-a, zašto za njih treba glasati, a stranka je proglašena odgovornom za preuranjenu kampanju.

U drugom slučaju problematična je njihova objava na Facebook stranici stranke u Ljubuškom.

CIK je kaznio i PDP zbog najave njihovog generalnog sekretara Nebojše Drinića o posjeti građaninu gdje je upućivao političke poruke.

Na istoj sjednici izrečene su i dvije kazne SNSD-u, obje po 5.000 KM, dakle ukupno 10.000 KM.

U prvom slučaju kazna je izrečena jer je SNSD-ov Srđan Amidžić, inače ministar financija i trezora BiH, nenamjenski trošio sredstva i vodio preuranjenu kampanju. Pojašnjeno je da je na Facebook stranici SNSD-a objavljeno da je Amidžić prisustvovao asfaltiranju puta u jednom banjalučkom mjestu i upućivao političke poruke.

U drugom slučaju, sporne su najave posjeta Amidžića i lidera SNSD-a Milorada Dodika Bijeljini i Loparama. Ploče su političke poruke.

– I to ne bi bilo sporno da te objave nisu bile popraćene fotografijama djece – pojašnjeno je na sjednici CIK-a, pa je SNSD ponovo kažnjen sa 5.000 KM zbog zlostavljanja djece.

SIP je na prošloj sjednici kaznio i Zdenka Lučića, kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, sa 3.500 KM, jer je tokom gostovanja u emisiji FTV-a iznosio političke stavove, govorio o dva zajamčena mandata i slično.

Prijava je podnesena i Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH, s obzirom na to da je Lučić preuranjeno vodio kampanju u medijima.

Lučić je prijavljen i SIP-u zbog govora mržnje prema HDZ-ovoj kandidatkinji Darijani Filipović, no CIK iz njegovog gostovanja nije utvrdio elemente govora mržnje.

Kandidat za Predsjedništvo BiH iz reda Hrvata na Općim izborima u listopadu Zdenko Lučić izjavio je kako očekuje da mjesto visokog predstavnika preuzme talijanski kandidat Antonio Zanardi Landi te da će on zadržati bonske ovlasti.

– Najbolje bi bilo da nemamo visokog predstavnika, da nemamo OHR i da nemamo tutora u Bosni i Hercegovini.

No, s obzirom na složenu političku situaciju i elite koje vode tu politiku, došli smo u situaciju da nam i dalje trebaju OHR i međunarodna zajednica – rekao je Lučić za FTV.

Lučić tvrdi da mu politička podrška raste te da koalicija koja ga podržava više nije petica.

– U međuvremenu smo dobili potporu još dvije stranke i sad nas je sedam, a vrlo brzo deset. Pridružit će nam se stranke iz Posavine, Brčkog i Središnje Bosne, a bit će i veća potpora HNS-a – kazao je.

Također je istaknuo da je podrška partnera stabilna. Posebno je kritizirao stanje u HDZ-u.

– HDZ ne može biti stranka jednog čovjeka. Ona je vodeća stranka hrvatskog naroda i mora proći demokratske procedure – rekao je.

Tvrdi i da ima značajnu podršku unutar stranke.

– Trenutačno u HDZ-u imam 70 posto članova koji su mi prijatelji i sve informacije o HDZ-u dobivam praktički u istom trenutku – rekao je.

Razlog zašto ne sumnja u podršku HDZ-a u Hrvatskoj je, kako je naveo, bolji odnos s vrhom države od onog koji ima čelnik stranke Dragan Čović.

– S premijerom Andrejem Plenkovićem i s predsjednikom države Zoranom Milanovićem bolji sam nego on – ustvrdio je Lučić.

Zdenko Lučić, kandidat petorice za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda, objavio je novi status na društvenim mrežama u kojem se još jednom osvrnuo na Dragana Čovića i njegov ratni i poratni put.

U publikaciji Ratni i poratni put ‘Čuvara digniteta Domovinskog rata’, koju prenosimo u cijelosti, Lučić je rekao:

– Dragan Čović, sin Frane i Mare, rođen 1956. godine u Mostaru, Hrvat, iako se 90-ih izjašnjavao kao Jugoslaven, doktor tehničkih znanosti, inženjer strojarstva, bivši predsjednik Uprave SOKO dd Mostar, predsjednik GO HDZ-a Mostar, predsjednik LIONS kluba Mostar i predsjednik Skupštine Hercegovačke banke, oženjen Bernadicom, rođenom Prskalo, kći Blage i Jele, rođena 08. 10. 1958. u Bogodolu, općina Mostar, otac dvoje djece, stalno nastanjen u Mostaru.

Osnovnu i srednju školu završio je u Mostaru, kao i Strojarski fakultet, gdje je i magistrirao 1981./1982. 1997. godine i obranio doktorsku disertaciju iz područja strojarstva. Čović se kao student na prijavama za trimetre i ispite potpisivao ćirilicom, a tamo gdje je bila potrebna izjava, pisao je jugoslavenskim.

