Odluka Izraela da ovlasti svoju vojsku da ubije bilo kojeg višeg iranskog dužnosnika s popisa za odstrel pokrenula je značajna nova pitanja o takozvanoj strategiji “odrubljivanja glave” i njezinim ciljevima.
Izraelski dužnosnici privatno su rekli svojim američkim kolegama da vjeruju da bi u slučaju pobune iranska oporba bila “zaklana”, što se čini u suprotnosti sa strategijom izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za promjenu režima putem ciljanih ubojstava visokih osoba u iranskom političkom i sigurnosnom aparatu.
Čak i prije nego što je izbio pravi rat, iranski stručnjaci i analitičari, kao i neki bivši izraelski dužnosnici, bili su skeptični da bi iranski klerikalni režim mogao biti srušen takvim udarima. The Guardian.
Do sada su u ciljanim napadima ubijeni vrhovni vođa Ali Khamenei, šef sigurnosti Ali Larijani, zapovjednik snaga Basij Gholamreza Soleimani, Esmail Khatib, iranski ministar obavještajne službe…
Srž problema je struktura i otpornost iranskog režima i način na koji režim i iranska javnost reagiraju na takve napade.
Prije nego što su SAD i Izrael pokrenuli štrajkove prije tri tjedna, stručnjaci su govorili da režim stagnira pred prosvjedima i da se neka vrsta promjene čini neizbježnom. Ta se dinamika sada promijenila.
– Ovo nije personalizirani režim – rekao je Sanam Vakil, stručnjak za Iran iz Chatham Housea i dodao:
– Ispod svakog pojedinca postoje institucionalni slojevi i sumnjam da bi odgovor na štrajkove “odrubljivanja glave” bio obična promocija iznutra, iako to nosi rizik dovođenja nepoznatih i neprovjerenih pojedinaca.
S obzirom na stopu uspješnosti Izraela, mogli biste zamisliti da bi moglo biti niže rangiranih pojedinaca koji nisu toliko skloni napredovanju u sustavu u onome što je postalo opasan posao.
Vakil ne smatra dosad uspješnom izraelsku strategiju “odrubljivanja glave”.
– Trenutno se čini da se kupuje vrijeme i nisam siguran što SAD želi postići, ali postoji mogućnost da se ponovno udahne zrak u sustav kako bi se pomladio režim koji je postajao potrošena snaga.
Ljudi koji napreduju vidjeli su ubijene svoje mentore, šefove i članove obitelji.
– To nije pristup koji stvara pristaše demokracije zapadnog tipa, nego okorjele otporaše. On stvara veći otpor – rekla je.
Izraelska povijest atentata ne ukazuje na veliki uspjeh. Tijekom godina ubili su niz visokih čelnika Hamasa i Hezbollaha, uključujući duhovnog vođu Hamasa Sheika Ahmeda Yasina 2004. i glavnog tajnika Hezbollaha Hassana Nasrallaha.
Ipak, dok su izraelske kampanje oslabile te skupine, obje su se oporavile.
Jon B. Alterman iz Centra za strateške i međunarodne studije u Washingtonu još je jedan skeptik, navodeći primjer Hamasa, za kojeg je rekao da je “kao politički pokret apsorbirao svoje mučenike i preživio da se bori još jedan dan”.
U nedavnoj objavi napisao je:
– Nažalost, značajno poboljšanje dekapitacijom nije vjerojatno. Svaka je situacija jedinstvena i svaka uključuje element slučajnosti. Međutim, rezultati u postizanju ambicioznih političkih ciljeva – koje Sjedinjene Države imaju – kroz ograničene vojne napore su loši.
Iako je naveo ubojstvo Osame bin Ladena kao primjer kako se nedržavna skupina može značajno oslabiti uklanjanjem vođe, Alterman je rekao da je pokušaj Izraela da “odjezglavi” državu bio bez presedana.
– Jedan od uobičajenih mitova u američkoj vladi nakon 11. rujna i prije invazije na Irak bio je da samo trebate ukloniti “prljavu dvanaestoricu” (visoke figure režima) u Iraku. Tada sam mislio da je to loše zamišljeno, a sada je loše zamišljeno, rekao je za The Guardian.
Problem kojem se ne pridaje dovoljno pozornosti je da ako eliminirate ljude koji imaju kredibilitet kod “loših momaka”, neće ostati nitko tko ima moć da zaustavi “loše dečke”.
– Također se čini da se podcjenjuje otpornost režima. “Možda je moguće stvoriti unutarnji raskol, ali ne znam ni za jedan dokaz da umjereni demokrati čekaju u sjeni”, dodao je.
Za Altermana, najvjerojatniji ishod strategije “odsjecanja glave” je interno nestabilan Iran za koji postoji veća vjerojatnost da će provoditi nasilne akcije izvan svojih granica, bilo putem kibernetičkog rata, posrednika ili terorizma.
Stvar je dodatno komplicirana činjenicom da uspješan narodni ustanak nije nužno ni najvjerojatniji ishod destabiliziranog režima.
U siječanjskom eseju za američki časopis Foreign Affairs, Afshon Ostovar, stručnjak za Bliski istok na Mornaričkoj poslijediplomskoj školi, predvidio je da će se bilo kakav udar vjerojatnije dogoditi unutar Islamske revolucionarne garde, najjačeg aktera u zemlji, i da će biti usmjeren na očuvanje postojećih institucija, što je dinamika koja još uvijek vrijedi.
Steven Simon, sigurnosni stručnjak na Dartmouth Collegeu i bivši član osoblja američkog Vijeća za nacionalnu sigurnost, napisao je u War on the Rocks:
– Scenarij koji zaslužuje više pažnje nego što dobiva nije iranski kolaps, već iranska upornost; ranjen, revanšistički i neukroćen oruđem koje je dobilo rat.
Vakil je zaključio:
– Ima u ovome i nešto perverzno. Ono što Izrael i SAD rade, a što me toliko uznemiruje, jest da u ovom procesu nema agencije, nema izbora, nema pravde za Irance.