Zajko Zeba jedan je od nogometaša za kojeg su svi navijali. Kako u Bosni i Hercegovini tako i van granica naše zemlje.
Danas je igrač niželigaša sarajevskog kluba FK Pofalićki, a u zanimljivoj karijeri dva puta se vraćao u svoj Željezničar s kojim je 2012. godine osvojio naslov prvaka i tri kupa; onaj iz 2018. je posljednji Željin trofej.
Odrastao uz povike “pazi, snajperist”
Igrao je s Edinom Džekom, igrao je iu Mariboru iu Rusiji, za reprezentaciju BiH (pet nastupa). U intervjuu s tportal Zeba je govorio o vrućim temama iz svoje karijere, a otkrio je i da je imao ponudu Zdravka Mamića da dođe u Dinamo.
Kao i mnoge igrače vaše generacije, i vas je obilježio rat u Sarajevu. Kako je bilo tih godina, kako ste se uopće bavili sportom?
– Odrastao sam u Novom Sarajevu, vrlo blizu Grbavice, stadiona Želje. Bili smo djeca, osam, devet godina, nisi ni svjestan što se događa. Tek kasnije, kad sam odrastao i kada je sve bilo gotovo, shvatio sam o čemu se zapravo radi. Na svakom koraku “pazi snajper”, ali igraš nogomet, što da radiš?
Igrali smo ispred zgrade ako smo bili zaštićeni. Svako parkiralište imalo je ucrtano nogometno igralište. Što ćeš raditi u kući? Izađeš van, igraš bilo što, nogomet, košarku, a onda se čuju sirene i roditelji viču s prozora da se sklone. Bila su to vremena, nitko te ništa nije pitao. Bilo je teško, Bože sačuvaj.
Sarajevo je obilježeno velikim rivalstvom između vašeg Željezničara i Sarajeva. Koji je bio vaš prvi derbi?
– Na malonogometnom turniru u Skenderiji. Tada je bilo dosta tih turnira na kojima su igrali i prvoligaši s glavnim igračima. Imao sam 15-16 godina i zvali su me da igram sa seniorima. U finalu mi i Sarajevo. I kazne. Puna dvorana, pet, šest tisuća ljudi, pola navijača Želje, pola navijača Sarajeva. Prošle su tri serije jedanaesteraca i kažu mi ovi stariji: “Ajde mali pucaj”. Zabio sam pod gredu, malo sam se okrenuo prema navijačima Sarajeva i stavio prst na usta, ali tako je bilo. Pa, bio sam obožavatelj. ujutro treniraš s juniorima, popodne si na tribini s Manijacima.
Osvrnuo se i na činjenicu da su na prvoligaškim terenima igrali Luka Modrić i Edin Džeko.
– Sigurno je bilo jasno da Modrić nije ljevičar, da, ali nitko nije mogao predvidjeti što je napravio. Tako je i s Edinom Džekom s kojim sam igrao u Želji. Vidjelo se da ima sve, ali tko bi rekao da će postati ovakav igrač. Džeko je iz mog kraja, a mlađi je od mene.
Pa ja sam tada bio veća zvijezda od njega, on je još bio u juniorima. I pogledajte gdje je sada.
Moram reći da je ostao sasvim normalan momak. Znaš kako je u Sarajevu, tamo ti je teško biti zvijezda. Ako igrate zvijezdu, svi će reći: “Vidi ovog što igra, tko je on sad?” Evo nas u finalu Kutije šibica, a oni kažu: “Ma, to igraju starci, nema što”. To je specifična sredina, vjerujte mi, ali ima ono nešto. Mijenja se kao i svaki grad, ali je zadržao dušu.
Sa svojim Desireom doživio si najbolje i najgore trenutke karijere. Kup 2018. posljednji je trofej koji je Željezničar osvojio, a koji vam je trenutak bio najteži?
