Na šehidskom mezarju Kovači, mjestu gdje je šutnja glasnija od govora, političar je sustavno zloupotrijebio obilježavanje Dana šehida. Nije to bio govor o sjećanju i dostojanstvu, ne o majkama i očevima koji su danas bili na mezarju i grlili bijele nišane umjesto svojih sinova, ne o šehidima, nego o vlastitom egu.
I dok se markira trenutak koji bi trebao pripasti onima koji više ne mogu govoriti, ali da nas sve zajedno upozori, Denis Bećirović, ističući funkciju predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine koju trenutno obnaša, odlučuje govoriti o sebi, a ne o najboljim sinovima i kćerima ove zemlje koji su dali svoje živote da bismo mi danas živjeli u slobodi.
Tri minute i trideset devet sekundi – toliko traje video. Od toga su dvije minute posvećene njemu. “Žrtva” koju prinosi. “Lažni” koji ga prate. Političkim protivnicima koji ga navodno napadaju.
Nije to bio govor o šehidima. To je bio govor Denisa Bećirovića o Denisu Bećiroviću – održan na Kovačima, a iza njega bijele mete, nijemi svjedoci agresije na Bosnu i Hercegovinu.
U zemlji u kojoj se kolektivna trauma još nije stišala, u kojoj se i danas traga za posmrtnim ostacima ubijenih, korištenje šehidskog mezarja kao političke pozornice u predizbornoj kampanji, koju je Denis započeo onog trenutka kada je dobio garancije 12 stranaka da će stajati iza njega, nije samo politički gaf.
To je prije svega moralni propust.
Posebno je porazno kada se u takvom okruženju počnu nabrajati susreti, putovanja i diplomatski kontakti. Bruxelles, EU, funkcije, protokoli. Kao da je riječ o press konferenciji, o promociji kandidata za izbore, a ne o Danu šehida.
Kao da su šehidski mezari audijencija, a ne podsjetnik.
Vrhunac cinizma dolazi kada se one koji iznose provjerljive činjenice – poput one da nije bilo sastanka s glavnim tajnikom NATO-a – proglašava lažljivcima. Ako je istina postala neprijatelj, onda problem nisu kritičari. Problem je u ogledalu. A Denis se ogleda u njemu samo zato da potvrdi da je u svemu “najbolji”.
Nije sporno da političari odgovaraju na kritike. Naprotiv. I trebalo bi. Sporno je gdje to rade, kada to rade i pred kim to rade.
Kovači nisu mjesto za političke kalkulacije. Oni nisu prostor za osobnu obranu. Nisu pozornica za nabrajanje diplomatskih “uspjeha”. Oni nisu mjesto za izgradnju vlastitog ega. To je prostor tišine, dostojanstva i sjećanja. Svega toga danas nema.
Ako već govorimo o šteti za Bosnu i Hercegovinu, ona ne dolazi od onih koji postavljaju pitanja. Dolazi od onih koji ne razumiju vrijeme, mjesto i žrtvu.
“Idem u Washington i spreman sam biti najnepopularniji čovjek u BiH”.
A ovo je danas na Kovačima rekao Denis Bećirović. I tko mu je uopće rekao da je na kraju četvrte godine mandata toliko popularan?
Riječ je o klasičnom političkom manevru – pokušaju da se unaprijed ublaži kritika i prikaže se kao netko tko “žrtvuje popularnost za viši cilj”.
Drugim riječima, poručuje nam da radi nešto teško i nepopularno, ali u njegovoj percepciji ispravno. Dakle, Denis Bećirović pokušava osigurati moralnu prednost nad svojim kritičarima i prebaciti fokus s konkretnih poteza na svoju osobnu “žrtvu”.
Izjave o (ne)popularnosti gotovo u pravilu dolaze upravo kada postoji pritisak ili kritika javnosti. Njegova je izjava stoga više obrambena nego hrabra, pokušaj opravdanja unaprijed poteza koji bi mogli izazvati negativne reakcije.
Kada političar ima potrebu javno naglasiti da želi biti nepopularan, to obično znači da pokušava preduhitriti kritiku. Postaviti okvir u kojem će svaka naknadna osuda njegovih postupaka biti prikazana kao dokaz njegove “žrtvenosti”, a ne kao posljedica loših odluka.
To je stara udžbenička politička taktika: pretvoriti kritiku u potvrdu vlastite pravednosti. Ako te napadaju, znači da radiš pravu stvar. Ako im se ne sviđate, znači da ste principijelni.
U tom narativu nema mjesta jednostavnom pitanju: što ako su kritike opravdane?
Bećirović, naravno, ima legitimitet funkcije koju obnaša. Izbori 2022. dali su mu politički kapital i baznu podršku. Ali legitimitet funkcije i stvarna popularnost nisu isto. Jedno se dobiva na izborima, drugo se potvrđuje ili gubi svakodnevno, ponašanjem, odlukama i odnosom prema javnosti.
Zato je njegova izjava indikativna upravo zbog onoga što prešućuje. Nema konkretnih poteza, jasnih ciljeva ili objašnjenja što točno znači ta “nepopularna” politika koju je spreman provoditi. Umjesto toga, opet je u fokusu on, njegova spremnost, njegova “žrtva”, njegova uloga.
Pitanje nije je li netko spreman biti nepopularan. Pitanje je zašto bi to trebalo biti. Ako su odluke dobre, transparentne iu interesu građana i države, nepopularnost nije nužna cijena. Građani dobro razumiju je li ono što rade političari u njihovom interesu ili u osobnom interesu nositelja funkcija.
Inače, ostaje sumnja da nepopularnost nije žrtva, već unaprijed pripremljen izgovor.
U vrijeme kada se istina o ratnim zločinima, genocidu i agresiji na Bosnu i Hercegovinu relativizira, a javni prostor pretvara u kontinuiranu kampanju, najmanje što se može tražiti od člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda je osjećaj mjere.
Danas ga nije bilo na Kovačima.