Dok se nakon svakog novog femicida javnost iznova pita jesu li institucije mogle spriječiti tragediju, odvjetnik Zlatan Omerović upozorava da postojeći sustav zaštite žrtava obiteljskog nasilja u BiH nema stvarnu snagu da ih zaštiti. U razgovoru za Fenu ističe kako država ima ne samo pravo, već i obvezu beskompromisno postupati prema nasilnicima, primjenjujući najstrože moguće mjere i sankcije kada postoji i najmanja opasnost po život, jer je zaštita života apsolutni prioritet nad svim drugim pravima i slobodama.
Zaštitne mjere zabrane ocijenio je nepotpunima i neučinkovitima jer, kako je rekao, u praksi nikoga ne mogu zaštititi.
– Nadležne institucije će reći da je sve urađeno kako treba i da je izrečena mjera zabrane, da je policija posjetila žrtvu, ali to nije dovoljno. Tako nas je praksa naučila i što smo do sada vidjeli u svim slučajevima femicida, pa možemo reći da je država zakazala. Kad kažem država, mislim na europske konvencije o odgovornosti države za sigurnost svojih građana – naglašava Omerović.
Prema njegovom mišljenju, treba stvoriti mehanizam koji je “izvršiv, opipljiv i praktičan”. To, kaže, može biti nadzor nad osobom kojoj je izrečena mjera zabrane, na način da se prisili na nošenje “narukvice” ili se može omogućiti neki drugi mehanički vid nadzora da se ne približava žrtvi.
– Praksa nas uči da zlostavljači žrtvama pristupaju bez obzira na mjere zabrane i povremene posjete policije, koja jednostavno ne može spriječiti posljedice. Ne znam ni za jedan slučaj u praksi, vjerojatno ih je bilo, ali nije javno objavljeno, da je netko kažnjen samo zato što se približio žrtvi nasilja, jer tada se obično događa nešto što je puno teže od kršenja mjere zabrane. To vidimo u slučaju Elme Godinjak-Prusac, koju je prije nekoliko dana ubio njen suprug Tarik Prusac – ističe Fenin sagovornik.
Ispunio obećanje iz zatvora
Također, kao još jedan primjer naveo je slučaj u Hrvatskoj kada je muškarac već bio u zatvoru jer je fizički napao suprugu.
– U zatvoru je obećao da će je ubiti kad izađe iz zatvora. To je i uradio – kaže Omerović.
Također je istaknuo da u brojnim slučajevima počinitelji nasilja otvoreno prijete, bez ikakvog prikrivanja, slanjem prijetećih poruka i poziva, uhođenjem žrtava i dolaskom na njihova radna mjesta. Podsjetio je na još jedan slučaj, opet iz Hrvatske, gdje je jedna žrtva ubijena u prostorijama Centra za socijalni rad, unatoč ranijim signalima i upozorenjima.
– Stoga bi kršenje mjere zabrane, predumišljaj i drskost koju su iskazali ovi nasilnici trebali puno strože kažnjavati. Te kazne trebaju biti toliko stroge da, kada se izriču, nadjačaju namjeru počinitelja nasilja da nekoga povrijede, dakle, instrument kojeg se netko stvarno boji – istaknuo je.
Osim toga, prema mišljenju ove pravnice, treba postojati sustav u kojem će se profesionalci ozbiljno baviti problemom nasilja nad ženama kada prepoznaju obrazac ponašanja poput praćenja ili uhođenja, jer se u takvim slučajevima uvijek radi o ponavljajućem i prepoznatljivom obrascu ponašanja.
– Tu bi se morale uključiti institucije socijalne zaštite koje bi omogućile da se nasilnika na neki način dislocira, a ne da se uvijek fokusira samo na žrtvu i kako je zatvoriti u sigurnu kuću – naglasio je.
To znači, kako kaže, da se prema nasilniku treba preventivno djelovati te ga zatvoriti u za to predviđene prostorije ili mu na neki drugi način ograničiti slobodu, nakon što se utvrdi da se radi o nasilju ili da postoji latentna opasnost od femicida.
– Hodogram bi mogao biti i način da se nasilnici tretiraju preventivno, umjesto nekog sporog mehanizma zaštite, koji nema potencijal prevencije, jer je nasilje u obitelji nešto što se svakodnevno dešava – ističe Omerović.
Fiksacija na žrtvu
Na pitanje da li je kaznena politika u BiH kada je u pitanju femicid dovoljno preventivna, rekao je da ona ne ispunjava svoju svrhu.
