Analiza trenutnog političkog zastoja u Bosni i Hercegovini ukazuje da je Trojka, u pokušaju da postane nositelj reformi, završila u poziciji eksploatisanog političkog faktora koji je potpuno izgubio kontrolu nad procesima.
Ključna strateška pogreška ove grupacije leži u činjenici da su u prvoj fazi formiranja vlasti HDZ-u i SNSD-u dali apsolutnu kontrolu nad Domom naroda, a onda su, sa samo jednim izaslanikom u džepu, odlučili jednostrano raskinuti partnerstvo sa strankom Milorada Dodika.
Taj jedini delegat bio je Kemal Ademović, koji je bio u rukovodstvu Doma, ali je Trojka izgubila i tu krhku institucionalnu potporu njegovim napuštanjem stranke Narod i pravda, čime je njihova realna moć u Domu naroda BiH formalno svedena na nulu.
Lucidnost ovog poraza najviše se očituje u odnosu s HDZ-om. Dragan Čović, kojeg je Trojka promovirala u ključnog partnera, sada hladnokrvno istu skupinu označava kao krivca za blokadu, ističući da način rada uspostavljen prije godinu dana ne vodi nikamo. Iz medijskih krugova bliskih HDZ-u stiže jasna poruka. Trojka je bila samo privremeno sredstvo, a nakon što je partnerima osigurala institucionalnu nadmoć, otpušteni su kao amateri koji ne razumiju mehanizme parlamentarne matematike.
Navodni razlaz sa SNSD-om nije oslabio Dodika, već je samo zacementirao savezništvo HDZ-a i SNSD-a protiv.
Dodatna težina ovog pada leži u gubitku vanjskog pokroviteljstva. Hrvatski politički krugovi optužuju bivšeg američkog veleposlanika Michaela Murphyja da je “instalirao” Trojku i poticao ih na sukobe sa SNSD-om, ali je njegovim odlaskom sarajevski blok ostao političko siroče.
Bez Washingtona koji bi disciplinirao partnere udarcem o stol, Trojka se našla izložena unutarnjim igračima koji su samo čekali trenutak da njihova nemoć postane očita.
Ademovićevo soliranje u Kolejima, gdje bez suglasnosti hrvatskog ili srpskog kluba stavlja točke dnevnog reda, uzalud je pucanje u prazno, s obzirom da sve mirno promatraju Nikola Špirić i Dragan Čović koji drže ključeve europske financijske riznice.
Trojka je vjerovala da će naklonost stranih diplomata i medijsko bombardiranje javnosti o blokadama nadomjestiti njihov nedostatak ruku u Domu naroda.
Omogućili su HDZ-u i SNSD-u kontrolu nad sustavom, izgubili su mentora, a onda ostali i bez jedinog delegata u rukovodstvu Doma, tako da su se našli zarobljeni u zidu koji su sami gradili.
U međuvremenu, partneri kojima su dali moć sada traže rješenja pod svojim uvjetima.
Trojka izgleda kao projekt koji je odigrao ulogu za druge i ostao u praznom prostoru čekajući izbore kao jedini preostali izlaz iz krize koju su sami inicirali navodno raspadom koalicije bez ijednog aduta u rukavu.
Višeslojni apsurd ove situacije kulminira u činjenici da jednostrani razlaz sa SNSD-om nije značio poništavanje posljedica ranijih odluka.
Trojka, koja je inzistirala na uvođenju Dodika na vlast i time mu otvorila put do apsolutne vlasti, ostala je u istom Vijeću ministara s istim SNSD-om, kojeg je proglasila bivšim partnerom.
Rezultat je groteskni politički suživot u kojem Trojka pokušava glumiti opoziciju unutar vlasti, dok ih HDZ i SNSD drže kao taoce institucionalne arhitekture koju su pomogli izgraditi.
Tako je Trojka ostala zarobljena u “braku” kojeg se formalno odrekla, ali iz kojeg ne može izaći, služeći kao savršeno pokriće onima kojima je isporučila državu, a sada je optužuju za njenu propast.