“Uvijek mi je drago kad me pozovu da budem dio humanitarne organizacije, a ovo nije prvi put. Moj tim i ja uvijek se odazovemo humanitarnim nastupima, nastupima koji za mene imaju smisla. A posebno sam osjetljiva na djecu. Ovaj put me kontaktirao Izudin iz fondacije “ADA” iz Stuttgarta koji mi je objasnio o čemu se radi i o čemu se radi. Iskreno, volio bih Što više ljudi prepoznati važnost njihovog rada i time podržati djecu, nešto što je važno u životu za njihovu budućnost.
Razgovarao Bato Šišić
Jesu li po Vašem mišljenju ljudi izgubili ljudskost?
“Mislim da nije, dapače sigurno znam da nije. Pa to se pokazalo u puno slučajeva. Pratim i vidim, čitam na mnogim portalima, društvenim mrežama, da se ljudi, kada nekome treba hitna pomoć, vrlo brzo organiziraju, udruže i vrlo brzo prikupe potrebnu novčanu pomoć. Meni, nažalost, nije drago da se pomoć skuplja na takav i takav način, i zapravo, uopće mi nije drago kada dođe do takve situacije da se sredstva Sabrano za nekoga ili za nekoga, odnosno taj netko Ja bih bio najsretniji da smo svi zdravi, da se veselimo životu bez boli i bolesti. S druge strane, volio bih imati organiziran zdravstveni sustav koji stoji iza svakog bolesnog čovjeka, da mu pomogne kada mu je najpotrebnije da svaki čovjek na ovoj planeti ne može ostati ravnodušan na nečiju patnju, pogotovo kada su u pitanju djeca blizu mene, učinio bih sve na svijetu da pomognem Istina je da u nekim situacijama nedostaje empatije.
Ne samo u BiH, ne samo u regionu, nego u cijelom svijetu, gdje god dođeš, ljudi su oduševljeni tvojim stilom, načinom na koji izvodiš sevdalinku. Što ti radiš što drugi ne rade?
“Stvarno ne znam, možda bi odgovor na to pitanje trebala dati publika koja dolazi na moje nastupe. Sve te pjesme koje pjevam su pjesme koje su ljudima poznate pa ih svatko doživljava na svoj način. Svaka od tih pjesama u nekome probudi neku emociju, sjećanje… Jako vjerujem u ono što iznosim na pozornici, kad pjevam pjesmu vjerujem u svaku riječ koju pjevam. Po meni je najvažnije da smo ti i ja. Kad pričam sad, da čovjek bude iskren, otvoren, bez ikakvih kalkulacija izađem na pozornicu i dam ljudima dio svoje duše, ali s druge strane, jako je teško i nama i ljudima u publici, pa se sjetim nekih situacija u životu, netko blizak meni je vrlo specifičan, koliko god je specifičan u našem genetskom kodu, slušao je neke druge glazbene žanrove, a kad čujem nešto što miriše na tradiciju, čovjek. Ne mogu to ignorirati i na tome sam iznimno zahvalan, raditi ono što volim i cijenim prije svega, pjevati onako kako to znam, a nekima ne, pravim ljudima koji su nekada postali, o njihovim univerzalnim vrijednostima, koje i danas ljudi nekako cijene. glas”.
Spomenuli ste riječ teret, da li ste prvi put pjevali pred nekim velikim sevdahom i koliko vas je to opteretilo. Zapravo, je li se takvo što uopće dogodilo?
“Nažalost, nisam imao priliku, a po nekim mojim mjerilima, po mom mišljenju, upoznati prave i istinske velikane, pjevače sevdaha, a kamoli pjevati pred njima. Ne daj bože da jesam i da mi se to dogodilo. Relativno kasno sam se počeo baviti glazbom, odnosno počeo sam pjevati. Moja prva publika bila je moja mama. Stao bih pred nju i pjevao, čak i kao dijete. I tako sve do godine. trideset godina kad sam se službeno počeo baviti muzikom. Volio bih da sam jednom sreo Zehru Zečaj. Samo sam joj se sramio reći da sam pjevao. Uvijek sam volio reći da sam samouk, ali vidio sam učitelje koji su mi danas svetinja. Oni su jednostavno doajeni Posvetili su cijeli život onome što je naša povijest, naš život, to je naš život na najbolji mogući način, pokušavao sam i pokušavam biti normalan, jednostavno ne znam kako bih drugačije objasnio.
Pridružite se
Saznajte sve o najvažnijim vijestima i događajima, čitajte na Google News.