AUTOPSIJA MALOGRAĐANSKOG SPLETKAROŠA

Postoji tip čovjeka koji nema naročitu moć, ugled niti ličnu težinu, ali zato veliki dio života provodi pokušavajući da ostavi utisak da predstavlja važan faktor. Njegova vrijednost ne proizlazi iz onoga što stvara, zastupa ili postiže, već iz potrebe da se nametne kao neko čije mišljenje mora da se čuje i čije prisustvo mora da se osjeti.

Kada nema stvarnih razloga da se izdigne iznad drugih, pokušava da ih pronađe tako što će druge spustiti. Umjesto autoriteta gradi neprijatnost, a umjesto sadržaja proizvodi sukobe, sumnje i priče.

Njegova sredstva uglavnom nisu otvoreni i smisleni sukobi. Mnogo češće su to sitna podmetanja, poluinformacije, zajedljivi komentari, traženje tuđih propusta i rečenice izgovorene „onako, uopšteno“, iako prisutni vrlo dobro razumiju kome su namijenjene.

Tako nastaje mali čovjek sa velikom potrebom da bude faktor.

Lovac na tuđe greške

Jedna od njegovih najizraženijih osobina jeste gotovo arhivarsko pamćenje tuđih grešaka.

Ne pamti ih zato što su mu nanijele neku veliku štetu, već zato što nikada ne zna kada će mu zatrebati kao sredstvo za omalovažavanje drugog čovjeka.

Tuđa greška kod njega zato rijetko ostaje samo greška. Ona se vremenom uvećava, dopunjava, izvlači iz prvobitnog konteksta i koristi kao dokaz da je neko nesposoban, pokvaren ili nedostojan.

Jedan pogrešan potez lako postaje presuda o čitavom karakteru.

Na taj način sebi dodjeljuje ulogu poznavaoca drugih ljudi i njihovih vrijednosti. Njegova navodna moralna visina, međutim, ne nastaje iz dobrih stvari koje je sam učinio, nego iz stalnog traganja za nekim ko je, prema njegovom tumačenju, učinio nešto gore.

Autoritet od neprijatnosti

Pošto mu stvarna moć, znanje ili rezultati ne daju posebnu težinu, autoritet pokušava da napravi ponašanjem.

Govori zapovjednički, prekida sagovornike, dijeli lekcije i drskost predstavlja kao odlučnost. Sopstvenu nepristojnost često naziva „iskrenošću“, a odsustvo mjere pokušava predstaviti kao dokaz čvrstog karaktera.

Posebno je samouvjeren pred pristojnim ljudima. Njihovu uzdržanost ne tumači kao vaspitanje, već kao svoju pobjedu. Što mu se manje odgovara, to je uvjereniji da je njegova riječ posljednja.

A kada mu se pokaže da nije u pravu, nastaje beskrajno objašnjavanje.

Tada više nije važno šta se zaista dogodilo. Važno je dokazati da „nije baš tako“, da postoji druga strana priče, da je neko drugi napravio veću grešku ili da njegove riječi nisu značile ono što su svi razumjeli.

Činjenica se zatrpava pričom sve dok prvobitna tema gotovo potpuno ne nestane.

Tako njegova važnost ne nastaje iz poštovanja drugih, već iz činjenice da ljudi vremenom odustaju od rasprave jer im je jednostavno dosta.

Svakoga „provaljuje“

Ovakav čovjek teško prihvata mogućnost da se nešto dogodilo bez njegovog znanja ili mimo njegovog tumačenja.

Mora da zna ko je šta rekao, šta je neko mislio, zašto je nešto uradio i šta se „zapravo“ krije iza nečijih riječi.

Ako nešto ne zna – pretpostaviće.

Ako događaju nije prisustvovao – „povezaće stvari“.

Ako mu neko kaže da njegovo tumačenje nije tačno, i to može postati novi dokaz da se od njega nešto krije.

Pošto sam ljude posmatra kroz spletke, skrivene interese i kalkulacije, teško mu je da povjeruje da drugi mogu postupati jednostavno i bez zadnje namjere.

Ljubaznost zato može protumačiti kao dodvoravanje. Ćutanje kao skrivanje nečega. Udaljavanje kao pripremu nekog poteza. Neslaganje kao dokaz da je nekoga pogodio tamo gdje najviše boli.

Sopstveni način razmišljanja tako pretvara u univerzalno pravilo po kojem objašnjava ponašanje svih drugih.

Što manje stvarno zna, ponekad je sigurniji da je sve razumio.

Život proveden u „provaljivanju“

Sumnjičavost kod ovog sklopa više nije samo osobina. Ona postaje gotovo svakodnevno zanimanje.

Veliki dio vremena i energije troši na pitanja ko je šta rekao, zašto je nešto prećutao, kome se javio, ko je koga pogledao i kakva se navodna namjera krije iza sasvim običnih postupaka.

Sitnicama daje težinu dokaza, povezuje ih sa ranijim događajima i od nekoliko nepovezanih detalja sastavlja čitave priče.

Upravo u tome pronalazi osjećaj sopstvene važnosti.

On je, u sopstvenim očima, čovjek kome ništa ne promiče. On vidi ono što drugi ne vide, razumije ono što drugi ne razumiju i odavno je „shvatio kakvi su ljudi“.

Tako mu se čitava ličnost postepeno svodi na razotkrivanje neke skrivene pozadine koju često samo on vidi.

Gotovo da nema događaja koji neće analizirati, odnosa u koji neće pokušati da pronikne ili čovjeka kome neće pripisati skrivenu namjeru.

Dok neumorno pokušava da otkrije šta drugi „zapravo rade“, sopstveno vrijeme troši baveći se događajima i namjerama koje često postoje samo u njegovom tumačenju.

Promjena bi mu oduzela ulogu

Zbog toga se ovaj obrazac teško mijenja.

On odavno nije samo navika, već način na koji čovjek objašnjava svijet i sopstveno mjesto u njemu.

Sumnjičavost mu daje osjećaj pronicljivosti. Tuđe greške omogućavaju mu da se osjeti moralno superiornim. Stalno „provaljivanje“ daje mu osjećaj da je važniji nego što zaista jeste.

Zbog toga čak i reakcije drugih pretvara u potvrdu sopstvene priče.

Ako ga ljudi izbjegavaju – zaključuje da ga se plaše.

Ako mu ne vjeruju – smatra da je razlog to što ih je „provalio“.

Ako mu se otvoreno suprotstave – to postaje dokaz da je pogodio u metu.

Tako posljedice njegovog ponašanja postaju gorivo za nastavak istog ponašanja.

I upravo tu nastaje zatvoren krug: što više svojim postupcima udaljava ljude, to više u njihovom udaljavanju vidi potvrdu da je od početka bio u pravu.

Na kraju, njegova potreba da neprestano razotkriva druge govori mnogo manje o ljudima koje analizira, a mnogo više o načinu na koji je izgradio sopstvenu ulogu u svijetu.

Izvor: Projekat “Demontaža94”

Napomena: Tekst predstavlja preradu i adaptaciju sadržaja objave „Autopsija malograđanskog spletkaroša“ sa Instagram profila @demontaza94. Zadržane su osnovne ideje i poruke izvornog teksta, uz izmijenjene formulacije i povezivanje sadržaja u jedinstvenu cjelinu.