Prošlotjedna optužnica Kantonalnog tužiteljstva Sarajevo protiv odgovornih osoba u Ministarstvu visokog obrazovanja Kantona Sarajevo, nekoliko sveučilišnih profesora i rukovodstva Univerziteta u Sarajevu sugerira da je visoko obrazovanje u glavnom gradu Bosne i Hercegovine posljednjih godina kojom upravlja solidno umrežena kriminalna organizacija!
Ako se ovaj otrovni termin u Kaznenom zakonu Federacije BiH tretira kao “skupina od najmanje tri osobe koja postoji neko vrijeme i djeluje s ciljem činjenja jednog ili više kaznenih djela za koja je po zakonu propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna”, onda zaključak koji se može iščitati iz optužnice, kojom je obuhvaćeno 14 osoba, nije prestrog.
Sve zbog jednog dekana
Zanemarimo li dijelove optužnice koji se odnose na nezakonito/stranačko zapošljavanje ljudi u Ministarstvu visokog obrazovanja, kao i Ministarstvu rada i socijalne politike, za što se terete dvojica ministara i prateće osoblje, pomoćnici, inspekcijski radnici… središnji tok kriminalne priče optužnice svodi se na pomaganje Muhamedu Ajanoviću, dekanu Stomatološkog fakulteta, u pribavljanju “protupravne imovinske koristi”.
Kako stoji u optužnici, Ajanović je raznim povodima, metodama i “tehnikama” uvećavao svoj kućni budžet. U tome je, kako se tvrdi, imao široku potporu, od fakulteta na kojem je dekan gotovo puno desetljeće, Ministarstva prosvjete i uprave Sveučilišta u Sarajevu. Prema optužnici, novčani iznosi koje je Ajanović nezakonito prisvojio relativno su skromni, “mizerni” i nedostojni nekoga ko je, kako je ranije utvrđeno, vlasnik četiri stana u Sarajevu, moderne stomatološke ordinacije u centru grada i, povrh toga, stana u New Yorku.
Dekan je od “svog” fakulteta uzeo naknadu od 900 KM, za što, kako se tvrdi, nije imao zakonsku osnovu. Potom je od Upravnog vijeća Sveučilišta zatražio da mu se odobri isplata deset tisuća maraka za neiskorišteni godišnji odmor… Mala, skromna, gotovo prava sitnica za nekoga čije nekretnine vrijede milijune maraka.
Muhamed Ajanović proteklih godina, nakon svakog medijskog napisa u kojem se problematizira njegov sveprisutni lik i obimno djelo, pribjegava tuženju novinara, pored ostalih i ovog potpisnika. Kada ga je zajednički poznanik pitao zašto to radi nekome s kim je godinama u dobrim odnosima, navodno je odgovorio da ga “zanima samo novac”.
Iz sadržaja optužnice zaključio sam da bi taj dijalog mogao biti istinit. No, na tome se nećemo više zadržavati, ne zbog straha od novih tužbi, već zato što je više-manje nebitno želimo li sagledati i razumjeti širu sliku unutar koje se ovaj zločin dogodio. A tu sliku, tužnu i obeshrabrujuću, stvaraju svi oni koji su mu omogućili da bez straha od sudske istrage posegne za trikovima navedenim u optužnici Kantonalnog tužiteljstva. Zašto su i pod čijim pritiskom svi oni radili? Jesu li nešto uhvatili u tim mutnim podzemnim tokovima novca? Zbog čega su mu ugledni sveučilišni profesori, članovi Upravnog odbora Sveučilišta, odobrili isplatu 11.476 KM “naknade za neiskorišteni godišnji odmor na koju nije imao pravo”, kako je Tužiteljstvo tvrdilo u optužnici. Čini se bizarnim da je za takvu nezakonitu isplatu glasala i članica Upravnog odbora, profesorica Jasminka Gradačšćević-Sijerčić, koja studentima Pravnog fakulteta u Sarajevu predaje Radno pravo?!