Da je već imao duboke veze sa SOKO Mostar dokazuju i pristupnice u kojima stoji da je stipendist SOKO Mostar.

U ZI SOKO Čović zaposlio se 1982/1983. godine, na kontrolnim zadacima. Krajem 1988. ili početkom 1989. godine obnaša dužnost predsjednika Radničkog vijeća ZI SOKO, kojom prilikom potpisuje dokumente kojima se veliki dio ovlasti Radničkog vijeća prenosi na predsjednika Uprave ZI SOKO Novicu Đuricu, koji mu pak daje velike ovlasti u radu i odlučivanju.

Navedene aktivnosti vremenski su se poklopile s procesom transformacije poduzeća ZI SOKO. Čović je potom prebačen u alatnicu, kada počinje njegov uspon u karijeri. Nezamislivo je biti na čelnoj poziciji u vojnoj industriji, a ne biti član Saveza komunista. Također je nezamislivo biti dio vojno-zrakoplovne industrije, a ne biti suradnik Protuobavještajne službe (KOS).

Početkom 1990. Đurica je proglašen menadžerom godine u bivšoj SFRJ, što je rezultiralo nezadovoljstvom radnika ZI SOKO, među kojima je 13 dipl. oecc. potpisao peticiju protiv Đurice. Čović je stao u obranu Đurice i poveo “odmazdu” nad potpisnicima peticije.

U razdoblju prije rata, kako tijekom studija, tako i tijekom rada u poduzeću SOKO, izjašnjavao se kao Jugoslaven i potpisivao se ćirilicom. Zanimljivo je da se u krugovima u kojima se tada kretao smatralo da je Čović po nacionalnosti Srbin.

Zanimljiv je i njegov nastup kao zamjenika Novice Đurice, kada se zalagao da se dnevnice isplaćuju samo onim djelatnicima SOKO-a koji su bili u rezervnom sastavu tadašnje JNA, iako se u to vrijeme nastojalo da se što više Hrvata uključi u redove pričuvnog sastava policije kako bi dobili osobno naoružanje.

Početkom rata u Republici Hrvatskoj, 1991. godine, Čović je obnašao dužnost direktora proizvodnje u ZI SOKO, kada su se za potrebe JNA u zrakoplove tipa Galeb počeli ugrađivati ​​lanseri i viseći nosači bombi.

Dragan Čović je svojim potpisom odobrio sve preinake i preinake na zrakoplovu. U isto vrijeme, ZI SOKO je vršio popravke i servis zrakoplova koji su oštećeni tijekom borbenih djelovanja u Republici Hrvatskoj, kao i otpremu rezervnih dijelova za zrakoplove koje je ZO SOKO slao u vojnu bazu Zemunik, kod Zadra, za potrebe tadašnje JNA. Dana 1. ožujka 1991. zajedno sa Smajom Klarićem i Dušanom Vučjakom fizički je napao radnicu SOKO-a Jurovicki, kojoj je kasnije uručen otkaz s potpisom Branka Kolobarića.

Prema dostupnim informacijama, dio dokumentacije s potpisima D. Čovića, u kojoj izvješćuje o borbenoj gotovosti zrakoplova, u ljeto 1992. predan je Branku Kvesiću, tadašnjem načelniku Odjela za nacionalnu sigurnost HRH HB. Tijekom 1991. za potrebe JNA isporučeni su lanseri proizvedeni u Grudama, pri čemu su naloge za isporuku potpisali Dragan Čović i Nikola. Marić. Pojedini zaposlenici pokušali su bojkotirati isporuke za potrebe JNA, zbog čega su suspendirani ili prebačeni na novo radno mjesto, što je po nalogu D. Čovića učinio Željko Mikulić, tehnički direktor tvornice u Grudama.

Istovremeno, D. Čović se osobno obratio zaposlenicima u Grudama, pokušavajući objasniti razloge i potrebu ispunjavanja obveza koje tvornica ima prema JNA. Nakon toga, proizvodni kapaciteti iz Gruda preseljeni su na lokaciju Ortiješ kod Mostara, gdje su bili pod neposrednim vojnim nadzorom i gdje su se sklapali “sabirni nosači bombi” za zrakoplove tipa Orao, MiG 21 i G-4.

Istovremeno su nabavljeni i raketni bacači za avione, koji su u Mostar stigli iz Rijeke, preko Ploča, uz lažnu dokumentaciju prema kojoj se radi o dijelovima nabavljenim za naručitelja iz Izraela, iako se zapravo radi o dijelovima potrebnim za borbena djelovanja protiv Republike Hrvatske.

