članak “Izrael je uvijek bio mlađi partner Sjedinjenih Američkih Država“, iznosi tezu da je Izrael kroz veći dio svoje moderne povijesti djelovao kao strateški ovisan saveznik Sjedinjenih Američkih Država, a ne kao potpuno autonoman akter.
Autor tvrdi da izraelska sigurnosna i vanjskopolitička strategija uvelike počiva na američkoj vojnoj, političkoj i diplomatskoj potpori, što ga u tom odnosu stavlja u podređen položaj.
U prilog ovoj tvrdnji analiza koristi primjer Sueske krize iz 1956. godine.
Tada su Izrael, Velika Britanija i Francuska zajednički napali Egipat, ali je intervencija završila političkim neuspjehom zbog pritiska SAD-a.
Izrael je bio prisiljen na povlačenje, unatoč početnim vojnim uspjesima, pokazujući koliko su njegove odluke bile ograničene voljom moćnijeg saveznika.
Ovaj povijesni primjer služi kao ilustracija ranog obrasca ovisnosti.
U suvremenom kontekstu, posebice u odnosu na Iran, analiza vidi nastavak istog obrasca, ali u drugom obliku.
Danas postoji visoka razina koordinacije između Izraela i SAD-a, pri čemu Izrael djeluje kao važan partner u provedbi američke strategije na Bliskom istoku.
Ta suradnja Izraelu donosi konkretne koristi, ali istovremeno produbljuje njegovu privrženost američkim interesima i prioritetima.
U analizi je posebno naglašen problem ograničene strateške autonomije. Budući da se Izrael oslanja na potporu SAD-a, njegova sigurnost ovisi o promjenama u američkoj politici.
Promjena administracije, preorijentacija globalnih prioriteta ili smanjenje američkog angažmana u regiji mogu izravno utjecati na položaj Izraela.
To pokazuje da sigurnost temeljena na savezništvu s velikim silama nije potpuno stabilna niti trajno zajamčena.
Suradnja sa SAD-om u tom se smislu može smatrati racionalnim izborom. Međutim, problem se nazire u stupnju te suradnje, što može dugoročno ograničiti sposobnost Izraela da samostalno donosi ključne strateške odluke, zaključuje se u analizi.