Teorija bolesne jabuke
No, najviše me potišteno, iako ga osobno ne poznajem, kad sam među optuženima ugledao ime akademika Dejana Miloševića, inače profesora na Fakultetu strojarstva i matematike, fizičara svjetskog glasa, koji je godinama proglašavan najomiljenijim profesorom među studentima; jednom riječju – čovjek visokog akademskog ugleda i etičkog integriteta. (Zukorlić-Kurtčehajićeva “znanstvena mjerila” nisu ga uključivala kao akademika). U optužnici je Miloševićevo imovinsko stanje ocjenjeno kao “dobro”, za razliku od Ajanovića, koji se prijavio kao “prosječno”. Što je tako uspješnog čovjeka, profesionalno osposobljenog, materijalno neovisnog, dovelo uz Ajanovića, koji se godinama vezuje za najmračnije afere?
Dejan Milošević je, prema optužnici, kao član Upravnog odbora Univerziteta u Sarajevu (na elektronskoj sjednici) glasao i za novčanu naknadu Ajanoviću za neiskorišteni godišnji odmor. Sjednicu je zakazao predsjednik Upravnog odbora Sveučilišta Murat Ramadanović, protiv kojeg je također podignuta optužnica Kantonalnog tužiteljstva. Ramadanović je, nije nevažno znati, djed Muhameda Ajanovića. Stoga je sestra dekanica preko daije-predsjednika Upravnog odbora tražila da joj se odobri novac za neiskorištene godišnje odmore. To već odavno nije neobično u sveučilišnoj kadrovskoj praksi koja se pretvorila u gustu, neprobojnu nepotističku mrežu obiteljskih samoobnavljajućih klastera.
O Ramadanovićevoj profesorskoj i znanstvenoj karijeri ne zna se mnogo, tek da je doktorirao na popularnom i ne pretjerano reprezentativnom Fakultetu za fizičku kulturu. U njegovoj biografiji stoji da je bio ambasador Bosne i Hercegovine u više zemalja te da je radio u Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Oni koji su ga poznavali prije rata će dodati da je bio angažiran u fizičkoj zaštiti tadašnjeg poglavara Islamske zajednice Jugoslavije Jakuba efendije Selimoskog. U to vrijeme Haris Silajdžić je također bio zaposlen kao savjetnik u kabinetu reisu-l-uleme. Ramadanović se u diplomaciju uveo dok je Silajdžić bio član Predsjedništva BiH. Na Sveučilištu je zaposlen u vrijeme kada je rektor bio Rifat Škrijelj. Bivši rektor nije obuhvaćen optužnicom, kako se može čuti, jer je zdušno surađivao s tužiteljstvom, dok ga obrana Ajanovića tereti za umiješanost u sve što se dekanu Stomatologije stavlja na teret.
No, vratimo se akademiku Dejanu Miloševiću. Dakle, u optužnici mu se ne stavlja na teret da je bilo što prisvojio za sebe, na teret mu se stavlja sudjelovanje u kolektivnoj nezakonitoj radnji – pomaganje Ajanoviću. Kad god se netko u čiji ste poštenje nekako skloni vjerovati, jedan od rijetkih ljudi s neokaljanim ugledom u javnosti, nađe na udaru zakona, a pokaže se da nije osobno profitirao od zločina u koji je upleten, dobijem isti ambivalentan osjećaj: drago mi je što se nije osobno okoristio, ali me istovremeno obuzima bijes što je ispao glup, ili nemarno lakovjeran.
Kako ne biti isti?
Sarajevski bankar je prije nekoliko godina optužen da je kreditirao neke od optuženih unutar moćne skupine optužene za zločinačko udruživanje, koja se bavila burzovnim i nekretninskim posredovanjem. Optužnica ga je teretila da nije prijavio bankovne transakcije koje su kasnije korištene za pranje novca, kupnju zemljišta, poduzeća… Nije mala stvar, ali prilično je licemjerno optuživati nekoga, u ovom slučaju vlasnika zdrave, nekompromitirane banke, da ne prati tokove uloženog novca u gradu čiji je urbanistički i arhitektonski identitet posljednjih desetljeća narušen zgradama većinom izgrađenim od pranih (ili prljavi) novac. (Inače, u posljednjoj transakciji, prodaja BBI Centra šoping gigantu “BINGU”, zna li iko ko je prodavac tog atraktivnog objekta? Ako me neko pokuša uvjeriti da je to neka tajanstvena firma Central Park Real… iz Saudijske Arabije, zamolit ću ga da vjeruje da su ona dva propala genijalca iz Visokog vlasnici BOSMAL nebodera)
Ovaj bankar se, dakle, nije osobno okoristio sumnjivim poslovima, “za razliku od ostalih optuženika, nije ostvario višemilijunsku protupravnu korist”, rekla je v.d. Neki od amblematskih gospodarstvenika, aktera vlasničke transformacije društveno-državne imovine nakon rata, ostvarili su višemilijunske profite. Osramoćeni bankar nagodio se s tužiteljstvom, priznao krivnju, osuđen je na godinu dana zatvora, nije želio sjediti u sudnici i, kako je rekao, rušiti osobni i obiteljski ugled na kraju uspješne karijere.
