Danas se s pijetetom i tugom prisjećamo 5. veljače 1994. godine – dana kada su izašli na tržište Markalu srcu Sarajeva, u jednom trenutku četnici su odnijeli 68 života, a ranili 142 osobe. Bio je to prvi od dva masakra u tom mjestu, koje je i u ratno vrijeme bilo simbol opstanka, mjesto gdje su se ljudi okupljali kako bi osigurali ono osnovno za život.
Granata ispaljena sa položaja Vojske RS prekinula je svakodnevicu i pijacu pretvorila u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenike su nosili na rukama, u automobilima, na improviziranim nosilima – sve u nadi da će živi stići do bolnice.
Prof.dr.sc. U to vrijeme Ismet Gavrankapetanović bio je mladi specijalista, ortoped u Urgentnom centru bolnice Koševo, današnjeg Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Sjeća se da je bio sunčan dan. Oko podneva pred bolnicu su stigla brojna vozila.
– Izašli smo ispred bolnice i u kratkom vremenu dovezeno je 130 ljudi, možda i više. Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne ozljede. Bilo je krvi, posvuda. U tom trenutku nismo imali dovoljno liječnika, mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, otišli iz Sarajeva, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj, spasiti što više života. Radili smo bez prestanka, dan i noć. Nismo završili do zore. I danas mi se čini kao da je sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo.
Kad sam izašao iz operacijske sale, svanulo je. Radilo je nekoliko kirurških ekipa, bez pauze, bez odmora, vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjeniku. Rane uzrokovane neljudskim napadima. Takve slike se ne zaboravljaju. Dijelovi tijela koje dodirujete, lica koja gledate, vriskovi i tišina koja se provlači. To se ne može naučiti iz knjiga i to čovjek zauvijek nosi u sebi – kaže Gavrankapetanović.
Najteže je, kaže, bilo prihvatiti da, unatoč svim naporima, ne mogu uvijek spasiti živote svojih sugrađana.
– Ta nemoć je teret koji liječnik nosi cijeli život. Radili smo u gotovo nemogućim uvjetima: bez struje, bez vode, bez dovoljno medicinskog materijala i opreme. Operirali smo noću, u dvoranama bez svjetla, s minimalnim sredstvima za ispiranje rana, uz nedostatak infuzije i osnovnih potrepština. Nakon rata 5. veljače proglašen je Danom sjećanja na sve stradale Sarajlije od 1992. do 1995. godine. Taj datum nije samo broj u kalendaru, on je podsjetnik. Podsjetnik na cijenu koju civili plaćaju u ratovima, na krhkost ljudskog dostojanstva i besmislenost nasilja – istaknuo je prof. dr.sc. Gavrankapetanović.
U tim nesagledivo teškim godinama Sarajlije su nastavile živjeti, unatoč svakodnevnoj opasnosti. Radili su, učili, voljeli, stvarali umjetnost i čuvali svoje dostojanstvo. Bez obzira na sve, ovaj grad je ostao simbol hrabrosti, otpornosti i humanosti.
– Neka sjećanje na Markale ostane trajni podsjetnik na cijenu mira, važnost istine i obavezu pravde. I neka nas podsjeti na zajedničku odgovornost da se ovakve tragedije više nikada i nigdje ne ponove – naglašava prof. dr.sc. Ismet Gavrankapetanović, u znak sjećanja na masakr na pijaci Markale koji se dogodio 05.02.1994.