Rabija i Jaroslav Korižek, bračni par iz Sarajeva koji živi u novogradiškom naselju Alipašino Polje, sve je samo ne običan. Njihove životne priče, Jaroslav je iz Češke, a Rabija iz Sarajeva, ispreplele su se prije mnogo godina u Šeheru. Ona je bila medicinska sestra na prvoj borbenoj liniji tokom agresije na našu državu, a on je 1997. godine došao u Sarajevo da pomogne Kantonalnom javnom komunalnom preduzeću GRAS sa tada novim češkim trolejbusima i do danas je ostao u Sarajevu, udata Rabija. Odlično govori bosanski jezik.
U njihovim životima ništa nije obično, pa ni kućni ljubimci. Imaju umiljatog kraljevskog tibetanskog psića i goluba.
– To nije golub, to je derviš – kaže nam Jaroslav s vrata i smije se.
Ekipi Faktora nije baš bilo jasno zašto su goluba tako nazvali, ali nakon videa koji su nam pokazali sve nam je postalo jasno. Golub, kojeg Rabija od milja zove “dušo moja”, pleše i okreće se samo kad je ilahija na radiju ili televiziji.
– Posebno volim slušati jednu radio stanicu gdje sviraju ilahije. I ja sam nešto radio, kad gledamo, igra naš gugo, okreće se po stolu, i dok izvođač izgovara ime Stvoritelja, Allah, Allah, on se još više okrene, pleše kao derviš i u jednom trenutku hoće da poleti od radosti. Ostali smo zaprepašteni – priča nam Rabija Brzika-Korižek.
Dok je ona razgovarala s nama, Gugo je ušetao u sobu u kojoj smo sjedili i počeo nam se “pričati” na svom jeziku. Oprostio se i od najboljeg prijatelja Rikija.
Pitali smo domaćine kako su došli do goluba kao kućnog ljubimca.
– Sin Mirza se vraćao kući s posla, bilo je prije dvije i po godine, ljeto, vruće. Vidio je da je na cesti vozač ispred njega zakočio, izašao iz vozila, uklonio nešto s ceste odbacivši u grmlje i udaljio se. Zaustavio se i pogledao u grmlje, kad ptica. A prije toga smo kupili nešto što je bilo zapakirano u kutiju i ja sam ostavila tu kutiju. I odmah s vrata Mirza pita gdje je kutija. Rekoh, evo ga, našao sam mačku. Kad nemam što vidjeti, ptica u njegovim rukama, ptica koja ni perja nema. Kako je pao s gnijezda i udario glavom – priča nam Rabija.
Kaže da su odlučili dati sve od sebe kako bi preživjeli.
– Hranio sam ga špricom. Dala sam mu mljeveni keks s kuhanim žumanjkom, ali mora biti dovoljno rijedak da može progutati. On je ostao. Danas ima sva čuda, minerala za jesti, ali najviše voli kruh sa sjemenkama. Stavim ga na prozor, raširim gerschl da dođu i drugi golubovi da se upoznaju. Dođu, ali naši se ni ne trude. Mi smo njegova obitelj – kaže Rabija.
Jaroslav nastavlja rekavši da su prošle godine gugu izveli van da vide hoće li letjeti.
– Trava je bila visoka i Rabija ga je bacila uvis da leti i činilo se da leti, ali onda je odletio u travu. I onda Riki trči da ga pronađe – kaže Jaroslav.
Tijekom našeg posjeta Riki nam je donio svoje igračke, poželio nam dobrodošlicu i pazio da mu slučajno ne odvedemo najboljeg prijatelja.
– Jednom prilikom, kad je moja prijateljica došla s posla i uzela goluba u ruku, Riki je doživio stres, pomislio je: “Evo, nosi ga”. Kolegica mi kaže da može pričati na poslu ako imam goluba. Rekoh da se smiješ, moj stan, moj golub, da imam gdje. Tako i ja – kaže Rabija.
Za kraj nam je rekla da često pjeva “Golube moja” za svoju dušu.
– A on zna da je golub, šepuri se, nešto mi govori – rekla je na kraju razgovora Rabija Brzika-Korižek.