Ovaj zadatak povjeren je Branku Kolobariću, koji je i danas u užem rukovodstvu SOKO dd Mostar. Kontrolu postavljenih skupnih nosača bombi i raketnih bacača ispred vojne kontrole vršio je Damir Ustamujić, po nalogu D. Čovića. Čović je na mjestu direktora proizvodnje ostao do početka rata u BiH u travnju 1992. godine, kada nije pristupio postrojbama HVO-a, već je ostao angažiran u “kriznom stožeru” tvrtke SOKO, koji je tada bio smješten u zgradi Đačkog doma u Mostaru.

Osim Čovića, u kriznom stožeru bili su angažirani Smajo Klarić, Zdravko Bevanda, Suad Repak, Jadranko Burić i drugi. Ono što je izvjesno u tom razdoblju je da se prestaje izjašnjavati kao Jugoslaven i mijenja nacionalni identitet u Hrvat. Krajem svibnja 1992. Čović odlazi u Gorance, općina Mostar, i uključuje se u logistiku 3. bojne HVO-a Mostar, gdje ga postavlja Ljubo Perić, navodno njegov bliski rođak, tadašnji zapovjednik logistike Općinskog stožera HVO-a Mostar. Tu dužnost unutar HVO-a “zaradio” je skromnom donacijom. Na poslovima logističara ostaje do 22. lipnja 1992. godine kada ga tadašnji predsjednik HVO-a Mostar Jadran Topić postavlja na mjesto pomoćnika direktora poduzeća SOKO, a na prijedlog Jadranka Prlića Mate Boban postavlja ga na mjesto direktora poduzeća SOKO.

Čović tada okuplja Branka Kolobarića, Smaju Klarića, Zdravka Bevandu, Iliju Đolu, Miru Ćorića i druge, kojima u pojedinim segmentima dodjeljuje odgovornost za vođenje tvrtke. Rezervni dijelovi se isporučuju i prodaju na europskom tržištu, uglavnom za izradu zrakoplova tipa Airbus.

Tijekom druge polovice 1992. godine prodano je dijelova u protuvrijednosti od 3,5 milijuna DEM, a prema nepotvrđenim informacijama čak i više od 5 milijuna DEM. Isporuka i prodaja išle su preko tvrtke-banke HCH SOKO sa sjedištem u Frankfurtu, Njemačka, ili preko posrednika poput francuske tvrtke Euro Copter i Dassault.

Tvrtka HCH-SOKO osnovana je početkom 1992. godine u Frankfurtu u Njemačkoj, s udjelom od 60 posto njemačkog kapitala i 40 posto poduzeća SOKO Mostar, a osnivači su Novica Đurica i Nurija Čelik, koji posjeduje kuću u Republici Hrvatskoj. Posredovanjem HCH SOKO iz SOKO Mostar izvršene su isporuke. Krajem 1992. oruđe iz programa Iljušin vraćeno je u Rusku Federaciju. Povrat alata odobrio je Jadranko Prlić koji je u to vrijeme boravio u Moskvi.

Posredovanjem HCH SOKO cigarete su uvezene i na područje RH i RH u čemu su osim Čovića sudjelovali Jadranko Prlić i Marijan Primorac. Prndelj, vlasnik tvrtke Primorka. Prema nepotvrđenim informacijama, tijekom 1992. godine uvozom cigareta ostvarena je dobit od oko 1,5 milijuna DEM, a uvoz je nastavljen i tijekom 1993. godine. U sklopu poduzeća SOKO Mostar, tijekom sedmog i osmog mjeseca 1993. godine, usvojen je program vojne proizvodnje, gdje su se, osim programa za minobacače, proizvodile i ručne bombe.

U to vrijeme u Upravnom vijeću, odnosno u vojnom programu SOKO-a, bili su Dragan Čović, Neven Tomić, Mladen Margeta, Dragan Perić, Milivoj Petković, Vlado Čuljak i drugi. Tijekom 1993. godine, prema dostupnim informacijama, Jadranko Prlić, Neven Tomić i Dragan Čović trebali su postati većinski vlasnici tvrtke SOKO, što su podržali i predstavnici tvrtke ‘SOKO’ koji su u međuvremenu sklopili ugovore s Eurobusom, Zračnom lukom Zagreb i drugima.

Na taj su način Čović i njegova obitelj stekli efektivnu kontrolu nad tvrtkom SOKO i gotovo svim strojevima unutar tvrtke, što je kasnije korišteno za izvlačenje novca iz Ministarstva obrane HR HB. Odlukom Vlade RH HB iz 1996. godine, koja je prema nekim tvrdnjama donesena retroaktivno, donesena je odluka o formiranju bescarinske zone u sklopu tvrtke SOKO dd, što se dovodi u vezu s određenim kriminalnim radnjama, poput nestanka šlepera cigareta vrijednog 2 milijuna DEM, u koji su navodno bili uključeni djelatnici ili bliski suradnici MUP-a HR HB. Tijekom 1996. godine D. Čović je bio jedan od kandidata za gradonačelnika Mostara, a izborom Ivana Prskala imenovan je savjetnikom za gospodarstvo u gradskom poglavarstvu.

