Bosna i Hercegovina je “zauzela” mjesto drugoga najpokvareniji država u Europi, kazali su Feni iz Transparency Internationala u Bosni i Hercegovini, osvrćući se na prošlu godinu iz perspektive borbe protiv korupcije.
Prema nalazima Indeksa percepcije korupcije, koji analizira percepciju korupcije u javnom sektoru, a rangira 184 zemlje na temelju 13 neovisnih studija i anketa stručnjaka i poslovnih subjekata, Bosna i Hercegovina je u 2025. godinu ušla s najgorim rezultatom u posljednjem desetljeću.
Bosna i Hercegovina bilježi značajan pad rezultata i nalazi se na 114. mjestu od 180 zemalja u svijetu, te je zauzela mjesto druge najkorumpiranije zemlje u Evropi.
Bosna i Hercegovina taj rezultat “postiže” zahvaljujući tome što se ponaša kao država u kojoj postoji privid demokracije i u kojoj je narušen integritet izbornog procesa.
Zlouporaba javnih resursa
Stranke na vlasti sve otvorenije koriste prakse netransparentnog financiranja kampanja i manipuliraju pravilima izbornog procesa kupnjom glasova, zastrašivanjem i zloporabom javnih sredstava. Tome smo svjedočili u kampanji 2024. godine, ali na prijevremenim izborima u RS 2025. godine.
Također, bitna zamjerka odnosi se na pravosuđe u Bosni i Hercegovini koje je izloženo političkim pritiscima, zbog čega uglavnom nije sposobno procesuirati i sankcionirati javne službenike koji zlouporabe svoj položaj.
– Ove godine naši donositelji odluka nisu donijeli dva očekivana ključna zakona iz područja pravosuđa, a prijedlozi koji su trenutno u opticaju ne zadovoljavaju preporuke Venecijanske komisije prvenstveno o mjerama za sprječavanje sukoba interesa, transparentnost, neovisnost i borbu protiv korupcije. A ni postojeće odredbe o imovinskim knjigama i interesima u pravosuđu ne primjenjuju se dosljedno – kažu iz Transparentnosti za Fenu.
Sama pravosudna zajednica oštro se protivila ovim postupcima i zahtijevala njihovu preispitivanje pred Ustavnim sudom i zaštitu osobnih podataka. Od pravosuđa se očekuju konkretne mjere za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala, no takvih je neriješenih slučajeva u našem društvu u 2025. godini bilo mnogo, a ono što ih karakterizira jest da su svi koštali milijune. O njima pravosuđe “više puta šuti”.
– Sve je nekako krenulo s Vijaduktom zbog kojeg smo izgubili više od 110 milijuna maraka, a ovu godinu završavamo s još otprilike 240 milijuna maraka gubitka. Za otkup vlastitih prirodnih resursa od ruskog oligarha Rašida Serdarova. Ako uzmemo izvješće Pravobranilaštva BiH od prije nekoliko mjeseci, koje je na zahtjev Zastupničkog doma Parlamentarne skupštine BiH procijenilo da nam prijete međunarodni sporovi čija ukupna vrijednost premašuje milijardu KM, situacija se ne čini nimalo svijetlom, tim više što se uglavnom radi o koncesijskim ugovorima u kojima druga strana apsolutno nije ispunila svoje obveze – prenosi Transparency.
Budući da je riječ o iskorištavanju prirodnih resursa, valja podsjetiti da je zaključak Transparency Internationala, kao globalnog pokreta, da korupcija sve više utječe na sposobnost država i društava da zaštite okoliš i aktiviste koji se bore za njegovo očuvanje.
Brojne neodgovorene afere
Viši stupanj korupcije primjetan je u zemljama sa slabijim mjerama zaštite okoliša, gdje se propisi, ako i postoje, ne mogu adekvatno provoditi. Razlog tome je korupcija koja potkopava institucije odgovorne za regulaciju i nadzor okoliša.
– Svjedoci smo tome svakodnevno u svim gradovima i mjestima širom Bosne i Hercegovine, gdje je posljednjih mjeseci zrak toliko nezdrav da se brojnim osjetljivim društvenim grupama ne preporučuje izlazak iz zatvorenih prostora. Brojne afere koje su potresle Bosnu i Hercegovinu. javnosti ostali su bez institucionalnog odgovora, što i ne čudi, jer BiH funkcionira kao hibridni režim u kojem su demokratski oblici i mehanizmi odgovornosti formalno i samo djelomično uspostavljeni, ali je funkcioniranje sve četiri dimenzije – demokratskog procesa, procesa odlučivanja, sustava odgovornosti i raspodjele javnih resursa, snažno uvjetovano partikularnim interesima – kazao je Feni.
Političke stranke, kao ključni generator nepravilnosti i zarobljavanja institucija, ostvaruju učinkovitu kontrolu raspodjele javnih resursa, čime relativiziraju funkcionalnost ključnog mehanizma političke odgovornosti – izbornog procesa, dok proces donošenja odluka ostaje suštinski neinkluzivan, bez utemeljenja u strateškom pristupu i u vrlo ograničenoj mjeri potkrijepljen indikatorima, te često predstavlja puki formalni proceduralni okvir za transmisiju partikularnih interesa političkih stranaka u formalne odluke.