Mula Mustafa Bašeskija u svom Ljetopisu bilježi da “Bošnjaci sporo dolaze”. Ta se konstatacija, koliko god oštro zvučala, u suvremenom političkom trenutku čini gotovo proročanskom. Bošnjačka intelektualna i politička svijest već duže vrijeme pokazuje znakove duboke dezorijentiranosti, odvojenosti od stvarnih odnosa snaga i globalnih procesa koji izravno utječu na sudbinu Bosne i Hercegovine.
Slučaj Milorada Dodika tu konfuziju do kraja razotkriva. Godinama se u javnosti iznova tvrdilo da je Dodik politički gotov, dok je istovremeno gradio međunarodnu mrežu savezništva i legitimiranja. Njegovi susreti s Benjaminom Netanyahuom, Viktorom Orbanom, kao i odlazak na molitveni doručak s Donaldom Trumpom, ne mogu se promatrati kao protokolarni incidenti, već kao elementi dugoročne političke strategije. U tim susretima Dodik dosljedno gradi narativ prema kojem Srbi, navodno, ne mogu živjeti s Bošnjacima u zajedničkoj državi, analogno izraelsko-palestinskom sukobu. Takav diskurs nailazi na razumijevanje u svijetu u kojem međunarodno pravo sve više gubi na snazi, a granice se preoblikuju interesima, moći i političkim nasiljem.
Planovi i povoljni trenuci
Bitno je naglasiti da Dodik nikada nije skrivao plan otcjepljenja Republike Srpske. Naprotiv, sustavno ju je razvijao još od razdoblja prije rata u Ukrajini, čekajući povoljan međunarodni trenutak. Prema brojnim indicijama, već postoji krug država koje bi pod određenim okolnostima bile spremne priznati eventualno odcjepljenje bh. entiteta Republika Srpska. U takvom globalnom kontekstu, Bosna i Hercegovina se suočava s ozbiljnom prijetnjom vlastitom teritorijalnom integritetu.
No, ključno pitanje nije Dodik ili Republika Srpska. Njegova uloga je ostvarivanje vlastitog političkog projekta. Suštinsko pitanje odnosi se na političke i društvene ciljeve Bošnjaka. Ono što artikulira njihova akademska zajednica i politička elita. Sudbina Bosne i Hercegovine ne ovisi presudno o Dodiku, već o Bošnjacima, jer bez njih se ne može formirati održivi politički proces u ovoj zemlji. To, međutim, pretpostavlja politički osviještene i odgovorne aktere.
U tom kontekstu posebno zabrinjava pojava bošnjačkih intelektualnih i političkih krugova koji se dive srpskim ideološkim konstrukcijama i tvrdnjama o buntu protiv globalizma i novog svjetskog poretka. Takvi diskursi, često prožeti kvazireligijskim i antizapadnim narativima, oduzimaju Bošnjacima državotvornu i nacionalnu dimenziju i svode bošnjačku političku svijest na teološko-identitetski okvir. Ne shvaćaju da Srbi svoje strateške ciljeve već ostvaruju preko zapadnih struktura i saveza, dok Bošnjacima prodaju iluzije o „istočnom raju“. Na taj se način realna politika zamjenjuje ideološkim konstrukcijama koje nemaju uporište u povijesnom iskustvu ili suvremenoj političkoj stvarnosti.
Poseban problem predstavlja način na koji se u tim krugovima reinterpretira političko nasljeđe Alije Izetbegovića. Njegova politika je jasno bila usmjerena na očuvanje demokratske, cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, u kojoj će bošnjački narod biti ravnopravan politički subjekt. Kompromis je u toj politici imao svoje mjesto, ali samo kao dvosmjeran proces u kojem niti jedna strana ne odustaje od vlastite političke egzistencije. Suvremeni zagovornici strateškog savezništva, međutim, svode tu politiku na jednostrane ustupke, zanemarujući činjenicu da bi prihvaćanje takvih koncepata značilo povratak na pozicije koje su Bošnjaci imali i prihvatili krnju Jugoslaviju. Riječ je o povijesnoj opciji koju je Izetbegović svjesno odbacio, jer je podrazumijevala trajnu političku podređenost Bošnjaka unutar hegemonističkih srpskih nacionalnih okvira.
Povijesna iskustva
Povijesno iskustvo jasno pokazuje da su pokušaji srpsko-bošnjačkog političkog savezništva najčešće završavali na štetu Bošnjaka. Ti savezi nisu propali zbog bošnjačke političke neodgovornosti, već zbog činjenice da bosanski Srbi, kao nosioci autentičnog srpskog nacionalizma, nisu bili spremni prihvatiti Bošnjake kao ravnopravne političke partnere. Suradnja Mehmeda Spahe i Milana Stojadinovića u razdoblju od 1935. do 1938. može se promatrati kao primjer mogućeg političkog kompromisa. No, upravo zbog politike popuštanja prema Muslimanima, Stojadinović je došao u otvoreni sukob s dominantnim srpskim političkim krugovima, koji su tražili njegovu političku eliminaciju. Ova činjenica jasno pokazuje granice svakog pokušaja ravnopravnosti Bošnjaka unutar političkog poretka oblikovanog interesima srpskog nacionalizma.
Sličan obrazac ponovio se i 1991. godine, kada je tzv. povijesni sporazum srpskog rukovodstva i tadašnje Muslimansko-bošnjačke organizacije, uz ključnu ulogu Slobodana Miloševića, doveo do rascjepkavanja bošnjačkog političkog korpusa. Umjesto stabilizacije odnosa, taj sporazum je produbio jaz između dželata i žrtve, dodatno oslabivši Bošnjake u presudnom povijesno-političkom trenutku.
Ova povijesna izjava ne znači da Bošnjaci trebaju voditi antisrpsku politiku. Naprotiv, racionalna politika podrazumijeva prihvaćanje realnosti da su Srbi dio moderne bosanskohercegovačke državne strukture i da bez njih nije moguće održivo funkcioniranje države. No, racionalnost politike ne ogleda se u samozatajnosti. Politička ideja vodilja mora biti ono što je ispravno, dugoročno održivo i politički spasonosno za Bošnjake. U tom smislu, Srbi ne mogu biti nosioci bošnjačkog političkog projekta, niti njegov garant.
Bosna i Hercegovina danas nije prvenstveno suočena s vanjskim prijetnjama, već s problemom unutarnje bošnjačke političke i intelektualne zrelosti. Ako Bašeskijina rečenica nije ozbiljno obrađena unutar bošnjačke političke misli, sada je vrijeme za to. Ne kao čin samoprijezira, već kao poziv na političku zrelost. Sporo razmišljanje nije sudbina, ali ignoriranje povijesnog iskustva je izbor.