U rujnu 1997. godine imenovan je na mjesto predsjednika mostarskog HDZ-a. On je, prema nepotvrđenim informacijama, bio član Upravnog ili Nadzornog odbora Agencije za privatizaciju Hercegovačko-neretvanskog kantona i navodno je u tom svojstvu potpisao odluku o smjeni svih predsjednika uprava u navedenoj oblasti “zbog loše provedbe privatizacije”. Navodno je glavni razlog ove odluke namjera reprivatizacije “Aluminijskog kombinata”, koja je ranije provedena bez utjecaja skupine bliske D. Čoviću.

Prema nekim procjenama, grupa D. Čović, J. Prlić i drugi bi preuzimanjem kombinata mogli ostvariti dobit od oko 500 milijuna DEM. Istovremeno je došlo do sukoba između D. Čovića, s jedne, te Mije Brajkovića i Mile Puljića, s druge strane, koji su se protivili njegovoj kandidaturi za gradonačelnika i imenovanju za ministra privatizacije u Vladi HNK, na čijem je čelu tada bio Mijo Brajković. Prema svemu navedenom, jasno je da Čović nije bio sudionik Domovinskog rata na strani HVO-a, a JNA ga se odrekla tek kada je postalo jasno da Mostar i Soko neće ostati u Jugoslaviji. Kao takav, Čović se polako penjao kroz HDZ-ovu hijerarhiju, preuzimajući kontrolu ne samo nad strankom nego i nad udrugama HVO-a koje su se borile protiv JNA.

Danas udruge HVO-a nijemo promatraju kako ovaj bivši jugoslavenski partijski dužnosnik koji je upravljao zrakoplovnom industrijom SOKO monopolizira nasljeđe HVO-a i njime vodi politički progon pravih pripadnika HVO-a. Nakon svega postavlja se pitanje tko je tu pravi ratni profiter, a tko branitelj? – zaključio je Lucić.

Kažu da tehnologija i društvene mreže uvelike ugrožavaju ustaljeni habitus ljudskog postojanja. Naravno, postoje argumenti za i protiv. No dobra strana tehnologije i društvenih mreža je što se na njima mogu pronaći trenuci i detalji koji su već na smetlištu povijesti ili koje bi neki radije zaboravili.

Tako u dubinama YouTube platforme, usuđujem se reći, postoji antologijska snimka od 9. svibnja 1991. godine kada je rahmetli Alija Izetbegović posjetio Široki Brijeg. Prizor koji, s obzirom da danas živimo u atmosferi u kojoj društveni aktivisti, po tko zna čiji hatar, šire moralnu, medijsku i svaku drugu paniku – djeluje nadrealno. Alija kao predsjedavajući Predsjedništva dolazi u Široki Brijeg, a oduševljena hrvatska svjetina kliče: “Alija, Alija!” Ovacije se izmjenjuju nekad u pravcu “Alija, Alija”, pa “Hoćemo Aliju!”.

Zašto ovo pišemo? Iz razloga što je predsjednik Sabora Islamske zajednice Edhem Bičakčić. prilikom gostovanja na Federalnoj televizijikazao je kako je potrebno relaksirati odnose između Bošnjaka i Hrvata, pohvalivši pritom gestu predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića koji je došao na bajramski prijem kod reisu-l-uleme Husein ef. Kavazović.

Eh, sad se opet moram vratiti Aliji. Kada se Alija obratio Hrvatima u Širokom Brijegu, počeo je riječima:

– Došao sam k tebi. Neki su mi rekli da ne idem tamo, opasno je. (Svjetina jednoglasno viče: Nije!). Ne mislim da je opasno. Vi ste moj narod, ja sam vaš. Znaj da je tako.

Zaključio je Ali, a publika je to uzvišeno klicala.

Nakon Bičakčićeve izjave sigurno će neki reći koliko je to opasno, i šta sve ne. Zapravo, bit će pripremljen teren za svakog Bošnjaka koji se pokuša unaprijed diskreditirati i proglasiti nacionalnim murtedom (izdajnikom). Tu dolazimo do fenomena destruktivnog, nihilističkog bosanskog uma koji, zapravo, ni za što ne valja. To je um koji je ostao zarobljen u prošlom stoljeću i na sve gleda iz perspektive partijskog šablona. Dakle, ako ne razmišljate kao širitelji moralne i društvene panike, odmah dobijete etiketu fašista, satelita ili čega već iz širokog arsenala naslijeđenog od propagandnog alata prošlog sustava.

Čini li se čudnim reći da su Hrvati 1991. i 1992. bili za neovisnu BiH, a dobar dio Bošnjaka, koji su se, kako sada kažu, borili protiv fašizma (taj izraz ponavljaju kao papagaji, ali vjerojatno ni sami ne znaju što znači), borili su se protiv Alije i mahali slikama “najvećeg sina naših naroda i narodnosti”? Alija je mogao otići na Široki Brijeg, a u Sarajevu su mu nasapunali dasku i pripremili svileni gajtan. Često se izmiče i etiketa da su Alija i njegovi suradnici dijelili Bosnu, ali čini se da je nikada nisu dijelili.

