Dok se europska politička arhitektura trese pod pritiskom rata i energetske krize, Viktor Orbán uspio je ono što je malo tko mislio da je moguće – postao je najizoliraniji čovjek u Bruxellesu, a ujedno i najglasniji sugovornik Moskve.
Analiza Politico oslikava portret vođe koji više ne pokušava sjediti na dvije stolice, već aktivno gradi vlastiti most do Kremlja, dok europski saveznici taj most vide kao opasnu pukotinu u zajedničkoj obrani.
EU strategija ucjenjivanja
Srž Orbánove politike, navodi Politico, nije samo ideološka ljubav prema Istoku, već hladna matematička računica.
Ruski plin i naftu koristi kao infuziju za mađarsko gospodarstvo, a blokade u Bruxellesu koristi kao žetone za poker.
Svaki put kad Mađarska uloži veto na pomoć Ukrajini, pravi cilj je isti – prisiliti Europsku komisiju da popusti stisak i oslobodi milijarde eura zamrznutih zbog problema s vladavinom prava.
To je trgovina u kojoj Budimpešta nudi mir unutar EU, ali po vrlo visokoj cijeni.
Prijateljstvo s Kremljom
Politico ističe da Orbánova samoproglašena “misija mira” izaziva više podsmijeha nego divljenja u ostatku Europe.
Dok putuje u Moskvu predstavljajući se kao glas razuma, europski čelnici vide to kao klasičnu ulogu “trojanskog konja”.
Njegova bliskost s Putinom više nije samo diplomatski kuriozitet – postala je sigurnosni rizik.
Zbog straha od curenja povjerljivih informacija u Kremlj, Mađarska se polako gura s ruba obavještajnog stola i ostaje partner samo na papiru.
Čimbenik geopolitičkih promjena
Možda je najbolnija točka ove analize spoznaja Orbánove usamljenosti. Čak su mu i povijesni partneri, poput Poljske, okrenuli leđa.
Nekadašnja osovina koja je prkosila Bruxellesu se raspala, a Mađarska je ostala “otok” koji prkosi strujama.
Orbán se kladi da će se geopolitički vjetrovi promijeniti – u očekivanju eventualnih promjena u Washingtonu i jačanja desnice u Europi – ali do tada njegova igra ostaje opasan ples na rubu ponora.