– Iako je činjenica da imamo femicid kao kvalificirano kazneno djelo velika stvar, sama kazna i sankcije, bez obzira zna li netko kakva je kazna predviđena ili ne, neće nasilnike odvratiti od počinjenja ubojstva. Svatko tko je imao posla s ovakvim slučajevima zna da postoji fiksacija na žrtvu. Kada muškarci, a oni su počinitelji u 98 posto slučajeva obiteljskog nasilja, dođu u fazu fiksacije povezane s mržnjom i agresijom, nema propisane kazne koja će ih odvratiti od njihovih nauma – upozorava.
U tom kontekstu ponovno se osvrnuo na tragični slučaj Elme Godinjak-Prusac, podsjetivši na medijske napise da je njen suprug tvrdio da će onaj tko ga odvoji od djeteta “završiti pod zemljom”.
– Njemu sankcija nije mnogo značila u trenutku ubistva – kazao je Omerović.
Posebno je ukazao na nešto što bi, kaže, trebalo postati općepoznata činjenica, a to je da Europski sud za ljudska prava nalaže državi poduzimanje svih mogućih mjera za zaštitu ljudskih života.
– Država ima razloga “nagaziti” i primijeniti drakonski sustav i sankcije po tom pitanju i biti vrlo agresivna u svom ponašanju. To neće dovesti do kršenja konvencijskih prava jer je, prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, zaštita života temeljna obveza države. Imamo pravo na slobodu misli, savjesti i vjere, pravo na slobodu izražavanja, pošteno suđenje, ali prema članku 2. spomenute konvencije obveza je države štititi pravo na život, što bi trebalo biti najvažnije. Dakle, država može biti agresivna koliko hoće – podvukao je.
Prema mišljenju ovog pravnog stručnjaka, Bosna i Hercegovina treba razvijati vlastiti sustav zaštite, a ne samo slijediti primjere i modele drugih zemalja. Stoga je, smatra, potrebno osmisliti učinkovit i provediv mehanizam, bilo na državnoj ili entitetskoj razini, te razmotriti formiranje posebnih centara u kojima bi stručni timovi svakodnevno i kontinuirano radili na slučajevima nasilja nad ženama.
– Meni je, ne kao profesionalcu i pravniku, nego prije svega kao čovjeku, postalo nepodnošljivo stalno svjedočiti takvim stvarima. Pitam se koliko je žena trenutno zabrinuto, čekaju da im neko dođe na vrata, koliko njih trenutno dobija prijeteće poruke – i muka mi je od same pomisli na to – kazala je na kraju razgovora Omerović.
Na Balkanu je prisutna i šutnja, ali i nasilje
Istraživanje Europskog instituta za ravnopravnost spolova i Agencije Europske unije (EU) za temeljna prava pokazalo je da oko 31 posto žena u EU doživi fizičko ili seksualno nasilje tijekom života.
Pojedine zemlje EU bilježe znatno veći broj prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama od zemalja Zapadnog Balkana, posebice nordijskih zemalja poput Finske, Švedske i Danske. Prema posljednjim analizama, Finska je među zemljama koje su imale najviše prijavljenih slučajeva nasilja nad ženama u Europi. Stručnjaci često objašnjavaju da žene u razvijenijim društvima češće prijavljuju nasilje jer imaju više povjerenja u institucije, manje se boje osude i rjeđe osjećaju potrebu šutjeti o onome što proživljavaju iza zatvorenih vrata.
Na Balkanu je šutnja često prisutna koliko i samo nasilje. Mnoge žene godinama žive u strahu, ekonomskoj ovisnosti i društvu koje ih uči da “trpe”, dok nepovjerenje u sustav dodatno obeshrabruje prijavu zlostavljača. Upravo zbog toga međunarodne organizacije već godinama upozoravaju da je rodno uvjetovano nasilje duboko ukorijenjen problem u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji i Albaniji.
Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova BiH, u razdoblju od 2023. do 2024. godine ubijeno je 35 žena, od čega 31 u Federaciji BiH i četiri u Republici Srpskoj. Većinu su ubili muškarci s kojima su dijelile dom, svakodnevicu i život.
Ni 2025. godina nije donijela predah. Medijski izvještaji i organizacije civilnog društva ukazivali su na najmanje pet slučajeva femicida, a svaka od tih žena, čiji su životi mogli biti spašeni, iza sebe je ostavila obitelj, prijatelje i prazninu koju nikakva presuda ne može ispuniti.
A onda je 2026. godine ubijena i Elma Godinjak-Prusac. Njezina smrt ponovno je otvorila isto bolno pitanje koje se u Bosni i Hercegovini postavlja nakon gotovo svakog femicida – je li sustav mogao reagirati prije nego što bude prekasno.