No, kada se govori o raspadu Jugoslavije i njegovom odrazu na BiH, nisu bile samo tri strane, već četiri, a četvrta je bila međunarodna zajednica, koja je od početka kroz razne ustavne aranžmane i planove zapravo trasirala i zagovarala podjelu, tretirajući prostor isključivo kroz etničke postotke i karte. Sve su to činjenice, možda će ih neki oklijevati, ali ipak činjenice.

Ipak, vratimo se našim aporijama, izazvanim bajramskom posjetom Dragana Čovića reisu. Čini se da Bajram, u slučaju Bošnjaka, neće biti najradosniji, već najpolemičniji praznik. Važno je shvatiti, posebno iz bošnjačke perspektive, da svaka promjena mora doći iznutra sustava. Ne može zaobići sustav. Čović je sustav i na određeni način utjelovljuje politiku Hrvata u BiH zadnjih dvadesetak godina. Stoga je važno da s njihove strane postoji želja za poboljšanjem situacije. Isto se može vidjeti i sa Zdenkom Lučićem koji je također dio sustava. Pojedinac izvan sustava, kad bi bio zlatan, beskoristan je jer nema težinu; zapravo, on je samo puki entuzijast koji na kraju neće postići nikakav rezultat. Svaki Bošnjak, Hrvat i Srbin koji je dio sistema i pokušava promijeniti stanje je dobrodošao. Jer sustav ima moć mijenjanja, ali pojedinac nema.

Predsjednik Sabora IZ Bičakčić dobro zna da je retorika oštra, puna negativnih osjećaja. I istina je da, kada pratite društvene mreže, imate dojam da u Bosni i Hercegovini teku potoci krvi i da se na svakom ćošku odvija sukob izazvan nacionalno-vjerskim podjelama. Na žalost nekih, a na sreću mnogih, hvala Bogu, nije. I dobro je ići na domjenke. No, pritom ne treba gubiti iz vida da je naš problem državno-nacionalni, a ne treba ga svoditi na vjerski. Vjerski autoritet treba usmjeriti u tom smjeru, kako bi se poboljšali nacionalni pristupi i politike. Svaka religija je apsolutna u svojoj dogmi, stvarno nema promjene, ili si vjernik ili nisi. U politici, međutim, stvari nisu konačne; rezultat su spleta različitih okolnosti, a sve se svodi na sposobnost percipiranja povijesnog trenutka.

Da se zaoštrila retorika pokazuje i izjava kandidata iz reda hrvatskog naroda Slavena Kovačevića koji svakog Hrvata koji glasuje za Čovića ili Lučića unaprijed proglašava fašistom. Koja je poruka protagonista građanske države i društva? Hrvati i Srbi kažu da bi ta država bila uvod u bošnjačku hegemoniju, ali zapravo bi ta država, u ovakvom konstelacijskom poretku, bila rigidna diktatura u kojoj bi prije svega stradali sami Bošnjaci i autentična bošnjačka politika. Oni bi, slikovito rečeno, branili građansku državu do posljednjeg Bošnjaka.

Ovdje je ključno uvesti političku teoriju Carla Schmitta, koji u svom temeljnom djelu Pojam političkog objašnjava da je bit politike razlikovanje “prijatelja” od “neprijatelja”. Schmitt postavlja tezu da liberalni koncept “građanske države” služi kao paravan za nametanje dominacije pod krinkom univerzalnih humanističkih načela. U društvu s tri konstitutivna naroda, gdje nepovjerenje nije prevladano, inzistiranje na apstraktnom “građaninu” bez poštivanja kolektivnih identiteta ne vodi slobodi. Schmitt nas uči da se politički problem ne rješava ignoriranjem stvarnosti, već jasnim prepoznavanjem aktera i njihovih pozicija. Ignoriranje te trostruke stvarnosti u ime utopijskog građanskog ideala vodi izravno u destabilizaciju, jer je sustav koji ne prepoznaje stvarne kolektivne strahove i interese osuđen postati instrumentom ugnjetavanja.

Ja bih stoga dopunio Bičakčićeva zapažanja. Treba nam relaksacija na sve tri strane, jer u Bosni situacija da su dva protiv jednog obično ne donosi ništa dobro.

Relaksirani odnosi između sve tri strane koje imaju stvarnu težinu u svom narodu ključ su stabilnosti.

Sve preko toga zapravo imamo više od trideset godina u Bosni i Hercegovini i čini se da je to postao najunosniji posao. Neki će reći da je etnonacionalizam postao najunosniji biznis u BiH, ali ja smatram da je prodavanje magle i mlaćenje prazne slame postao najunosniji biznis u Bosni i Hercegovini.

