Kad preplaćena država i poslodavci optužuju građane da su lijeni i neučinkoviti: Nije li problem u mizernim plaćama?

U Federaciji BiH manje je zaposlenih nego prošle godine, ali Vlada i dio poslodavaca tvrde da nije problem u plaćama, već u radnicima koji “neće da rade”.

Dok su birokratski narativi u suprotnosti sa statistikama Porezne uprave, tržište rada je sve više ispunjeno stranim radnicima u sektorima u kojima je domaća radna snaga jasno dostupna.

Postavlja se samo jedno pitanje – tko zapravo ne želi rješenje – radnici ili oni koji ih godinama odbijaju pošteno platiti?

Podaci Porezne uprave Federacije BiH pokazuju da je tijekom prošle godine broj zaposlenih u ovom entitetu smanjen za više od šest tisuća u odnosu na 2024. godinu.

Istodobno, iz vrha vlasti i određenih krugova poslodavaca stižu tvrdnje da radne snage nema jer – nezaposleni ne žele raditi.

Predsjedavajući Ekonomsko-socijalnog vijeća za Federaciju BiH Safudin Čengić kazao je kako su zavodi za zapošljavanje puni, ali radnika nema.

Naveo je da samo u Kantonu Sarajevo nedostaje oko 6.000 radnika, a ni u administraciji, kako kaže, nema zainteresiranih.

Međutim, ekonomski analitičar Igor Gavran ističe za Faktor da tvrdnja da u Sarajevu, Federaciji BiH i BiH generalno nedostaje radnika “jer nezaposleni neće da rade” – apsolutno ne odgovara istini.

– To je ključni argument pojedinih poslodavaca za olakšavanje uvoza radne snage i izgovor za već prisutno i vrlo problematično zapošljavanje stranih radnika u sektorima u kojima sigurno ima dovoljno domaćih potencijalnih radnika – naglašava Gavran.

Prema njegovim riječima, postoje određena visokospecijalizirana zanimanja koja zahtijevaju vrlo specifična znanja i vještine, gdje BiH zaista nema dovoljno vlastite radne snage i gdje je uvoz radnika opravdan – poput profesora japanskog ili kineskog jezika, nuklearnih fizičara, pilota ili stručnjaka za umjetnu inteligenciju. I tada bi, dodaje, takav uvoz trebao biti privremen, dok se ne osposobe domaći kadrovi.

– Rijetke su to iznimke, a sadašnji propisi dopuštaju zapošljavanje takvih stručnjaka i sada – objašnjava Gavran.

S druge strane, sektori u kojima se danas bilježi najveći broj stranih radnika, a za koje se najčešće tvrdi da domaći “neće”, upravo su oni koji zahtijevaju niže, pa i najniže kvalifikacije – koje velik broj nezaposlenih već ima ili ih može brzo steći. Riječ je o ugostiteljstvu, građevinarstvu, poljoprivredi i trgovini.

– U tim sektorima domaći nezaposleni ne samo da žele raditi, nego i rade – ali sezonski u susjednim zemljama ili diljem Europe. Nitko razuman ne može tvrditi da ti isti građani Bosne i Hercegovine, koji u turističke, građevinske ili poljoprivredne sezone teško rade izvan zemlje, ne bi željeli iste poslove raditi u svom okruženju, gdje žive sa svojim obiteljima – ističe Gavran.

Ključni razlog, dodaje, leži u plaćama i uvjetima rada.

– Domaći poslodavci koji tvrde da radnika nema, u stvarnosti ih ne žele platiti onoliko koliko su plaćeni za isti posao izvan BiH, niti im osigurati jednake uvjete rada – zaštitu na radu, zdravstveno i mirovinsko osiguranje i druga prava koja se u BiH često izbjegavaju – kaže Gavran.

Naglašava da se ne može govoriti o neusporedivim standardima, jer veliki broj radnika iz BiH ne radi u Švicarskoj ili Njemačkoj, već u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

– Trećeg razumnog objašnjenja nema – jasan je Gavran.

Posebno ističe da u sektorima u kojima se najviše govori o “nedostatku radnika”, a plaće su najniže, mnogi poslodavci ostvaruju izuzetno visoke profite – posebice u trgovini, ugostiteljstvu i građevinarstvu.

– Ukratko, za većinu sektora u Bosni i Hercegovini ima više nego dovoljno radnika. Trebaju im samo osigurati primjerena primanja, dostojanstvene uvjete rada i prava koja im po zakonu pripadaju – kaže.

S dozom ironije dodaje:

– Na najvišim političkim pozicijama uspješno se snalaze oni koji stvarno ne žele raditi i nemaju nikakvog znanja i sposobnosti i za njih, očito, ne treba brinuti.

Gavran smatra da bi inspekcijski organi i institucije koje izdaju radne dozvole strancima trebale ozbiljno preispitati svoj rad.

– Svakodnevno viđamo strane konobare i druge radnike za koje je jasno da imamo dovoljno svojih kadrova i da nije bilo opravdanja za njihov uvoz. Uskraćivanjem takvih dozvola poslodavci koji si to mogu priuštiti bili bi prisiljeni podići plaće – a onda bi ta “nestašica radne snage” preko noći nestala – kaže Gavran.

Naglašava da država mora stvoriti povoljnije poslovno okruženje i smanjiti troškove poslovanja, ali s ciljem zapošljavanja domaćih radnika.

– Cilj mora biti više zaposlenih građana BiH, s većim primanjima i boljim uvjetima rada, a ne masovni uvoz jeftine radne snage – zaključuje Gavran.

Mirza Čelik (DF), zastupnik u Parlamentu Federacije BiH, jedan od inicijatora posebne sjednice Zastupničkog doma posvećene smanjenju broja zaposlenih, kaže za Faktor da je smanjenje zaposlenosti logična posljedica nedostatka investicija.

– Nema ulaganja, nema javnih radova. Ova Vlada se samo zadužuje kako bi pokrpala rupe u proračunu. Nema plana, nema vizije, samo obećanja – kaže Čelik.

Sličnog mišljenja je i zastupnik SDA Haris Šabanović, koji za Faktor ističe da je krajnje bezobrazno da službenici s visokim primanjima optužuju građane da ne žele raditi.

– Ne mogu shvatiti koliko je bahato da ljudi s enormnim plaćama govore da građani neće raditi za bagatelu. Pogotovo kada govorimo o radnicima u privatnom sektoru, koji često nemaju ni osnovna prava – bolovanje, zaštitu na radu, a žene se s porodiljnog dopusta vraćaju nakon tri mjeseca – kaže Šabanović.

Dodaje kako Vlada na ovaj način pokušava opravdati vlastiti neuspjeh.

– Umjesto da preuzme odgovornost, vlast optužuje građane da su lijeni i neradnici. Ako je to ekonomska politika, onda stvarno ne znam ništa o ekonomiji – kaže.

Šabanović ističe da je formula za rast BDP-a jasna – više zaposlenih i više investicija.

– Kad usporedite protekle dvije godine, imate više ljudi u uredu, a manje zaposlenih prema evidenciji Porezne uprave. To znači da manje ljudi stvara novu vrijednost. A ulaganja nema. Država se ne zadužuje za razvoj, nego samo za vlastitu potrošnju – naglašava.

Zaključuje se da radnici imaju dostojanstvo i traže da se njihov rad konačno vrednuje.

– Prošla su vremena, a hvala Bogu i jesu, kada se radilo za satnicu od tri marke. Neki koji su se tada obogatili htjeli bi da se ta vremena vrate, ali neće. Ta ponižavajuća tranzicija mora ostati iza nas – zaključuje Šabanović.