Snovi su plemenita stvar. Donekle ljekovit, pogotovo u sredinama u kojima je teško promijeniti mišljenje. S vremenom vicevi postaju gotovo basne, a basne, opet, imaju neku čudnu snagu, smekšaju i najokorjeliji um, pa čovjek shvati da stvari mogu izgledati drugačije nego što ih je vidio.
Helem, jedan takav vic vezan je za tetku jednog od naših najvećih akademika. Kažu da je u prvoj polovini prošlog stoljeća u Ključ prvi put sletio avion. Bio je to događaj o kojem se pričalo mjesecima. Narod se okupio da vidi neviđeno čudo, a teta, ne žaleći dukat, odluči se provozati i vidjeti Ključ iz ptičje perspektive.
Kad je avion sletio, a teta ponosno izašla među okupljeni svijet, netko ju je upitao: “Dobro, ženo, zašto si toliko platila vožnju?”
Teta je, kažu, zastala, pogledala masu i slavodobitno odgovorila: “Pa da pljunem po Ključu”.
Ovih dana oko novog helikoptera okupljene su takozvane političke elite Kantona Sarajevo.
Da čovjek ne zna o čemu se radi, pomislio bi da je u Sarajevo stigla letjelica koja će promijeniti tok naše svakodnevice u Sarajevu.
U stvarnosti, Kanton Sarajevo je kupio helikopter.
Ne bilo koji helikopter. Helikopter oko kojeg se okupilo gotovo pola političke scene Kantona Sarajevo, kao da je upravo sletio Apollo 11, a ne onakva letjelica kakvu ozbiljno organizirane uprave nabavljaju bez posebnih ceremonija, svečanih govora i zajedničkog fotografiranja.
Teško je procijeniti tko je bio zadovoljniji. Pilot koji ga je donio ili političari koji su se utrkivali tko će se što bolje plasirati ispred objektiva.
Šteta samo što ni helikopter nije mogao progovoriti. Da helikopter može govoriti, vjerojatno bi prvo pitao gdje je hangar. I odmah potom tražio da ga se makne od kamera.
Jer nije mala stvar već prvog dana postati najfotografiraniji stanovnik Kantona.
Helikopter će, po svojoj prirodi, jednog dana prevoziti unesrećene, gasiti požare, tražiti nestale i spašavati živote.
Ali prije prve misije spašavanja morao je obaviti i onu političku. Morao je obaviti misiju spašavanja političkog rejtinga. Uhar želi osvojiti koji politički poen, a helikopter prikazati kao stvar o kojoj ovisi svakodnevni život.
Niz zajedničkih fotografija. Niz singlova. Red objava na Facebooku. Zatim Instagram. Dakle X. Da ne uvrijedim ni LinkedIn. Svatko je imao svoj kadar, svoj kut i svoju verziju priče.
Najmanje se moglo pomisliti da je svatko od prisutnih sudjelovao u projektiranju letjelice, pregovarao s proizvođačem, zategao zadnji vijak na rotoru i osobno obavio probni let.
Posebno je zanimljiva politička matematika. Helikopter je kupio Kanton Sarajevo, novcem građana. No, sudeći po broju fotografija i statusa na društvenim mrežama, ispada da su ga svi prisutni kupili iz svog džepa.
Nabavka helikoptera znakovita je ilustracija nepostojanja elementarne političke kulture u našem političkom biću.
Politička kultura nam je slaba jer je svaka javna nabava prilika za konferenciju, svako otvaranje prilika za govore, a svaka kaseta prilika za desetke fotografija. S tim znanjem, kako možete očekivati da će helikopter proći bez svoje male političke ture.
Jer kod nas nije dovoljno nešto učiniti. Puno je važnije znati tko je bio u prvom redu kad se to dogodilo.
I zato je ovaj helikopter, prije nego što poleti prema Bjelašnici, Igmanu ili nekom nesretnom planinaru, već prošao svoju najzahtjevniju rutu.
Obišao je gotovo sve profile domaćih političara.
Dakle, nije problem što je Kanton Sarajevo kupio helikopter. Naprotiv. Super je što je stečeno i nadati se da je sve “po zakonu”. Problem je što je od sasvim normalne nabave napravljena atrakcija u kojoj je samo letjelica ostala na zemlji, dok su političke ambicije letjele puno više od nje.
A možda je to, zapravo, bila njegova prva službena misija.
Ne da spašava ljude.
Nego donositi što više političkih bodova.