To je unosan posao u kojem se stvarna rješenja odgađaju kako bi se održao profitabilni status quo politike praznih obećanja.

Stoga, da se popis preprodavača magle ne širi, potrebno je razgovarati i stvari promatrati racionalno i trezveno.

Zdenko Lučić, kandidat stranaka tzv. petorke (HDZ 1990, HRS, HSS, HNP i HDS) za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, iznio je svoje viđenje političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, postavljajući pitanje mogućeg redefiniranja unutarnjeg ustroja zemlje ukoliko se ne postigne puna ravnopravnost.

Lučić je najavio mogućnost povratka na prijašnje modele upravljanja ako se politički zahtjevi ne ispune.

– Hrvati su imali treći entitet, uveli su ga u FBiH. Ako ne dobijemo svoja prava, opet ćemo se boriti za svoj entitet, odnosno Hrvatsku Republiku Herceg-Bosnu. Jedno ili drugo – rekao je.

Na izravno pitanje novinara je li ta tvorevina prestala postojati, Lučić je ustvrdio:

– Ne, nije prestao postojati. Za Herceg-Bosnu stradalo je 8.000 ljudi.

Osvrnuvši se na odnose unutar Federacije BiH, Lučić je metaforom braka opisao trenutnu situaciju.

– Došli smo do naših partnera Bošnjaka i sklopili jednu vrstu braka. Ako te netko zlostavlja u tom braku, imaš pravo otići. Prema međunarodnom pravu, Hrvati u BiH imaju pravo na unutarnje samoodređenje, unutar BiH – smatra Lučić.

Lučić je zaključio kako su Hrvati za Bosnu i Hercegovinu, “ali ako bude ravnopravna za sve”.

Zdenko Lučić, koji je službeno predstavljen kao zajednički kandidat stranaka oporbene petorke za hrvatskog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gostovao je u Dnevnik RTV Herceg-Bosne.

U prvom intervjuu nakon objave kandidature Lučić je kao primarni motiv ulaska u političku borbu istaknuo rješavanje nacionalnog pitanja Hrvata u BiH.

Upozorio je na povijesno neriješena pitanja sva tri konstitutivna naroda te istaknuo kako mu je ključni cilj zaštititi dignitet “malih ljudi” i institucija.

Odgovarajući na medijska nagađanja da svojom kandidaturom favorizira Slavena Kovačevića, Lučić je rekao da protukandidate osobno ne poznaje, ali da mu je čast sudjelovati u izbornoj utrci.

Osvrnuvši se na neslužbene najave kampanje i slogan “General ne obećava, general izvršava”, pojasnio je kako je ova poruka nastala kao inicijativa mladih uz pomoć umjetne inteligencije.

Istaknuo je kako se ne radi samo o generalu, već o čovjeku s bogatom biografijom u bankarstvu i privatnom sektoru, koji se svakodnevno kreće između Sarajeva i Mostara.

Lučić je najavio i rad na Strategiji nacionalne sigurnosti BiH, dokumentu koji je inicirao profesor Gordan Radić, a koja bi uz pomoć moderne tehnologije trebala objediniti sve sigurnosne strukture i zaštititi građane.

Najkontroverzniji i najvažniji dio njegovog programa odnosi se na budućnost Federacije Bosne i Hercegovine i pitanje ravnopravnosti.

Lučić je najavio da će tijekom kampanje inzistirati na izmjenama Izbornog zakona i odlučno raditi na odbacivanju stigme udruženog zločinačkog pothvata (UZP).

Zaključio je kako je njegova kandidatura trenutak istine za državu, jer će se pokazati tko je stvarao Federaciju BiH, tko je što ulagao u nju i kakav će biti njezin krajnji ishod.

Prema njegovim riječima, predstojeći izbori dat će jasan odgovor na pitanje hoće li Hrvati ostati konstitutivni narod ili će se njihova uloga u BiH trajno promijeniti.

Zdenko Lučić i službeno je kandidat stranaka takozvane petorke za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda, odlučili su čelnici ovih stranaka nakon današnjeg sastanka u Mostaru.

Petorka je HDZ 1990, HRS, HSS, HNP i HDS.

Lučić će se natjecati s HDZ-ovom kandidatkinjom Darijanom Filipović i DF-ovim Slavenom Kovačevićem.

Sam Lučić ranije je najavio da je kandidat i predstavio program.

– Vrtilo se puno imena, a ja sam bio jedan od kandidata. Bilo je ljudi koji nisu politički aktivni. Koga briga što će HDZ. Nudimo kompetentnu osobu. Ona neće biti kreatorica kaosa, nego razaračica kaosa. Osoba koja će štititi cjelovitost Bosne i Hercegovine. Pozivam građane da podrže tog kandidata – rekao je čelnik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović.

Unutar hrvatskog političkog korpusa potvrđena je još jedna kandidatura za predstojeće Opće izbore. Zdenko Lučić bit će kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda.