– Kada sam se posljednji put vratio u Želju, 2017. godine trebali smo biti prvaci. Tri kola prije kraja imali smo četiri boda više od Zrinjskog nakon pobjede u derbiju 2:1. Dobio sam treći žuti karton i nisam mogao igrati sljedeće kolo u Krupi. Završilo je 1:1, a nama je ponuđeno. U pretposljednjem kolu igrali smo derbi sa Sarajevom na Koševu i dovoljan nam je bio bod jer smo u prošlom kolu kod kuće imali Radnik, a to bismo glatko riješili i imali bolji omjer sa Zrinjskim da smo završili s istim brojem bodova.
Sarajevu ništa nije trebalo, oni su ipak bili šokirani porazom u finalu Kupa i tu nismo trebali imati problema. Sudio je Irfan Peljto, poznati navijač Želje, koji je dosudio jedanaesterac za Sarajevo u prvom poluvremenu, sve je jasno. Mi loši ljudi, ne ide nam dobro i ne znam više što da radim. Kažem Peljti pred kraj utakmice: “Bolan, ajmo nešto napraviti, vidiš da nam treba. Pogledaj se, ali daj nas gurati”. Ali on to nije htio ni čuti, takav je Peljto, pošten momak.
Završava utakmica, gubimo i klupa nam javlja da je sve u redu jer Zrinjski igra 1:1 s Radnikom u Bijeljini. Kako je rekao, prenose da je jedanaesterac za Zrinjski dosuđen u 96. minuti. Dobili su 2:1, pobijedili su nas i to je bio kraj. Izmišljeni penal, naravno, pao je frajer bezveze. To mi je najbolniji poraz u karijeri, onaj od Sarajeva. Iduće sezone opet smo bili drugi u prvenstvu i osvojili Kup, ali nitko nije mario za Kup. Bio je to neuspjeh, a šta bi navijači Želje dali za svaki trofej danas.
Pa igrao si jednom za Sarajevo…
– Ha, ha, i to je luda priča. Bio sam tada u Mariboru i na zimskoj pauzi sam došao kući u Sarajevo. U gradu je bio turnir u malom nogometu, a tu jednu ekipu organizirao je Ismet Ćelo Bajramović. Možda ste čuli za njega, bio je, recimo to tako, dosta utjecajan tip u Sarajevu. I zove me baš ovaj čovjek koji vodi raju iz Sarajeva i kaže mi: “Sutra u 9 ujutro na Skenderiji igraš za tu i tu ekipu”. Pa ja kažem, šta je 9 ujutro, a on meni, zvat će te netko, javi se.
Nije mi ništa naredio, ali…
Zazvonio je mobitel i odmah sam po glasu znala tko je. Sve je u redu, pristojno. “Zajko, znam da si došao na odmor, ali ajde za moje dobro, možeš li doći ujutro da nam sviraš? Ne daj Bože da ti zatrebam nekad u životu…”. Nije mi ništa naručio, ali kako ti kaže, tako mora biti.
Nisam imao pojma za koga igram. Ulazim u svlačionicu, na klupi su dresovi Sarajeva. I to, kako to biva, baš u grupi sa Željom. Osvojili smo turnir, ima i moja slika u dresu Sarajeva, ha, ha.
Govorio je i o PLBiH, odnosno velikom problemu BiH. nogomet – suđenje.
– Danas je bolje, ali suđenje je i dalje veliki problem iako imamo VAR. Ponekad je smiješno. Gledate utakmicu, vidite što se dogodilo, a oni kao da vam se smiju u lice s odlukama. Prije te krađe mu nisi mogao ništa reći, a sad imaju VAR i opet loše odluke. Dok se to ne popravi, nećemo napredovati, ali barem mi je drago da se popravlja infrastruktura i uvjeti za treniranje, pa je mlađim igračima lakše. Mogli bismo komotno igrati neke utakmice u kopačkama – prisjetio se Zeba u razgovoru za tportal.