U naselju Ahmići kod Viteza, gdje su pripadnici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) prije 33 godine ubili 116 bošnjačkih civila, te spalili imovinu i vjerske objekte, vratila se većina prognanog stanovništva.
Većina porušenih kuća je obnovljena, a s njima i život. Mještani kažu da postoji i suživot – s onima koji su spremni na pričest.
Mehrudin Bilić, koji je u aprilu 1993. imao 23 godine, danas je otac troje djece i vodi aktivan život. Uz mirovinu, bavi se poljoprivredom jer mu je, kaže, rad na zemlji, uz dopunu kućnog budžeta, lijek.
– Više se time bavim jer ne razmišljam o onome što se dogodilo, niti o aktualnoj politici. To je način da sve to nekako odgurnem od sebe – priča Bilić za FTV.
Više od tri decenije mještani Ahmića su naučili da se između godišnjica zločina moraju boriti za svoje živote. Nakon obnove kuća najvažnije je bilo osigurati posao važan ne samo za egzistenciju već i za skretanje misli s proživljenih trauma.
Značajnu podršku proteklih godina ima i Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.
– Dobio sam motokultivator s 30 posto vlastitog učešća i zahvalan sam na tome. Prijavio sam se i za plastenik, možda ga neću dobiti jer sam niže na listi, ali nema veze – dobit će ga netko drugi – kaže Bilić.
Zamjenik predsjednika MZ Ahmići Semin Hrustanović istakao je da se dio stanovništva uspio zaposliti, dok se ostali bave poljoprivredom i zanatstvom.
– Dio stanovništva radi u tvrtkama, dok se ostatak bavi poljoprivredom. Imamo dosta umirovljenika, ali i ljudi koji se bave raznim zanatima – od keramičara i električara do vodoinstalatera te proizvodnjom i preradom bilja – kaže Hrustanović.
Kulturu sjećanja njeguju kroz dvije udruge, a u slobodno vrijeme aktivni su u sportskim i lovačkim društvima. Raduje činjenica da je u ovdašnjoj osnovnoj školi sve više učenika, ali i mladih koji ovdje planiraju ostati. Jer ima života, a i suživota, kažu, sa susjedima koji su spremni na zajedništvo.
– Puno ljudi živi na daljinu. Taj suživot na daljinu je razumljiv s obzirom na sve što se događalo, ali živi se – mora se živjeti – rekao je Bilić.
Ismail Ahmić, student Mašinskog fakulteta, ističe da svoju budućnost vidi u ovom mjestu.
– Ne planiram otići odavde. Sviđa mi se ovdje, ovo je moja zemlja i, šta god bude, ostat ću ovdje – poručio je Ahmić.
Dok čeka 16. april, čije rane još uvijek pokušavaju zacijeliti, Semin, koji je tog dana imao nepune dvije godine i danas živi u Ahmićima, kaže:
– Kulturu sjećanja trebamo njegovati da se više nikada i nikome ne ponovi, ali moramo nastaviti živjeti i surađivati na ovim prostorima.