Lučić je javnosti predstavio politički program koji prenosimo u cijelosti:

Kao legitimni kandidat za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji ima identitet Hrvata, objavljujem radni nacrt – strateški dokument (koji ću sa suradnicima doraditi).

STRATEGIJA NACIONALNE SIGURNOSTI BOSNE I HERCEGOVINE

(Radni nacrt – krovni strateški dokument)

1. UVOD

Bosna i Hercegovina, kao suverena i međunarodno priznata država tri konstitutivna naroda, suočava se sa složenim, višedimenzionalnim i promjenjivim sigurnosnim okruženjem. Suvremeni sigurnosni izazovi nadilaze tradicionalne vojne prijetnje i uključuju političke, društvene, ekonomske, kibernetičke, informacijske, ekološke i zdravstvene rizike.

Ova Strategija nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine je temeljni i krovni dokument koji utvrđuje interese nacionalne sigurnosti, identificira prijetnje i rizike, definira strateške ciljeve i uspostavlja okvir za djelovanje svih institucija i društvenih aktera nadležnih za sigurnost.

Strategija se temelji na Ustavu Bosne i Hercegovine, demokratskim vrijednostima, vladavini prava, poštivanju ljudskih prava i sloboda, te opredijeljenosti Bosne i Hercegovine za mir, sigurnost i međunarodnu suradnju.

2. STRATEŠKI SIGURNOSNI KONTEKST

2.1. Nacionalni i regionalni kontekst

Sigurnosnu poziciju Bosne i Hercegovine karakterizira unutarnja politička i institucionalna složenost, otvoreni regionalni izazovi Zapadnog Balkana i utjecaj globalnih geopolitičkih procesa. Sigurnost države neraskidivo je povezana sa sigurnošću regije i Europe u cjelini.

2.2. Globalni sigurnosni trendovi

Globalni sigurnosni trendovi koji pogađaju Bosnu i Hercegovinu uključuju:

• porast hibridnih i informacijskih prijetnji,

• cyber napadi na državne i društvene sustave,

• međunarodni terorizam i nasilni ekstremizam,

• transnacionalni organizirani kriminal,

• klimatske promjene i prirodne katastrofe,

• migracijske, zdravstvene i humanitarne krize,

• ekonomski i energetski poremećaji.

3. STRATEŠKI PRISTUP NACIONALNOJ SIGURNOSTI

3.1. Integrirani pristup sigurnosti

Bosna i Hercegovina primjenjuje integrirani pristup nacionalnoj sigurnosti, prema kojem se sigurnost ostvaruje koordiniranim djelovanjem svih instrumenata državne i društvene moći.

Nacionalna sigurnost promatra se kao jedinstven sustav koji uključuje:

• diplomacija i međunarodna suradnja,

• sektor obrane i sigurnosti,

• policijski i pravosudni sustav,

• ekonomska i financijska stabilnost,

• tehnološka i energetska sigurnost,

• socijalna otpornost, obrazovanje i informiranje javnosti.

Ovakav pristup odgovara suvremenoj praksi razvijenih demokratskih država i osigurava učinkovito djelovanje u uvjetima složenih i hibridnih prijetnji.

4. TEMELJNA NAČELA NACIONALNE SIGURNOSTI

Politika nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine temelji se na sljedećim načelima:

1. očuvanje suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti

2. ustavnost, zakonitost i vladavina prava

3. demokratski i civilni nadzor sigurnosnog sektora

4. poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda

5. poštivanje konstitutivnosti Srba, Bošnjaka i Hrvata na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine

6. razmjernost i zakonitost sigurnosnih mjera

7. prevencija i otpornost kao prioritet

8. međuinstitucionalna koordinacija

9. regionalna i međunarodna suradnja

5. INTERESI NACIONALNE SIGURNOSTI

Vitalni sigurnosni interesi Bosne i Hercegovine su:

• zaštita ustavnog poretka i državnih institucija

• sigurnost i zaštita života građana

• politička stabilnost i mir unutar zemlje

• prevencija nasilnih sukoba i destabilizacije

• zaštita kritične infrastrukture i javnih sustava

• kibernetička i informacijska sigurnost

• ekonomska, financijska i energetska stabilnost

• zaštita okoliša i upravljanje katastrofama

• međunarodni kredibilitet i suradnja

6. PROCJENA PRIJETNJI I RIZIKA

6.1. Politički sigurnosni rizici

• institucionalna i ustavna nestabilnost

• politička radikalizacija

• hibridno djelovanje i strani maligni utjecaji

6.2. Terorizam i nasilni ekstremizam

• radikalizacija pojedinaca i skupina

• transnacionalne ekstremističke mreže

• financiranje terorističkih aktivnosti

6.3. Organizirani kriminal i korupcija

• trgovina drogom, ljudima i oružjem

• pranje novca i financijski kriminal

• kriminalna infiltracija u institucije

6.4. Cyber ​​​​i informacijske prijetnje

• napadi na državne informacijske sustave

• industrijska i infrastrukturna špijunaža

• širenje dezinformacija i manipulacija

6.5. Prirodne i tehnološke katastrofe

• poplave, potresi, klizišta, požari

• industrijske i energetske nesreće

• prijetnje zdravlju i pandemiji

7. STRATEŠKI CILJEVI I TRI LINIJE NACIONALNE MOĆI

(prilagodba američkog NSS pristupa)

