Sebija Izetbegović, bivša generalna direktorica KCUS-a i zastupnica u Skupštini Kantona Sarajevo, oglasila se na svom Facebook profilu povodom Svjetskog dana borbe protiv raka te podijelila svoje iskustvo i poručila.
– Moje iskustvo s rakom dojke pada upravo na ove dane, prije 25 godina. I sada se čudim svojoj hrabrosti da se i sama suočim s težinom dijagnoze i suprotstavim tadašnjim „autoritetima“ koji su tvrdili da se radi o bezazlenoj, hormonskoj promjeni. Tvrdili su da sam dobro. Umišljeni autoriteti koji ne slušaju i ne promatraju pažljivo bolesnika. Znao sam što je, odmah. I bilo je. I dobro je prošlo zahvaljujući tome što se nisam dao prevariti i što znam svoj posao. Prošla sam dvije izuzetno teške operacije, obje u 7 dana, a zatim zračenje i kemoterapija. Umirala je od straha čekajući patohistološke nalaze. Borio sam se s teškim strahom, ali nisam odustajao.
Sutradan sam se tuširala, nakon svake operacije, hodajući na koljenima, jer se uz tri drenaže i jake bolove nisam mogla uspraviti. Rekli su mi da više neću moći operirati, voziti auto, plivati i mnoge druge teške stvari i tada sam prvi put zaplakala. Sretan što sam shvatio da ću živjeti, tužan što neću raditi ono što volim. Ali ja ne bih bila ja da si, čim sam se smirila, ne kažem: “Vidjet ćemo”. Čim mi je počela opadati kosa, odlučio sam potpuno obrijati glavu. Prijateljima sam rekao: ja sad idem, Bakir će mi pomoći i nemojte me čudno gledati. Nisam se napravio ružnim. Bilo je ok. Još su mi davali komplimente.
Nakon točno pet mjeseci, gotovo posve ćelava, vratila sam se na posao i nastavila jednako uspješno raditi i rađati i operirati žene. Nastavila je obnašati dužnost voditeljice tima. Izrasla mi je šiljasta crna kosa kakvu nikad nisam imala. Družila sam se s planinama i prirodom, muž i zet su me naučili skijati, jela sam livade žeravice, nisam to mogla shvatiti. Posjetio sam prijatelje koji su imali pse, igrao se s njima. Provodio sam vrijeme samo sa svojom obitelji i onima koji nisu spominjali ništa ružno, samo lijepe priče. Sve je bilo ljekovito.
Nastavio sam se baviti onkologijom i teškim bolesnicima. Nikad nisam prestala voljeti pomagati bolesnima. Najteže sam spasio, možda sam zato i spašen? – naveo je Izetbegović.
Rekla je da u “dobrom zdravstvenom sustavu, kakav mi možemo stvoriti, malo je onih koji ne bi trebali nastaviti živjeti. Kao i ja. Takav sustav moramo stvoriti”.
– Oboljeli moraju imati pažnju, dobrotu, pravu terapiju i šansu. Za to u sustavu ima dovoljno novca. Mi moramo napraviti takav sustav i vi morate pomoći u tome. Ovo sam napisao jer Federalno ministarstvo zdravstva i Federalni zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, kao i Kantonalno ministarstvo zdravstva i K ZZOiR moraju puno više i puno bolje raditi. O putu pacijenta, brzini postavljanja dijagnoze da i ne govorimo – to se podrazumijeva, osim za neznalice. Ima nas dovoljno koji znamo. A, novca ima dovoljno za puno bolju uslugu oboljelima. Moramo to učiniti.
I, ne može jedan dan biti njihov dan borbe protiv raka, već je svaki dan njihov dok ih liječimo. Kasnije neka izaberu neke ljepše datume, a veselije – istaknuo je Izetbegović.