U licemjernom priopćenju nakon što je “cvijet akademske zajednice” i službeno završio na optužnici, sarajevsko sveučilište traži da im javnost ne sudi na temelju ovog navodno izoliranog kriminalnog događaja. Dugogodišnji dekan jednog od njihovih fakulteta ispada kao u onoj jeftinoj metafori, trula, crvljiva jabuka koja neće moći pokvariti akademsku košaricu punu svježih, sočnih nezrelih plodova. A što ćemo ako je stvar obrnuta: da su sve jabuke u toj košari trule?! A da oni koji to nisu, takozvani časni izuzeci, u koje osim akademika Miloševića spadaju možda i neki drugi optuženi, nisu imali prilike ili mogućnosti zaštititi se od sveprožimajuće kulture javašluka, kriminala, nepotističkog iživljavanja nad javnim dobrima?! Nije im prošao poslovični “crv sumnje”.
Na temelju prethodnih primjera iz visokoškolske ustanove i „poslovne zajednice“ lako se uvjeriti da živimo u okruženju surove ohlokracije (vladavine ološa) i kleptokracije (kriminalnog terora), koji uspostavljaju svoje obrazovne, etičke, poslovne norme i poželjne modele ponašanja koje treba slijediti i kojima se prilagođavati.
Kad mrak prekrije “organe reda”
Sudeći prema istragama koje se provode proteklih mjeseci, Federalna uprava policije pretvorila se u udruženu kriminalnu skupinu koju od vrha do dna, uzduž i poprijeko, po nalogu tužiteljstva, pretresaju niže policijske ustrojstvene jedinice. “To je uobičajena praksa”, stoji u priopćenju policijske agencije. Praksa je uobičajena jer je kriminal koji se godinama prakticira na FUPU “uobičajen”, odnosno normaliziran.
Istovremeno, otac čije je dijete prije nekoliko mjeseci otišlo iz Tužilaštva BiH prijateljima je rekao da je sretan što ga je, kako je objasnio, “spasio tog zmijskog zločinačkog legla”. Stoga je zaštitio dijete od pogubnog utjecaja svojih kolega tužitelja s američkih crnih lista, povezanih s globalnim narkokriminalom…
Podsjetio me to na filmski hit “Serpico” iz 70-ih redatelja Sidneyja Lumeta, temeljen na stvarnom slučaju njujorškog policajca (Al Pacino) koji se tvrdoglavo, dakle neuspješno, bori protiv mafije, ali i svojih kolega upletenih u kriminal. Najdirljivija scena u filmu je posljednja scena: Nakon oporavka od teške rane, glavni lik sjedi u stanu sa svojim ocem. Ne progovaraju ni riječ, a nema ni potrebe: prije nego što je ubijen, otac ga je upozorio (“mogli smo i mi i kriminalci, nikome nije odgovarao”, iskreno kaže policajac u bolnici) da će završiti upravo onako kako se i dogodilo: sam i poražen. Istina je da je Serpicov slučaj malo uzdrmao njujorške vlasti i pokrenuo antimafijašku kampanju, no on sam se morao odseliti i živjeti u Švicarskoj do kraja života.
“Nešto je pokvareno u državi Danskoj”, kaže čuvar Marcel u najpoznatijoj Shakespeareovoj drami. Horacije, prijatelj protagonista Hamleta, odgovara: “Neka je nebo vodi”.
U ovdašnjim uvjetima ta bi dramatična crtica vjerojatno mogla izgledati ovako: “Sve je trulo u državi Bosni i Hercegovini dok njome upravlja SKY (aplikacija)!”