Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je tako odgovorio na najnoviju izjavu Milorada Dodika u kojoj tvrdi da je Izjava o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i BiH “protuustavna i zabrinjavajuća sa stanovišta srpskog, a vjerojatno i hrvatskog naroda”.
– Evo ga opet, oglasio se. Milorad Dodik, čovjek koji godinama pokušava dokazati da je stvarnost zapravo fleksibilna kategorija, nešto kao plastelin: razvlačiš, gnječiš, preoblikuješ… dok ne počne da liči na ono što politički trebaš – ustvrdio je Cerić.
U Dodikovom svijetu, ocijenio je Cerić, sudske presude nisu činjenice nego “mišljenja”, povijest je stvar osobne interpretacije, a genocid, očito, tema o kojoj se može “raspravljati”, kao da je vremenska prognoza, a ne najteže dokumentirani zločin u modernoj Europi.
– A onda se s istom lakoćom ignoriranja stvarnosti pojavio na konferenciji i ozbiljnim tonom upozorio na “opasnost” izjave kojom se osuđuje govor mržnje i islamofobija. Zamislite prijetnju: ljudi se okupljaju kako bi rekli da je mržnja pogrešna. Zaista alarmantno. Gotovo subverzivno – ustvrdio je.
No, tu tek počinje ironija, dodao je Cerić.
– Zato što je u Dodikovoj logici svaka osuda mržnje zapravo napad. Svaki pokušaj zaštite dostojanstva jedne zajednice automatski postaje prijetnja drugoj. Riječ je o političkoj alkemiji u kojoj se elementarne civilizacijske vrijednosti pretvaraju u “dokaz zavjere”.
Naravno, famozna “Islamska deklaracija”, dokument koji se koristi kao univerzalni odgovor na sve, nešto kao politički daljinski upravljač: kad god ponestane argumenata, samo pritisnete dugme i prijetnja je tu – naglasio je Cerić.
Najzanimljivije je, međutim, kontinuirano nastojanje da se žrtve predstave kao opasnost, naglasio je.
– Riječ je o retoričkom salto mortale koji zahtijeva ili zapanjujuću dozu cinizma ili potpuno odsustvo osjećaja za realnost. Jer kako drugačije objasniti tvrdnju da su oni koji su preživjeli genocid zapravo oni koji “ugrožavaju druge”?
I onda dolazimo do možda najapsurdnijeg trenutka: negiranja islamofobije, izrečene u kontekstu u kojem upravo takve izjave i narativi kontinuirano proizvode nepovjerenje prema jednoj vjerskoj i nacionalnoj skupini. Kao da netko uporno loži vatru i pritom uvjerava sve oko sebe da dima nema.
No, možda je najveća ironija što ovakva retorika sve više gubi učinak. Ono što je nekad imalo težinu danas sve više zvuči kao loše napisana repriza, ista radnja, isti likovi, isti dijalozi, samo sa sve manje publike koja vjeruje u radnju – ustvrdio je reis Cerić.
Ljudi nisu slijepi, naglasio je – vide kontradiktornosti, vide kako se pravi problemi: gospodarstvo, odlazak mladih, životni standard, guraju u stranu da bi se održao narativ stalne ugroženosti, vide kako se proizvode i ne rješavaju napetosti.
– I na kraju ostaje samo jedno pitanje: koliko se puta može ponoviti ista priča prije nego što postane očito da se ne radi o istini, već o potrebi da se istina stalno izbjegava?
Jer stvarnost ima jednu nezgodnu osobinu: ne nestaje zato što je netko glasniji od nje – rekao je Cerić.