Rat koji su SAD i Izrael pokrenuli protiv Irana početkom 2026. pokazuje da ni vojna nadmoć ni moćni savezi ne jamče brz i odlučujući rezultat.
Sukob je brzo prerastao u strateški izazov za Washington i Tel Aviv, a Iran pokazuje da se moderno ratovanje ne može dobiti samo bombama i projektilima.
John Mearsheimer, jedan od najutjecajnijih stručnjaka za međunarodne odnose, upozorava da američko-izraelska strategija u Iranu jednostavno ne funkcionira kako je zamišljena.
Prema njegovim riječima, planovi SAD-a i Izraela, koji se oslanjaju na brze, precizne udare i uništavanje iranskih vojnih kapaciteta, nisu dovoljni da prisile Teheran na kapitulaciju.
Iran ne igra po klasičnim vojnim pravilima. Umjesto toga, koristi se strategijom izdržljivosti i dugotrajnog pritiska.
Kontrola Hormuškog tjesnaca, ključne rute za 20 posto svjetske nafte, omogućila je Teheranu da destabilizira globalno gospodarstvo, podigne cijene energije i prisili međunarodne aktere da traže alternativne rute opskrbe.
Istodobno, kombinacija raketnih napada i napada bespilotnim letjelicama te mreža regionalnih saveznika omogućuje Iranu da neprestano izaziva SAD i Izrael, a istovremeno održava vlastitu sigurnost.
Mearsheimer posebno ističe da američka administracija nema jasnu strategiju za okončanje sukoba.
Bez realnog “plana za izlazak”, rat se pretvara u iscrpljujući sukob. Umjesto glatke, brze pobjede, SAD i Izrael suočavaju se s protivnikom koji zna kako svoje slabosti pretvoriti u snagu, koristeći se izdržljivošću, geopolitičkim položajem i strateškom kreativnošću.
Jasno pokazuje da sama vojna moć nije dovoljna u modernim sukobima i da nadmoć u tehnologiji ne jamči kontrolu nad ishodom.
Mearsheimerova analiza sugerira da situacija za SAD nije idealna. Rat ne ide glatko i svaki američki i izraelski udar pretvara iransku vladu u novu priliku za taktički odgovor.