Nakon sastanka Milorada Dodika i Dragana Čovića prije dva dana u Mostaru, DF u svom priopćenju ističe kako je jedini način otpora sprezi HDZ-a i SNSD-a spriječiti ih da većinom u Predsjedništvu BiH određuju tko će biti nova državna vlast.
– Svaki drugi ishod predstavlja otvoreno kockanje s državom Bosnom i Hercegovinom. Naivna uvjerenja svojstvena Trojci, a nerijetko i SDA, kako je moguće odvojiti Čovića i HDZ od Dodika i SNSD-a odavno više nisu smiješna, već opasna i štetna – zaključuju iz DF-a.
DF se postavlja kao jedini zaštitnik države od saveza SNSD-a i HDZ-a. Međutim, stvarna politička i ustavna pravila pokazuju nešto sasvim drugo. Otvara se pitanje radi li se o pravoj borbi za državu ili samo o skretanju pozornosti s vlastite nemoći. Fiksacija Dodikom i Čovićem razotkriva nedostatak autentične vizije unutar tzv. probosanskog bloka. Pretvarajući ova dva lidera u stalni izgovor za vlastitu inertnost, taj blok zapravo parazitira u sukobu, svjesno odgađajući trenutak kada će morati ponuditi stvarna rješenja za zemlju.
Mit o Predsjedništvu kao apsolutnom ključu vlasti
Glavna premisa priopćenja DF-a počiva na tvrdnji da se nadolazeći otpor sprezi Čović-Dodik mora pružiti u Predsjedništvu BiH, jer bi u protivnom oni određivali tko će biti nova državna vlast. Ova priča zvuči dobro za privlačenje glasova, ali potpuno zanemaruje kako država zapravo funkcionira.
Predsjedništvo Bosne i Hercegovine predlaže predstavnika za Vijeće ministara, ali stvarnu političku moć i potvrdu te ovlasti imaju Državni parlament BiH i entitetski parlamenti. Dakle, računica je jasna. Onaj tko ima svoje ruke u državnom i entitetskim parlamentima, te kontrolira ključne klubove u Domu naroda – politički je partner.
Bez toga svaka priča o sastavljanju vlade i donošenju zakona ostaje prazno slovo na papiru.
Guranjem Predsjedništva u prvi plan DF svjesno pojednostavljuje stvari. Naravno da to rade iz svojih političkih razloga. Objektivno, stranka postoji samo zbog Predsjedništva Bosne i Hercegovine i sitnog sićarija nakon izbora.
Blokada države se ne radi u zgradi Predsjedništva, nego u saborskim klupama.
Je li odbijanje razgovora put u građansku državu ili jednoumlje?
DF oštro kritizira Trojku i SDA što su uopće razgovarali s Draganom Čovićem. Za njih je svaki dijalog ravan kapitulaciji.
Tu se postavlja važno pitanje kako stranka koja se predstavlja kao građanska i širokogrudna zamišlja funkcioniranje države bez ikakvog razgovora s nositeljima stvarne političke moći koja proizlazi iz izbornih rezultata, broja njihovih glasova, sviđalo se to nekome ili ne.
Zatvaranje vrata i svaki razgovor proglašavanje izdajom vodi izravno u jednoumlje.
U složenoj državi odbijanje razgovora ne slabi Čovića i Dodika. Naprotiv, daje im savršenu izliku za nove blokade i tvrdnje da je zajednički život nemoguć.
Selektivna odgovornost i uloga Željka Komšića
Zanimljivo je i vidjeti kako je podijeljena odgovornost u sadašnjem Predsjedništvu BiH i vanjskopolitičkom resoru općenito. Denis Bećirović i Elmedin Konaković konstantno su na udaru javnosti zbog svojih poteza, susreta i posjeta. Posebno su se našli na udaru ukidanja sankcija Miloradu Dodiku. Bećirović, koji nedvojbeno ima afere, na meti je niza kritika, kao da je i sam iz takozvanog probosanskog bloka u Predsjedništvu BiH. Željko Komšić je za to vrijeme mirno sjedio u zavjetrini.
U Ustavu BiH jasno stoji da Predsjedništvo vodi vanjsku politiku zemlje, ali Komšić se uspijeva kloniti svakog propusta na tom polju.
Ako je stanje u državi zaista tako loše, kako tvrdi DF, gdje je odgovornost njihovog lidera? Već godinama sjedi u državnom vrhu. Čini se da je njegov zadatak samo da ga se čuva kao mimozu, a za sve neuspjehe su krivi drugi. Naravno, prema planu DF-a, fotelju u toj fotelji trebao bi naslijediti Slaven Kovačević, bez efektivne političke moći, s istom metom, istom distancom, ali spremnošću da iz pozicije samoproglašenih i samo “pravovjernih” podučava na putu prema tzv. građanskim državama. Taj legitimni politički cilj, međutim, ne postiže se posezanjem za političkom konkurencijom u sarajevskom bazenu. Treba pridobiti neke “građane” izvan bošnjačkog korpusa, recimo malo dalje od sarajevskih mejhana.
Razgovor je ponekad moguć
Iza teških riječi o obrani domovine često se kriju obični interesi. Javna je tajna da su oštre podjele na domoljube i izdajnike u našoj politici uglavnom paravan za ekonomske afere.
Stoga je pošteno zapitati se koliko je ova priča iskrena. Je li Dragan Čović neprijatelj samo u predizbornoj kampanji? Istovremeno, tvrtke simpatične njegovoj stranci prije su financijski pomagali oni koji se javno kunu da s njim nikada neće biti u istoj prostoriji.