I. JAČANJE UNUTARNJIH TEMELJA SIGURNOSTI

Bosna i Hercegovina će:

• ojačati funkcionalnost i otpornost institucija

• razvijati ljudske kapacitete u sektoru sigurnosti

• povećanje socijalne kohezije i povjerenja građana

• jačanje gospodarske i energetske sigurnosti

• ulagati u tehnološki i digitalni razvoj

Sigurnost države temelji se na unutarnjoj snazi, stabilnosti i otpornosti društva.

II. JAČANJE MEĐUNARODNIH I REGIONALNIH PARTNERSTVA

Bosna i Hercegovina će:

• razvijati suradnju s Europskom unijom

• aktivno sudjelovati u regionalnim sigurnosnim inicijativama

• izgraditi partnerstvo s transatlantskim i drugim međunarodnim partnerima

• doprinijeti međunarodnom miru i sigurnosti

Sigurnost Bosne i Hercegovine dio je šireg međunarodnog sigurnosnog prostora.

III. RAZVOJ SPOSOBNOSTI ODGOVARANJA NA PRIJETNJE

Bosna i Hercegovina će:

• razviti sposobnosti prevencije i ranog upozoravanja

• osigurati zakonit, brz i razmjeran odgovor na krize

• ojačati kibernetičku obranu i zaštitu informacija

• poboljšati upravljanje kriznim situacijama i sustave oporavka

• pružiti podršku civilnim vlastima u izvanrednim okolnostima

8. PRAVCI DJELOVANJA

8.1. Jačanje institucija i koordinacija

• strateško upravljanje sigurnosnim politikama

• interna i međusektorska suradnja

• razmjena informacija i zajedničko planiranje

8.2. Otpornost kritičnih sustava

• zaštita infrastrukture (energetika, promet, zdravstvo, komunikacije)

• planovi kontinuiteta poslovanja

• redovite kontrole i vježbe

8.3. Cyber ​​​​sigurnost

• nacionalni okvir kibernetičke otpornosti

• zaštita digitalnih i informacijskih sustava

• odgovor na cyber incidente

8.4. Prevencija i suzbijanje prijetnji

• jačanje kapaciteta policije i pravosuđa

• borba protiv terorizma i kriminala

• financijske i organizacijske istrage

8.5. Kultura sigurnosti i ljudski resursi

• obrazovanje i osposobljavanje

• profesionalne i etičke standarde

• svijest i otpornost građana

9. UPRAVLJANJE, PROVEDBA I NADZOR

Za provedbu Strategije uspostavlja se sustav strateškog upravljanja na razini Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, sa:

• jasno definirane kompetencije

• redovite sigurnosne procjene

• godišnja izvješća o provedbi

• parlamentarni i građanski nadzor

Strategija se revidira najmanje svakih pet godina ili ranije u slučaju značajnih sigurnosnih promjena.

10. ZAVRŠNE ODREDBE

Strategija nacionalne sigurnosti Bosne i Hercegovine je osnova za sve sektorske strategije i operativne planove u oblasti sigurnosti. Za njegovu provedbu potrebna je stalna politička odgovornost, institucionalna koordinacija i sudjelovanje cijelog društva.

Predsjednik HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović kaže da će uskoro biti poznat kandidat hrvatskih oporbenih stranaka za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine na Općim izborima 2026. godine, ali bez žurbe i s fokusom na kvalitetu.

– Hrvatska petorka će vrlo brzo izaći s imenom kandidata, osobe s ozbiljnim političkim i diplomatskim iskustvom.

Hrvatski narod u Bosni i Hercegovini imat će mogućnost izbora između dva kandidata. To je naša odgovornost, da ljudi biraju, a ne da im se nameće jedno rješenje – rekao je Cvitanović za FTV.

Govoreći o vlastitoj kandidaturi, ostavlja prostor dok se proces ne završi.

– U ovom trenutku možemo se složiti da nisam kandidat, ali dajmo vremena da se taj proces završi i postignemo maksimalan kompromis – naglasio je.

Cvitanović potvrđuje da se razmišlja i o nestranačkim opcijama, ali s oprezom.

– Riječ je o nestranačkim kandidatima, imamo nekoliko ozbiljnih imena. Zdenko Lučić je ozbiljan kandidat, čovjek s diplomatskim i pravnim iskustvom, vrlo potentan kandidat i jedna od naših opcija – otkrio je Cvitanović.