Neuroznanstvenik Christian Doeller vjeruje da nam mozak ne pomaže samo u kretanju svijetom, već funkcionira i kao složen navigacijski sustav. Upravo je za svoje istraživanje dobio prestižnu Leibnizovu nagradu vrijednu 2,5 milijuna eura, piše Euronews.

Profesor Doeller, psiholog s Instituta Max Planck za kognitivne i znanosti o mozgu u Leipzigu, radi sa svojim timom na otkrivanju temeljnih principa kodiranja u mozgu koji omogućuju ljudsko razmišljanje. U sklopu istraživanja studenti u MRI skeneru igraju računalne igrice, koristeći se tipkovnicom za kretanje i donošenje odluka.

Doeller opisuje jedan od zadataka:

“Recimo, sudionici su u ulozi taksista i moraju prevesti osobu od točke A do točke B. Dok obavljaju taj zadatak, mi mjerimo principe kodiranja u mozgu i paralelno pratimo njihovu moždanu aktivnost.”

Dok se ispitanici voze kroz virtualni grad, njihov mozak radi poput navigacijskog sustava. Pokazalo se da najveću moždanu aktivnost imaju sudionici s najboljim navigacijskim vještinama, odnosno “oni koji točno prate svih 10 virtualnih ruta kroz virtualni grad i uvijek pronađu najkraći put”.

Prema Doelleru, isti sustavi u mozgu koji nam pomažu u kretanju prostorom također organiziraju naše pamćenje, učenje i znanje.

– Sjetite se samo svojih školskih dana: također smo prostorno organizirali kartice s bilježnicama kako bismo razvrstali pojmove. Prostor je izvanredan medij za vizualizaciju, omogućuje nam da stvari prikažemo blizu ili daleko, ovisno o njihovim sličnostima i razlikama – objašnjava.

Ova ideja podsjeća na sociologa Niklasa Luhmanna, koji je svoju kutiju od 90.000 rukom pisanih bilješki smatrao odrazom vlastitog mozga. Doeller dodaje da je navigacijski sustav mozga odgovoran za pamćenje informacija.

“To znači da je ovaj navigacijski sustav sigurno aktivan svaki put kada koristite prostornu strategiju za sortiranje informacija, na primjer kada slažete novinske članke na različita mjesta na stolu.”

Doeller želi istražiti kako mozak obrađuje društvene interakcije promatrajući dva subjekta tijekom zajedničkog procesa učenja.

– Tehnički je vrlo zahtjevno jer dvoje ispitanika rješava interaktivni zadatak. Sinkronizacija dvaju skenera je, naravno, složena jer sudionici istovremeno obavljaju kognitivni zadatak, svaki u svom skeneru – objašnjava neuroznanstvenica.

Institut Max Planck također provodi kliničke studije, primjerice na pacijentima u ranoj fazi Alzheimerove bolesti i onima koji boluju od dugotrajnog covida. Rezultati tih istraživanja još nisu objavljeni.